Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4827/16 (I. M.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Stanovi JNA
- Propisano zakonom
- Povrat stana
- Legitiman cilj
- Upravni spor
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4827/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4827/16, rješavajući apelaciju Ivana Mihaljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj /94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ivana Mihaljevića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantima, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/12.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ivan Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 018210 13 U od 28. novembra 2016. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-1457/13 od 23. maja 2013. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-5988/98 od 25. aprila 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave za stambena pitanja zatraženo je 30. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 7. augusta 2018. godine, dok Ministarstvo i Uprava nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 8. oktobra 1998. godine Upravi podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, Ulica Malta broj 21/3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
6. Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-5988/98 od 25. aprila 2013. godine, donesenim u ponovnom postupku, apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana odbila kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana na kojem je nosilac stanarskog prava „po osnovu zaključenog Ugovora o korištenju stana koji je u spisu predmeta“. Uprava je, također, navela da je u postupku na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH, kao i da mu prije 14. decembra 1995. godine nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od država van bivše SFRJ i da se zbog toga ne može smatrati izbjeglim ili raseljenim licem u smislu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Imajući u vidu i odredbu člana 3.a navedenog zakona, Uprava je zaključila da apelantu ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Ocjenjujući da je nesporno utvrđeno da je apelant bio vojno lice u oružanim snagama druge države, Uprava je zaključila da „nije potrebno ispitivati da li je podnosilac zahtjeva (apelant) stekao novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu u smislu odredbe člana 3.a) stav 2. Zakona o prestanku primjene“.
7. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-1457/13 od 23. maja 2013. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja navelo da je, nakon uvida u dokaze u spisu predmeta, nesporno utvrđeno da je apelant, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, nakon 19. maja 1992. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH. Također, utvrđeno je da je naredbom pomoćnika načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 9-64 od 11. novembra 1993. godine apelant razriješen dužnosti (penzioniran) u činu zastavnik I klase tehničke škole KOV. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i odredbu člana 3.a Zakona o prestanku primjene, prema kojoj stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji FBiH kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: FMO), a čiji je nosilac stanarskog prava ostao u službi kao vojno ili civilno lice u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije BiH, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od država izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, Ministarstvo je zaključilo da je u konkretnom slučaju apelant kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu izgubio status izbjeglice, a time i pravo na povrat predmetnog stana u Federaciji BiH. S obzirom na navedeno, Ministarstvo je, postupajući u skladu sa odredbom člana 237. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), odlučilo kao u izreci rješenja.
8. Odlučujući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu radi poništenja rješenja Ministarstva od 23. maja 2013. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 018210 13 U od 28. novembra 2016. godine tužbu odbio. Nakon što je ispitao osporeno rješenje, u smislu člana 34. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), Kantonalni sud je zaključio da je tuženi postupio u skladu sa zakonom kada je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 3. i 3.a Zakona o prestanku primjene, te istakao da je izmijenjena odredba člana 3.a, koja je stupila na snagu 1. jula 2003. godine, „pomjerila vremensku granicu sa 30. aprila 1991. godine na 19. maj 1992. godine“, da je ova odredba bila predmet ispitivanja Ustavnog suda u Odluci broj U 83/03, te da je utvrđeno da je navedena odredba u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno i nesporno utvrđenje da je apelant, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, Kantonalni sud je zaključio da su organi Uprave pravilno postupili kada su utvrdili da apelant nije stekao status izbjeglice ili raseljenog lica u smislu člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene, te da apelantu ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana. Također, Kantonalni sud je istakao da apelant „svoja eventualna prava po osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji - otkupu nepokretnosti, a koji ugovor nedostaje u spisu predmeta, može ostvariti u skladu sa članom 2. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama“. S obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da se osporeno i prvostepeno rješenje zasnivaju na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da navedenim rješenjima nije došlo do kršenja prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao ni prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je, shodno odredbi člana 36. st. 1. i 2. ZUS-a, odlučeno kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji apelant je iznio hronološki redoslijed donošenja odluka upravnih organa i suda, koje su, kako navodi, donesene kao rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi je istakao da mu je predmetni stan dodijeljen na korištenje, da je potom, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju, s bivšim SSNO 4. marta 1992. godine zaključio kupoprodajni ugovor o otkupu predmetnog stana.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri stavu iznesenom u osporenoj presudi kojom je odbijena apelantova tužba zbog razloga datih u obrazloženju presude. Istaknuto je da osporenom presudom nisu prekršeni materijalni propisi, prije svega, relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene, kao što nisu prekršena ni apelantova prava koja su osigurana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom na koja se u apelaciji pozvao.
V. Relevantni propisi
11. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili osnovanih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 018210 13 U od 28. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
18. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
19. Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana kao nosioca stanarskog prava. Osim toga, imajući u vidu da su organi Uprave i Kantonalni sud osporenim odlukama utvrđivali apelantovo pravo na povrat u posjed predmetnog stana kao nosioca stanarskog prava, Ustavni sud će navode o povredi prava na imovinu ispitati u skladu sa svojom utvrđenom praksom i praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u sličnim predmetima.
20. U vezi s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je već razmatrao apelaciju koja je pokretala identična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnog suda i organa uprave kojima je, uz primjenu člana 3. i 3.a Zakona o prestanku primjene, odbijen zahtjev apelanata u tom predmetu za povrat tzv. vojnog stana nosiocu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1895/15 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud u navedenom predmetu je utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
21. Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: „U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojim su odbijeni zahtjevi apelanata za povrat tzv. vojnih stanova nosiocima stanarskog prava“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je navode apelanata iz tog predmeta o povredi ustavnih prava doveo i u kontekst presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba). U toj odluci Ustavni sud je naveo „da smatra da stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 76), te je zaključeno da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 77), da je ometanje apelanata u mirnom uživanju imovine bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 79), da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj (tačka 80), te je Ustavni sud istakao da ni organi uprave, ni redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana stekli ili nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu (tačka 83)“.
22. Ustavni sud je nadalje u tački 22. Odluke broj AP 1895/15 naveo: „S obzirom na navedeno, budući da je nesporno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je napustio zbog ratnih djejstava, odnosno da se, u smislu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, smatra nosiocem stanarskog prava, te da apelacija pokreće gotovo identična pitanja koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu navoda apelacije, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu, jer im je imovina oduzeta, a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana putem odgovarajuće naknade, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.“ Zaključeno je „da je u predmetnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na imovinu kada su javne vlasti apelantima, miješanjem u njihovu imovinu, ustvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrdile da li su ispunjeni uvjeti da njihovo pravo na predmetnom stanu bude kompenzirano putem odgovarajuće naknade“ (stav 22. citirane odluke).
23. Također, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1895/15 (tačka 23) „uočio da u konkretnom predmetu ni organi uprave ni redovni sud nisu utvrđivali činjenicu da li je apelant nakon napuštanja predmetnog stana eventualno stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu“, pa je podržavajući svoju praksu u predmetu koji je sa ovog aspekta pokretao slična pravna pitanja (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2364/13 od 10. oktobra 2016. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao da „s obzirom na svoju nadležnost, ne može neposredno provesti postupak utvrđivanja ovih relevantnih činjenica, zbog čega je odlučio ovu odluku dostaviti Vladi Federacije BiH, koja će, odlučujući o zahtjevu apelanata, utvrditi da li su apelanti nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, nakon čega će, zavisno od pravilno utvrđenog stanja, Vlada FBiH osigurati prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva“.
24. Dovodeći u vezu činjenice predmeta navedene u prethodnim stavovima ove odluke sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da ni u konkretnom slučaju organi Uprave ni redovni sud nisu utvrđivali činjenicu da li je apelant nakon napuštanja predmetnog stana stekao, ili nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu u drugoj državi, već su primjenom odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene, ocjenjujući okolnost da je ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, odbili apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana kao nosiocu stanarskog prava.
25. Ustavni sud podsjeća da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može provesti postupak utvrđivanja svih relevantnih činjenica u vezi sa stjecanjem novog stanarskog prava ili prava koje odgovora tom pravu, niti raspolaže relevantnim dokazima u vezi s tim, pa je upravo zbog tog razloga odlučio da ovu odluku dostavi Vladi Federacije BiH, koja će, na temelju relevantnih dokaza, utvrditi da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana stekao novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu, ili je eventualno dobio kredit radi otkupa stana u Republici Srbiji koji su sufinansirali vojni organi vlasti u kojem slučaju ne bi bilo kršenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u smislu relevantnih stavova iz odluke Mago i drugi, (tač. 104. i 105). Nakon toga će, zavisno od utvrđenog činjeničnog stanja, Vlada FBiH utvrditi da li apelant ima ili nema pravo da mu se osiguraju prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
26. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog predmeta povodom postupka povrata „vojnog“ stana koji je apelant napustio zbog ratnih dešavanja došlo do kršenja prava na imovinu, jer nisu utvrđene relevantne činjenice u vezi s ispunjenjem uvjeta da stanarsko pravo bude kompenzirano putem odgovarajuće naknade, čime je na apelanta stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa. Ostali navodi
27. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su javne vlasti miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, propustivši da utvrde da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana eventualno stekao novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu, ili je eventualno dobio kredit (sufinansiran od vojnih organa vlasti) radi otkupa stana u Republici Srbiji, a time i okolnost da li su ispunjeni uvjeti za kompenzaciju apelantovog stanarskog prava, na apelanta stavili neproporcionalan teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević