Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5535/18 (M. B.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5535/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5535/18, rješavajući apelaciju Merseda Bešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Merseda Bešića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 338588 18 Kž od 15. augusta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 338588 18 Kv 2 od 8. augusta 2018. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.
stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Merseda Bešića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 338588 18 Kž od 15. augusta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 338588 18 Kv 2 od 8. augusta 2018. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mersed Bešić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. oktobra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 338588 18 Kž od 15. augusta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 338588 18 Kv 2 od 8. augusta 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 8. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore 17. oktobra 2018. godine, a Kantonalni sud 23. oktobra 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjima Općinskog suda br. 32 0 K 338588 18 Kpp od 12. jula 2018. godine i 32 0 K 338588 Kv 18 od 17. jula 2018. godine apelantu, lišenom slobode 10. jula 2018. godine, određen je pritvor koji je po ovim rješenjima mogao trajati jedan mjesec. Apelantu je pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH ( u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Osporena rješenja
6. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 K 338588 18 Kv 2 od 8. augusta 2018. godine apelantu produžio pritvor za još dva mjeseca tako da po ovom rješenju pritvor može trajati najduže do 8. oktobra 2018. godine. Apelantu je pritvor produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH u stjecaju sa krivičnim djelom neovlašteno nabavljanje, držanje i prodaja municije iz člana 73. stav 1. Zakona o oružju i municiji TK, a zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPBiH.
7. U prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio produženo krivično djelo teška krađa, Općinski sud je najprije iscrpno interpretirao sadržaj predočenih materijalnih dokaza koji su se odnosili na otuđena vozila (prijave da je vozilo otuđeno, zapisnike o uviđaju na licu mjesta, izjave svjedoka-lica vlasnika vozila, odnosno po ovlaštenju njihovih korisnika, zapisnike o nađenim otuđenim vozilima, odnosno potvrde o vraćanju dobrovoljno predanih predmeta). Navedene dokaze Općinski sud je ocijenio u vezi sa iscrpno interpretiranim iskazima svjedoka E.S., D.A. i M.M. Općinski sud je zaključio da iz pobrojanih dokaza proizlazi da su krivična djela zaista i počinjena, a što ni apelant nije osporavao. Nadalje, apelantova tvrdnja da ne postoje dokazi da je on počinio krivična djela ocijenjena je neosnovanom. U vezi s tim je ukazano na iskaz E.S., kao neposrednog očevica pokušaja prve krađe automobila koju je apelant preduzeo, da je naredni dan apelant ukrao označeni automobil koji je, prema izjavi svjedoka D.A., dovezao do njegove kuće, da ga je isjekao i da su ostali dijelovi vozila koje je D.A. dobrovoljno predao policiji i koji su vraćeni vlasniku S.H. Općinski sud je istakao i da ne postoje čvrsti i kvalitetni dokazi u odnosu na tač. 3. i 4. iz prijedloga za određivanje pritvora. Međutim, Općinski sud je istakao da je istraga još u toku i da se vrši biološko vještačenje i DNA analiza pronađenih tragova, predmeta - ključa za automobil sa crnom drškom, tri ključa od kojih su dva sa oznakom „W“, a izvršena krivična djela se odnose na vozilo „golf 2“, kao i da je svjedok A.D. spominjao dva vozila marke „golf“, pa da se može zaključiti da postoje indicije da je apelant izvršilac i ovih djela. Pri tome Općinski sud je istakao i da ova okolnost nije od odlučujućeg značaja, jer postoje osnovi sumnje da je apelant počinio produženo krivično djelo teška krađa pod tač. 1, 2, 5. i 6. u stjecaju sa krivičnim djelom neovlašteno nabavljanje, držanje i prodaja municije. Općinski sud je istakao da je Tužilaštvo odredilo vještačenje pet patrona municije za lovačku pušku i sedam komada municije za vojno oružje koji su pronađeni prilikom pretresa apelantovog stana.
8. Općinski sud je zaključio i da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. S tim u vezi je ukazano da je ocijenjena ličnost apelanta koji je do sada 21 put osuđivan za razna krivična djela od čega više puta za istovrsna krivična djela, na temelju čega je zaključeno da se radi o licu koje je sklono izvršenju krivičnih djela i na koje dosadašnje sankcije nisu utjecale. U prilog navedenom ukazano je da iz krivične evidencije proizlazi da je apelant u posljednjih 18 godina u kontinuitetu osuđivan zbog raznih krivičnih djela, što ukazuje na njegovu odlučnost i opredijeljenost za vršenje krivičnih djela, da je apelant osuđivan i na kazne zatvora koje, također, nisu utjecale na njega da prestane vršiti krivična djela. Nadalje, Općinski sud je istakao i da je vršenje krivičnih djela za koja se apelant osnovano sumnjiči bilo usmjereno na stjecanje imovinske koristi a zbog čega postoji opravdana bojazan da će, u slučaju da bude pušten na slobodu, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine. Apelantove tvrdnje da je presuda iz 2000. godine brisana i da se presuda od 16. marta 2018. godine odnosi na krivično djelo počinjeno 2012. godine ocijenjene su bez značaja u pogledu ličnosti apelanta koji je do sada višestruko osuđivan.
9. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 338588 18 Kž od 15. augusta 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu na rješenje Općinskog suda od 8. augusta 2018. godine.
10. Prema stavu Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u obrazloženju pobijanog rješenja naveo do sada prikupljene dokaze, te iznio sadržaj dokaza iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant učinio produženo krivično djelo teška krađa koje mu se stavlja na teret. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud, s tim u vezi, posebno istakao iskaze svjedoka D.A. i E.S., pa da se za sada takav zaključak suda ne dovodi u pitanje žalbenim prigovorima. U vezi sa upućivanjem na, kako je navedeno, navodne kontradiktornosti u pobijanom rješenju, npr. zbog razloga što je prilikom navođenja registarskih oznaka za pojedina vozila u pobijanom rješenju došlo do pogreške u jednom broju ili slovu i sl., zaključeno je da se radi o očiglednim pogreškama u pisanju, koje ne dovode u pitanje činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda.
11. Referirajući se detaljno na naročite okolnosti koje je prvostepeni sud ocijenio u prilog zaključku o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Kantonalni sud ih je u cjelini prihvatio, kao i stav prvostepenog suda da apelantove tvrdnje da je presuda iz 2000. godine brisana i da se presuda od 16. marta 2018. godine odnosi na krivično djelo počinjeno u 2012. godini nemaju nikakvog značaja u odnosu na apelantovu ličnost.
12. Najzad, iako apelant u žalbi na to nije ukazivao, Kantonalni sud je pojasnio da se za krivično djelo iz člana 73. stav 1. Zakona o oružju i municiji TK ne može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, pa da okolnosti koje se odnose na ovo krivično djelo nisu od značaja za postojanje općeg i posebnog uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH za produženje pritvora apelantu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3., člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
14. Apelant ističe da su netačni navodi u osporenom prvostepenom rješenju da mu je produžen pritvor određen rješenjem od 12. jula 2018. godine. S tim u vezi, ističe da mu je pritvor određen zbog postojanja osnova sumnje da je počinio produženo krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH i da su mu na teret stavljene dvije radnje. Međutim, rješenjem o produženju pritvora u odnosu na navedeno krivično djelo stavljeno mu je na teret šest radnji, te mu je pritvor određen i zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo neovlašteno nabavljanje, držanje i prodaja municije.
15. Nadalje, apelant tvrdi da postoje brojne kontradiktornosti između činjeničnih opisa djela koja mu se stavljaju na teret i dokaza na osnovu kojih je Općinski sud utvrdio da su ona i počinjena. S tim u vezi je ukazao da se djela označena pod tač. 4. i 6. odnose na vozila označenih registarskih oznaka, ali da se dokazi odnose na vozila drugih registarskih oznaka (greška u jednom slovu, odnosno broju), da je u odnosu na dva djela navedeno da se radi o vozilima u vlasništvu označenih lica, a da se dokazi odnose na vozila u vlasništvu drugih lica, da se za djela pod tač. 4. i 6. prijedloga za određivanje pritvora navodi da je vlasnicima vozila pričinjena označena materijalna šteta a iz dokaza proizlazi da su oba vozila pronađena i vraćena vlasnicima. Slijedom navedenog, smatra da ne postoje dokazi koji bi uputili na postojanje osnovane sumnje da su navedena djela i počinjena, odnosno da su se ostvarila bitna obilježja krivičnog djela. Također, smatra neprihvatljivim obrazloženje Kantonalnog suda u ovom dijelu da se radi o očiglednim greškama u pisanju. Apelant dalje ističe da zaključak o postojanju osnovane sumnje nije mogao biti zasnovan na iskazu svjedoka D.A., jer se radi o licu koje je osuđivano na kazne zatvora zbog krivičnih djela protiv imovine, da je u njegovoj garaži pronađeno otuđeno vozilo iz tačke 1. prijedloga za određivanje pritvora i da na tom vozilu postoje njegovi tragovi. U vezi sa djelom iz tačke 2. prijedloga, ističe da se zaključak o postojanju osnovane sumnje nije mogao zasnovati na iskazu D.A. i E.S., koji je, također, lice sa kriminalnom prošlošću, kao i da su iskazi ova dva svjedoka protivrječni. Za djela pod tač. 5. i 6. prijedloga tvrdi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan isključivo na iskazu svjedoka E.S., što s obzirom na njegovu ličnost (kriminalnu prošlost) nije moglo biti učinjeno. Najzad, u vezi sa djelimo iz tačke 7. prijedloga, tvrdi da je Tužilaštvo jedino ponudilo zapisnik o pretresanju njegovog stana.
16. Apelant tvrdi da se Kantonalni sud, odlučujući o njegovoj žalbi, i nije upuštao u ispitivanje njegovih žalbenih navoda. Po njegovom mišljenju, Kantonalni sud nije ponudio ni relevantne ni dovoljne razloge u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje, kao i posebnog razloga za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. S tim u vezi, posebno ukazuje na netačnost i manjkavost krivične evidencije, kao i da se Kantonalni sud uopće nije izjasnio o povredi načela nužnosti trajanja pritvora najkraće potrebno vrijeme. U vezi s tim, ukazuje da Tužilaštvo nije preduzelo nikakve procesne radnje kojim bi ubrzalo tok istrage, tj. da je naredbu za vještačenje (bioloških tragova) izdalo tek sedam dana nakon što je lišen slobode, pa da se produženjem pritvora podstiče neažurnost Tužilaštva i da rezultira kršenjem člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Po njegovom mišljenju, propust Kantonalnog suda da ispita njegove žalbene navode rezultirao je i kršenjem prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
17. Nadalje, apelant je istakao i da mu do dana podnošenja apelacije nije dozvoljeno da fotokopira materijalne dokaze na kojim se zasnivaju osporena rješenja, odnosno da je mogao ostvariti samo uvid u ovu dokumentaciju, odnosno da po njegovom zahtjevu od 23. jula 2018. godine Tužilaštvo još nije postupilo.
18. Najzad, apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koja se pozvao u apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju najprije istakao da je protiv apelanta podignuta i potvrđena optužnica 1. oktobra 2018. godine zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo teška krađa iz člana 286. stav 1. KZFBiH u stjecaju sa krivičnim djelom neovlašteno nabavljanje, držanje i prodaja municije iz člana 73. stav 3. Zakona o oružju i municiji TK, a sve u vezi sa čl. 54. i 55. KZFBiH. Nadalje, Općinski sud se iscrpno pozvao na razloge i obrazloženja iz svog rješenja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje, kao i razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te zaključio da apelantovi navodi o kršenju ustavnih i konvencijskih prava ukazuju isključivo na nezadovoljstvo odlukama redovnih sudova, a ne i na njihovu povredu. Najzad, u odgovoru je istaknuto i da se uvidom u zapisnik sačinjen povodom prijedloga Kantonalnog tužilaštva za produženje mjere pritvora može zaključiti da su se apelant i njegov branilac upustili u raspravljanje u pogledu osnovanosti prijedloga za produženje pritvora, kao i da se na temelju uvida u njega može utvrditi da nisu zahtijevali bilo kakvo odgađanje ročišta radi uvida ili kopiranja dokaza, niti su postavili bilo kakav zahtjev ili primjedbu sudu u tom pravcu.
20. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su u osporenim rješenjima dati relevantni i dovoljni razlozi za zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao i posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPBiH a zbog čega apelantove navode o povredi ustavnih i konvencijskih prava smatra neosnovanim.
21. Kantonalni sud je istakao da smatra neosnovanim navode apelacije, jer su u osporenom rješenju tog suda dati razlozi zašto je odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca među kojima je jedan od ključnih, koji se tiče posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, višestruka osuđivanost osumnjičenog apelanta za istovrsna krivična djela. Napomenuto je da u ovoj fazi postupka za donošenje odluke o produženju pritvora „nije potrebno sa apsolutnom izvjesnošću utvrditi krivicu osumnjičenog, već samo osnovanu sumnju“, te je istaknuto da su pojedini navodi apelacije koji se odnose na činjenično stanje formulirani kao da se radi o žalbi na presudu.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14 ) u relevantnom dijelu glasi:
Član 145.
Opće odredbe (…) (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(…) Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
(…)
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, (...)
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
24. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
25. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li ima apelant ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) , pitanje je li poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
26. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije nedopuštena zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na efektivni pravni lijek
28. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 K 338588 18 Kž od 15. augusta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu datum donošenja rješenja, tj. 15. august 2018. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 3. oktobar 2018. godine, proizlazi i da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. i iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
(…)
35. Apelant, u suštini, smatra da je mjera pritvora nezakonita, jer su sudovi propustili da ponude relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se tereti, kao i u pogledu ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Također, osporava i dokaze koje su sudovi pritom ocijenili, te smatra i da je zanemareno načelo nužnosti, tj. da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće moguće vrijeme. Najzad, tvrdi i da nisu razmotreni, odnosno da nije odgovoreno na njegove žalbene navode.
36. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
37. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li druge osnove na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju da opravdavaju lišavanje slobode, te kada su takve osnove „relevantne“ i „dovoljne“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
38. Najzad, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).
39. U konkretnom slučaju u osporenom prvostepenom rješenju detaljno je interpretiran sadržaj dokaza na kojim je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, Općinski sud je u odnosu na svaku od pojedinačnih radnji koje se apelantu stavljaju na teret ukazao na kojim dokazima je temeljio zaključak o postojanju osnovane sumnje, te je iznio razloge i obrazloženja zbog kojih u odnosu na pojedine radnje u ovoj fazi postupka još uvijek ne postoje dokazi, ali je ukazao na indicije koje upućuju na zaključak o postojanju osnovane sumnje. Stoga, razlozi i obrazloženja koje je ponudio prvostepeni sud upućuju na postojanje činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo za koje se osnovano sumnjiči, odnosno ne dovode se u pitanje apelantovom tvrdnjom o ličnosti svjedoka D.A. i E.S., odnosno očiglednim greškama u pisanju registarskih oznaka otuđenih vozila (greška u slovu, odnosno broju), kao i označavanju vlasnika vozila (odnosno lica koja su po njihovim ovlaštenjima koristila vozila).
40. Nadalje, apelant tvrdi i da se nisu stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U prilog ovoj tvrdnji apelant je, u suštini, istakao da je postojanje ovog pritvorskog razloga zasnovano na njegovoj ranijoj osuđivanosti, te da postoje nedostaci u krivičnoj evidenciji na koju su se sudovi pozvali.
41. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. god.). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine sa optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. god., i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001. godine, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. god., i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
42. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je na temelju uvida u krivičnu evidenciju apelant osuđivan 21 put, odnosno da je u proteklih 18 godina u kontinuitetu osuđivan zbog raznih krivičnih djela. Ocjenjujući ovu okolnost, redovni sudovi su zaključili da na apelantovoj strani postoje odlučnost i opredijeljenost za vršenje krivičnih djela, tim prije što je osuđivan i na kazne zatvora koje nisu utjecale na njega da prestane da vrši krivična djela. Nadalje, Općinski sud je istakao i da je vršenje krivičnih djela za koja se apelant osnovano sumnjiči bilo usmjereno na stjecanje imovinske koristi a zbog čega postoji opravdana bojazan da će, u slučaju da bude pušten na slobodu, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine. Imajući u vidu da je apelant nezaposleno lice i da je slabog imovnog stanja, da mu se stavlja na teret šest radnji kojim je u relativno kratkom vremenu ostvario obilježja krivičnog djela za koje se osnovano sumnjiči, zaključak redovnih sudova ni u ovom dijelu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Najzad, a suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi su imali u vidu i dva nedostatka iz krivične evidencije na koja je apelant ukazivao, te su zaključili da su oni bez značaja u vezi sa apelantovom ličnosti.
43. Nadalje, iz apelantovih navoda nije moguće zaključiti da javne vlasti nisu ispoljile i potrebnu marljivost, pa da su tako utjecale na dužinu trajanja pritvora. Naime, apelant i sam navodi da je nalog za vještačenje (nađenih DNK tragova na otuđenim vozilima i ostalih oduzetih, odnosno dobrovoljno predanih predmeta) izdat sedam dana nakon što je lišen slobode, da mu je pritvor prvobitno određen zbog dvije radnje, a da je produžen zbog šest radnji koje mu se stavljaju na teret, pa se ne može zaključiti da javne vlasti nisu preduzele radnje kako bi ubrzale tok istrage, odnosno da je produženjem pritvora Tužilaštvo ohrabreno da nastavi raditi neefikasno, kako je apelant naveo u apelaciji. Najzad, u prilog zaključku da se ne može prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da javne vlasti nisu postupale s potrebnom marljivošću, Ustavni sud zapaža da iz predočenih dokumenta proizlazi da je apelant lišen slobode 10. jula 2018. godine, a iz odgovora Općinskog suda da je optužnica protiv apelanta podignuta i potvrđena 1. oktobra 2018. godine, tj. za nešto više od dva mjeseca od trenutka lišavanja slobode.
44. Apelant tvrdi i da je Kantonalni sud propustio da ispita njegove žalbene navode, odnosno da odgovori na njih, pa da mu je tako prekršeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
45. Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Član 5. stav 4. predstavlja lex specialis u odnosu na općenitije zahtjeve iz člana
13. Evropske konvencije i daje pravo uhapšenim ili pritvorenim licima da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uvjete koji su od suštinskog značaja za „zakonitost” njegovog ili njenog lišavanja slobode (vidi, Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05). Slijedom navedenog, apelantovi navodi u ovom dijelu bit će ispitani u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije.
46. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da uopće nisu ispitivani njegovi žalbeni navodi, odnosno da na njih nije odgovoreno, Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, član 5. stav
4. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana bit će lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne, ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za “zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi, Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], br. 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Također, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC).
47. U konkretnom slučaju, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja, Kantonalni sud je, odlučujući po žalbi na rješenje o produženju pritvora, inkorporirao razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH a što, slijedom navedenog, samo po sebi ne dovodi u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za “zakonitost” pritvora. Pri tome Ustavni sud zapaža i da je Kantonalni sud ponudio i razloge i obrazloženja (iako se apelant u žalbi na to izričito i nije pozivao) zbog čega apelantu ne može biti određen pritvor zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH i u odnosu na krivično djelo iz člana 73. stav 1. Zakona o oružju i municiji TK, a zbog čega okolnosti koje se odnose na ovo djelo nisu od značaja za procjenu postojanja osnovane sumnje i posebnog razloga iz citiranog člana za produženje apelantovog pritvora.
48. Najzad, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da mu je uskraćena mogućnost da fotokopira materijalne dokaze na kojim se zasnivao prijedlog za produženje pritvora, odnosno da mu je samo omogućen uvid u njih, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na ovaj dio apelantovih navoda istakao da se uvidom u zapisnik sačinjen povodom prijedloga Kantonalnog tužilaštva za produženje mjere pritvora može zaključiti da su se apelant i njegov branilac upustili u raspravljanje u pogledu osnovanosti prijedloga za produženje pritvora, kao i da se na temelju uvida u njega može utvrditi da nisu zahtijevali bilo kakvo odgađanje ročišta radi uvida ili kopiranja dokaza, niti su postavili bilo kakav zahtjev ili primjedbu sudu u tom pravcu.
49. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi propustili dati relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, kao i o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora, da su javne vlasti propustile postupiti sa potrebnom marljivošću, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu.
50. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi propustili dati relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, kao i o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora, da su javne vlasti propustile da postupe sa potrebnom marljivošću, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu.
52. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević