Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4431/16 (Ž. S.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Član I/2. Ustava BiH
  • Otkaz
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4431/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4431/16, rješavajući apelaciju Željke Sarić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željke Sarić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 136957 od 6. septembra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 136957 15 Rsž 3 od 29. septembra 2015. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 136957 13 Rs 2 od 21. novembra 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željka Sarić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Višegrada, koju zastupa Nevenka Vitomir, advokat iz Banje Luke, podnijela je 23. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 136957 od 6. septembra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 136957 15 Rsž 3 od 29. septembra 2015. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 Rs 136957 13 Rs 2 od 21. novembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Mikrokreditne fondacije „SUNRISE“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 1. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud i tužena su u periodu od 5. juna do 2. jula 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantkinja i tužena su 22. januara 2008. godine zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme počev od 1. februara 2008. godine.

6. Apelantkinja i tužena su zatim 1. maja 2008. godine zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme počev od 1. maja 2008. godine u kojem je, između ostalog, ugovorena stvarna i mjesna nadležnost Opštinskog suda u Sarajevu u slučaju spora. Tim ugovorom je takođe određeno da će apelantkinja obavljati poslove regionalnog kreditnog menadžera regija istočna Bosna u sektoru za kredite.

7. Direktor tužene je 31. marta 2009. godine donio rješenje u kojem je, između ostalog, navedeno (u članu 1) da se raskida ugovor o radu između apelantkinje i tužene s 1. aprilom 2009. godine. Apelantkinja je protiv ovog rješenja podnijela prigovor.

8. Rješenjem direktora tužene od 14. aprila 2009. godine odbijen je apelantkinjin prigovor, te određeno da rješenje o raskidu ugovora ostaje na snazi u cijelosti.

9. Apelantkinja je protiv tužene Osnovnom sudu u Višegradu podnijela tužbu radi poništenja rješenja tužene od 31. marta 2009. i 14. aprila 2009. godine, te vraćanja na rad.

10. Presudom Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 P 005939 09 P od 13. novembra 2009. godine usvojen je apelantkinjin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo, između ostalog, da iz rješenja tužene od 31. marta 2009. godine nije mogao da utvrdi zašto je došlo do raskida ugovora o radu budući da se u uvodnom dijelu tog rješenja spominje izvještaj interne kontrole, te dopunjeni izvještaj, kao i činjenica neispunjenja propisanih standarda. Međutim, Osnovni sud je istakao da iz obrazloženja rješenja tužene proizlazi da se raskid ugovora daje zbog teže povrede radne obaveze jer se navodi da apelantkinja nanosi štetu tuženoj. Stoga je Osnovni sud zaključio da je tužena donošenjem rješenja o raskidu ugovora povrijedila odredbu člana 128 Zakona o radu RS jer, kao prvo, nije uopšte sprovodila disciplinski postupak. Do ovog zaključka Osnovni sud u Višegradu je došao zato što tužena nije ponudila nijedan dokaz iz kojeg bi sud mogao utvrditi da je došlo do pokretanja disciplinskog postupka protiv apelantkinje, da je ona saslušavana, te da su izvođeni dokazi iz kojih je tužena kao poslodavac utvrdila težu povredu radne obaveze. Nadalje je zaključeno da izreke rješenja tužene (od 31. marta i 14. aprila 2009. godine) ne sadrže konkretizovan opis radnji koje je apelantkinja počinila i zbog kojih joj se izriče najteža disciplinska mjera. Takođe je Osnovni sud naveo da tužena nije apelantkinji omogućila pravo na pravičan i zakonit postupak jer joj nije dato pravo na odbranu.

11. Tužena je 23. novembra 2009. godine donijela odluku o osnivanju Komisije za kontrolu poštovanja propisanih procedura za rad u oblasti kreditnih operacija za apelantkinju (u daljnjem tekstu: Komisija za kontrolu).

12. Tužena je 24. novembra 2009. godine donijela rješenje kojim se apelantkinja upućuje na korišćenje godišnjeg odmora za 2009. godinu u periodu od 27. novembra do 25. decembra 2009. godine.

13. Rješenjem tužene od 27. novembra 2009. godine apelantkinja je raspoređena na mjesto regionalni kreditni menadžer regije Višegrad u Sektoru za kredit.

14. Komisija za kontrolu je 24. decembra 2009. godine sačinila „Izvještaj o kontroli poštovanja propisanih procedura za rad u oblasti kreditnih operacija od strane apelantkinje, regionalnog kreditnog menadžera za regiju istočna Bosna“ (u daljnjem tekstu: Izvještaj) za period od 1. februara 2008. do 31. marta 2009. godine.

15. Tužena je 25. decembra 2009. godine lično pokušala apelantkinji uručiti Izvještaj na izjašnjenje u roku od tri dana, ali je ona odbila prijem, koji je naknadno 29. decembra 2009. godine preporučenom poštom uručen njenom suprugu kao članu porodičnog domaćinstva.

16. Apelantkinja je 31. decembra 2009. godine pristupila u prostorije tužene i tuženoj predala odgovor na Izvještaj od 24. decembra 2009. godine (koji je lično sačinila), u kojem je dala svoje izjašnjenje, smatrajući neosnovanim navode iz Izvještaja, kao i povrede radne dužnosti koje joj se stavljaju na teret.

17. Apelantkinja je takođe posredstvom pravnog zastupnika 31. decembra 2009. godine preporučenim putem dostavila tuženoj svoju odbranu u podnesku u kojem je prigovoreno presuđenoj stvari, kao i zastari vođenja disciplinskog postupka, s prijedlogom da se postupak za utvrđivanje odgovornosti obustavi.

18. Tužena je 31. decembra 2009. godine donijela rješenje kojim otkazuje ugovor o radu zaključen s apelantkinjom 1. maja 2008. godine, bez otkaznog roka, s 4. januarom 2010. godine zbog izvršenih težih povreda radne dužnosti. U obrazloženju rješenja je navedeno da se otkaz daje zbog izvršenih težih povreda radnih dužnosti iz člana 55 Pravilnika o radu – zloupotreba položaja s nanošenjem materijalne štete poslodavcu, zbog povreda radnih dužnosti iz člana 23 Pravilnika o pravima i obavezama regionalnih kreditnih menadžera – nepreduzimanje mjera prema službenicima koji nisu radili u skladu s propisanim pravilima i procedurama, zbog težih povreda radne dužnosti iz tačke 6 Uputstva za primjenu procedura za otpis kredita – podnošenje lažne računovodstvene isprave. Dalje je navedeno da su povrede radnih dužnosti, zbog kojih se otkazuje ugovor o radu apelantkinji, bliže opisane u Izvještaju Komisije za kontrolu od 24. decembra 2009. godine (tač. 1, 2, 3, 4 i 5), koji čini sastavni dio rješenja o otkazu.

Osporeni postupak

19. Apelantkinja je 12. januara 2010. godine Osnovnom sudu u Višegradu podnijela tužbu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa. Tužbom je tražila da se poništi rješenje tužene od 31. decembra 2009. godine kojim se otkazuje njen ugovor o radu od 1. maja 2008. godine, kao i da se naloži tuženoj da je vrati na rad.

20. Osnovni sud u Višegradu je donio Rješenje broj 91 0 RS 009209 10 RS od 25. marta 2010. godine kojim se oglasio nenadležnim, primjenom odredbi iz Ugovora o radu zaključenog 1. maja 2008. godine (u kojem je određena nadležnost suda u Sarajevu), te članova 52 st. 5 i 6 Zakona o parničnom postupku (RS).

21. Osnovni sud u Višegradu je 28. aprila 2010. godine apelantkinjinu tužbu dostavio Opštinskom sudu na postupanje.

22. Apelantkinja je podneskom od 5. oktobra 2010. godine preinačila tužbeni zahtjev, te predložila Opštinskom sudu da pored istaknutog zahtjeva obaveže tuženu da joj isplati određene novčane iznose na ime plata, toplog obroka, regresa za 2010. godinu, kao i da joj uplati pripadajuće doprinose.

23. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je u postupku pred prvostepenim sudom početkom 2011. godine došlo do promjene postupajućeg sudije, te su se nakon toga parnične stranke saglasile da se predmet vodi ispočetka. Zatim je sud održao tri ročišta do donošenja presude.

24. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 Rs 136957 10 Rs od 14. maja 2012. godine djelimično je usvojena apelantkinjina tužba.

25. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 136957 12 Rsž od 4. aprila 2013. godine uvažene su žalbe parničnih stranaka podnesene protiv prvostepene presude i predmet vraćen Opštinskom sudu na ponovni postupak.

26. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Opštinski sud u ponovnom postupku održao pet ročišta, a da je u više navrata zakazana ročišta odgađao kako na zahtjev obje parnične stranke tako i zbog toga što sud nije prihvatio nalaz i mišljenje prvobitno određenog vještaka finansijske struke.

27. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 Rs 136957 10 Rs od 21. novembra 2014. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev, te je ona obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka.

28. U obrazloženju presude Opštinski sud je, između ostalog, naveo da je nakon sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužena, što se tiče procedure sprovođenja postupka u vezi s povredama radne dužnosti koje tužena stavlja na teret apelantkinji, postupak sprovela u skladu sa zakonskim odredbama. Naime, tužena je oformila posebnu komisiju (Komisiju za kontrolu) koja je izvršila uvid u relevantnu dokumentaciju, te o tome sačinila izvještaj, koji je apelantkinji dostavljen na izjašnjenje. U vezi s tim, Opštinski sud je istakao da nije tačan apelantkinjin navod da joj tužena nije obezbijedila pravo na odbranu. Naime, apelantkinja je na zapisnik 31. decembra 2009. godine lično dala svoju odbranu, te uručila pismeni podnesak sa svojom odbranom koji je tužena primila i u koji je sud izvršio uvid. Naime, tačno je to da je apelantkinja posredstvom svog punomoćnika Nevenke Vitomir 31. decembra 2009. godine uložila pismeni odgovor na izjašnjenje, odnosno svoju odbranu, a koji pismeni podnesak je tužena primila 6. januara 2010. godine. Međutim, Opštinski sud je ukazao da je apelantkinja svoju odbranu već lično dala na zapisnik od 31. decembra 2009. godine i Komisiji za kontrolu predala odgovor u pismenoj formi, te je time njoj data mogućnost da da svoju odbranu kako je to predviđeno Zakonom o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).

29. Nadalje je Opštinski sud naveo da su netačni navodi apelantkinjinog punomoćnika da u rješenju tužene od 31. decembra 2009. godine o otkazu ugovora o radu apelantkinji nije iznijet opis prestupa ili povrede radne obaveze za koje se apelantkinja kao zaposlenik smatra odgovornom jer je u navedenom rješenju decidirano navedeno koje se povrede radne dužnosti apelantkinji stavljaju na teret. Zatim, neosnovan je i apelantkinjin prigovor zastare zato što je tužena postupila u smislu člana 89 ZOR-a, te u roku od 15 dana od dana saznanja za počinjene teže povrede radne dužnosti sprovela disciplinski postupak i donijela rješenje o otkazu ugovora. Naime, tužena je na osnovu Izvještaja Komisije za kontrolu 24. decembra 2009. godine saznala za učinjene povrede, te nakon sprovedenog disciplinskog postupka u roku od 15 dana od dana saznanja (a to je 31. decembar 2009. godine) apelantkinji dala otkaz. Zatim, neosnovano je apelantkinjino pozivanje na član 44 stav 1 Opšteg kolektivnog ugovora Republike Srpske jer se na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ne primjenjuje navedeni kolektivni ugovor. Ovo iz razloga što na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine tužena ima sjedište, a apelantkinja je zaposlenica kod tužene koja ima sjedište u Sarajevu, pa se stoga u ovoj pravnoj stvari može primjenjivati samo Opšti kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opšti kolektivni ugovor), a čije odredbe ne sadrže odredbu o zastarijevanju pokretanja postupka za utvrđivanje odgovornosti radnika kako to navodi apelantkinjin punomoćnik.

30. Takođe je neosnovan i apelantkinjin prigovor da je tužena donošenjem rješenja o otkazu od 31. decembra 2009. godine odlučila o presuđenoj stvari, odnosno da joj je dala otkaz iz istih razloga o kojima je ranije vođen disciplinski postupak, a povodom kojeg je već odlučeno presudom Osnovnog suda u Višegradu od 13. novembra 2009. godine. Naime, Opštinski sud je istakao da je tačno da je pred Osnovnim sudom u Višegradu vođen postupak pod navedenim brojem i donesena navedena presuda kojom se poništava rješenje tužene od 31. marta 2009. godine o raskidu ugovora o radu od 1. maja 2008. godine i rješenje tužene od 14. aprila 2009. godine, te je naloženo tuženoj da apelantkinju vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i njenim radnim sposobnostima. Međutim, Opštinski sud je naveo da je iz obrazloženja navedene presude Osnovnog suda u Višegradu utvrdio da je taj sud navedena rješenja tužene poništio iz razloga što se ne zna šta se to apelantkinji stavlja na teret, odnosno nema sadržaja bližeg opisa radnji, što znači da se nije ni znalo za koje povrede radne dužnosti je apelantkinji dat otkaz, a što u ovoj pravnoj stvari nije slučaj. Naime, u rješenju tužene od 31. decembra 2009. godine je decidirano navedeno za koje povrede radnih dužnosti se apelantkinji daje otkaz, te je sastavni dio tog rješenja i Izvještaj Komisije za kontrolu od 24. decembra 2009. godine. U tom izvještaju je decidirano navedeno šta se to apelantkinji stavlja na teret, iz čega proizlazi da nije tačno da je 31. decembra 2009. godine apelantkinji dat otkaz iz istih razloga o kojima je već odlučeno presudom Osnovnog suda u Višegradu od 13. novembra 2009. godine.

31. Zatim je Opštinski sud ukazao na sadržaj odredbe člana 91 ZOR-a, ističući da je tužena u ovoj pravnoj stvari uspjela dokazati postojanje razloga za otkaz apelantkinji s obzirom na to da je izvedenim dokazima utvrđeno da je ona izvršila teže povrede radnih dužnosti pobliže navedene u rješenju tužene od 31. decembra 2009. godine, odnosno u Izvještaju Komisije za kontrolu od 24. novembra 2009. godine kao njegovog sastavnog dijela, a kojim je utvrđeno nepoštovanje propisanih procedura u apelantkinjinom radu kao regionalnog kreditnog menadžera. U vezi s tim, Opštinski sud je istakao da apelantkinja nije ponudila niti jedan dokaz kojim bi se dokazalo suprotno, odnosno dokaze koji bi doveli u sumnju dokaze tužene, koje je sud prihvatio kao valjane i kojima je poklonio vjeru, a sud je naročito imao u vidu i to da je apelantkinja u svom odgovoru od 31. decembra 2009. godine sama navela da je znala da postoje određene nepravilnosti u njenom radu. Navedeno potvrđuje da je pravilno utvrđenje suda da je apelantkinja počinila teže povrede koje su decidirano navedene u rješenju o otkazu od 31. decembra 2009. godine.

32. Iz svega naprijed izloženog, Opštinski sud je naveo da je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan jer je tužena uspjela pred sudom dokazati postojanje opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu, zbog čega je sud apelantkinju u cijelosti odbio s postavljenim tužbenim zahtjevom.

33. Rješenjem Opštinskog suda broj 65 0 Rs 136957 13 Rs 2 od 26. decembra 2014. godine ispravljena je prvostepena presuda tog suda u pogledu broja odluke, tako da umjesto navedenog „65 0 Rs 136957 10 Rs“ treba da stoji „65 0 Rs 136957 13 Rs 2“, dok je u preostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena.

34. Apelantkinjin punomoćnik je 15. decembra 2014. godine podnio žalbu, koju je Opštinski sud 26. decembra 2014. godine poslao punomoćniku tužene na odgovor. Međutim, nakon više pokušaja da se žalba dostavi punomoćniku tužene (više puta je poslato i faksom i poštom), a koji pokušaji su bili neuspješni, Opštinski sud je žalbu dostavo tuženoj lično 10. marta 2015. godine.

35. Opštinski sud je 8. aprila 2015. godine dostavio spis predmeta Kantonalnom sudu (primio 9. aprila 2015. godine) na postupanje po žalbi.

36. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 136957 15 Rsž 3 od 29. septembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

37. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvenstveno na opširan način opisao činjenična utvrđenja i zaključke do kojih je došao prvostepeni sud. Zatim je ukazao da je, suprotno apelantkinjinim paušalnim i uopštenim prigovorima, prvostepeni sud, s ciljem pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, pravilno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), posebno njegovu odredbu iz člana 8, i u obrazloženju prvostepene presude iznio valjane i osnovane razloge svoje odluke, koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Naime, apelantkinja ponovo u žalbi ponavlja činjenične navode iznesene u tužbi i tokom postupka pred prvostepenim sudom, a odnose se na prigovor da su se u ovom postupku morali primjenjivati propisi Republike Srpske prema kojima je nastupila zastara vođenja postupka. Prije svega, treba istaći činjenicu da je apelantkinja zaključila ugovor o radu s tuženom 1. maja 2008. godine, čije je sjedište u Sarajevu, i to prema zakonima i podzakonskim aktima Federacije Bosne i Hercegovine, kao i Statuta i Pravilnika o radu tužene, te da su se članom 21 navedenog ugovora ugovorne strane saglasile da u slučaju spora po ovom ugovoru sporazumno prihvataju nadležnost suda u Sarajevu. Slijedom ovih činjenica, Kantonalni sud je naveo da je potpuno jasno da u konkretnom slučaju ne postoji kolizija primjene ZOR-a s odredbom iz člana 40 ZPP. Prema tome, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u ovom slučaju primjenjuje Opšti kolektivni ugovor, a čije odredbe ne sadrže odredbu o zastarijevanju pokretanja postupka za utvrđivanje odgovornosti radnika, kako to navodi apelantkinjin punomoćnik.

38. Nadalje je Kantonalni sud istakao da je tačno da je tužena nakon pravosnažnosti presude Osnovnog suda u Višegradu od 13. novembra 2009. godine, kojom su poništena rješenja tužene o otkazu ugovora o radu (od 31. marta 2009. i od 14. aprila 2009. godine) postupila po toj presudi i apelantkinju vratila na posao. Međutim, apelantkinjino shvatanje da zbog te činjenice tužena nije mogla ponoviti postupak je potpuno neosnovano jer se u takvim slučajevima nikada ne bi mogla, u ovom slučaju apelantkinji, donijeti odluka o otkazu ugovora o radu do kraja radnog vijeka, bez obzira kakva ta povreda bila i koliku štetu poslodavcu nanijela. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se u ovom predmetu ne odlučuje o rješenju tužene o raskidu ugovora o radu od 31. marta 2009. godine, nego o rješenju tužene od 31. decembra 2009. godine kojim je apelantkinji otkazan ugovor o radu od 1. maja 2008. godine. Dakle, ovdje se ne radi o presuđenoj stvari kako se to želi prikazati navodima žalbe, pa je Kantonalni sud naveo da je u tom dijelu apelantkinjina žalba bez pravnog osnova, a što pravilno zaključuje i prvostepeni sud u prvostepenoj presudi.

39. Zatim je Kantonalni sud istakao da su neosnovani navodi žalbe da je tužena, u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o otkazu ugovora o radu od 31. decembra 2009. godine, povrijedila odredbu iz člana 90 ZOR-a. Ukazujući na sadržaj navedene zakonske odredbe, Kantonalni sud je naveo da je tužena, bez obzira što je apelantkinja prema Izvještaju Komisije za kontrolu, u periodu od 1. februara 2008. do 31. marta 2009. godine počinila više težih povreda radne dužnosti koje su za posljedicu imale nanošenje velike materijalne štete tuženoj i što tužena (shodno odredbi člana 16 zaključenog ugovora o radu od 1. maja 2008. godine) nije u svakom slučaju dužna poštovati otkazni rok, tužena je apelantkinji ipak omogućila da iznese svoju odbranu. Na to ukazuje činjenica da je tužena apelantkinji 25. decembra 2009. godine pokušala u prostorijama tužene uručiti akt (od 25. decembra 2009. godine) kojim je obavještava o namjeri da joj zbog težih povreda radnih dužnosti otkaže ugovor o radu i istovremeno je poziva da se u roku od tri dana od dana prijema obavijesti pismeno izjasni o učinjenim povredama navedenim u izvještaju i time iznese svoju odbranu. Međutim, apelantkinja je bez navođenja razloga odbila da primi spomenuti akt s prilozima – Izvještajem, a koji dokazi su izvedeni na glavnoj raspravi i koje činjenice apelantkinja nije ni osporila. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je apelantkinja ukazala da je navedene akte tužene (radi izjašnjenja i davanja odbrane) preporučeno poštom primio njen suprug na njenoj adresi stanovanja 29. decembra 2009. godine. Pri tome je Kantonalni sud ukazao na nespornu činjenicu da je apelantkinja 31. decembra 2009. godine pristupila u prostorije tužene, gdje joj je omogućeno da se izjasni na navode iz Izvještaja o počinjenim težim povredama radne obaveze, gdje je u pismenoj formi tuženoj predala svoje izjašnjenje iako nije željela potpisati zapisnik o izjašnjenju. Slijedom ovih činjenica, Kantonalni sud je istakao da je sasvim jasno da su neosnovani navodi žalbe da tužena apelantkinji nije omogućila da iznese odbranu, odnosno da je povrijeđena odredba iz člana 90 ZOR-a.

40. Na kraju je Kantonalni sud naveo da su paušalni i bez osnova navodi žalbe da rješenje tužene od 31. decembra 2009. godine o otkazu ugovora o radu ne sadrži činjenični opis povreda koje se apelantkinji stavljaju na teret. Ovakvo utvrđenje proizlazi iz sadržaja spomenutog rješenja koje sadrži sve bitne elemente, pa i detaljan činjenični opis povreda koje se apelantkinji stavljaju na teret, te da je apelantkinja bila upoznata s aktima i pravilnicima tužene, kao i s pravilima struke kojih se evidentno nije pridržavala.

41. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 136957 15 od 6. septembra 2016. godine odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

42. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, obrazlažući neosnovanost revizije, prvenstveno ukazao na sadržaj odredbi člana 88 st. 1 i 4 ZOR-a. Zatim je Vrhovni sud istakao da je u konkretnom slučaju nespornim utvrđeno da je apelantkinja počinila više težih povreda radne dužnosti koje su utvrđene u Izvještaju, pa je u smislu člana 23 Pravilnika o pravima, obavezama i odgovornostima regionalnih kreditnih menadžera, koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelantkinji dat otkaz ugovora o radu, kao i relevantnih odredbi Uputstva za primjenu Pravilnika o kreditnim operacijama, utvrđeno više teških povreda radne dužnosti), zbog čega je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 88 stav 1 ZOR-a) kada je drugostepenom odlukom odbio apelantkinjinu žalbu podnesenu protiv prvostepene odluke.

43. Nadalje je Vrhovni sud naveo da su neosnovani revizioni prigovori koji se odnose na primjenu propisa Republike Srpske u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Naime, ugovorom o radu od 1. maja 2008. godine, zaključenim između apelantkinje i tužene, ugovorena je stvarna i mjesna nadležnost Opštinskog suda u Sarajevu (raniji ugovor o radu od 1. februara 2008. godine takvu klauzulu nije imao). U takvoj situaciji, a shodno primjeni člana 3 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, sud je bio dužan da primijeni propise procesnog i materijalnog prava koji se primjenjuju na teritoriji Federacije BiH.

44. Zatim je Vrhovni sud istakao da su neosnovani i apelantkinjini revizioni prigovori koji se odnose na primjenu člana 90 ZOR-a u pogledu obaveze poslodavca kada otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika i omogućavanja zaposleniku da iznese svoju odbranu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je tužena kao poslodavac omogućila apelantkinji pravo na odbranu tako što joj je dostavila Izvještaj Komisije za kontrolu s prijedlozima, te je pozvala apelantkinju na očitovanje. Tim radnjama je tužena ispunila zakonsku obavezu omogućavanja davanja odbrane.

45. U odnosu na apelantkinjine navode presuđene stvari, prema kojima se zapravo donesenom odlukom ponavlja disciplinski postupak protiv nje (jer je ranijom presudom Osnovnog suda u Višegradu poništeno rješenje o otkazu), Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi te navode pravilno ocijenili kao neosnovane. Ovo iz razloga jer je utvrđeno da je ranija presuda o poništavanju rješenja o otkazu ugovora o radu donesena 13. novembra 2009. godine na osnovu formalnih nedostataka rješenja o otkazu (rješenje nije sadržavalo razloge za otkaz), pa kako u konkretnom slučaju rješenje tužene (od 31. decembra 2009. godine) nije imalo nedostatke koji ukazuju na nedostatak forme, Vrhovni sud je istakao da se ovdje ne radi o presuđenoj stvari.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

46. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. Naime, apelantkinja prvenstveno ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o radu FBiH umjesto Zakona o radu RS. Nadalje, navodi da je u toku postupka nesporno utvrđeno da joj tužena dva puta u toku 2009. godine otkazala isti ugovor o radu, odnosno da je ponovo vođen postupak za iste povrede zbog kojih joj je već jednom otkazan ugovor o radu, a zbog čega je vođen i sudski postupak, te odluka poništena. U vezi s tim, ukazuje na proizvoljna obrazloženja redovnih sudova koja se odnose na dvostruko vođenje disciplinskog postupka protiv nje. U tom smislu ukazuje na apsurdnost stava Vrhovnog suda o ovom pitanju, smatrajući da iz obrazloženja osporene presude tog suda proizlazi zaključak da su pravna sigurnost i vladavina prava prevaziđene kategorije, te da svi poslodavci, koji su izgubili spor zbog toga što rješenje o otkazu ugovora nije sadržavalo i formalnopravne elemente, mogu ispraviti greške i donijeti novo rješenje koje će biti formalno-pravno ispravno. Pri tome, apelantkinja ukazuje da, nakon što je vraćena na rad kod tužene po presudi Osnovnog suda u Višegradu od 13. novembra 2009. godine, nije radila nijedan dan, niti je mogla da preuzme ijednu radnju koju njeno radno mjesto podrazumijeva budući da je odmah po povratku na rad bila „upućena na godišnji odmor“ (rješenjem tužene od 24. novembra 2009. godine) koji je trajao sve do 25. decembra 2009. godine kada joj je tužena ponudila akt o otkazu ugovora o radu. Zatim ističe da je proizvoljan zaključak redovnih sudova o urednosti dostavljanja navedenog akta apelantkinji. Dalje, apelantkinja ukazuje da joj je prekršeno i pravo na odbranu iz člana 90 ZOR-a, kao univerzalno pravo zagarantovano članom 6 Evropske konvencije, te da se u njenom slučaju radilo o teoretskom i iluzornom pravu, smatrajući da je apsolutno neprimjeren potrebama pripremanja odbrane rok od tri dana koji joj ostavljen da se izjasni o povredama koje je navodno počinila, a koje je utvrdila Komisija za kontrolu u svom Izvještaju od 24. decembra 2009. godine. S obzirom na navedeno, apelantkinja smatra da redovni sudovi u osporenim odlukama sasvim neobjektivno i nezakonito cijene da je tužena postupila u skladu s odredbama člana 90 ZOR-a kod donošenja odluke o otkazu od 31. decembra 2009. godine.

48. Apelantkinja, takođe, navodi i povredu prava na suđenje u razumnom roku, ukazujući da je tačno da je ona, odnosno njen pravni zastupnik, uticao na dužinu trajanja postupka podnoseći tužbu mjesno nenadležnom Osnovnom sudu u Višegradu umjesto Opštinskom sudu. Međutim, prema apelantkinjinoj ocjeni, nakon što je spis predmeta dostavljen mjesno nadležnom Opštinskom sudu, dužina postupka u trajanju od više od šest godina (na šta apelantkinja nije imala uticaja) mora se cijeniti kao nerazumna, slijedom čega po tom osnovu potražuje na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 1.800,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

49. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude od 6. septembra 2016. godine te da, suprotno apelantkinjinom shvatanju, smatra da nisu povrijeđena njena prava na koja se poziva u predmetnoj apelaciji.

50. Kantonalni sud je u odnosu na navode apelacije koji se tiču dužine trajanja postupka naveo da je odluka tog suda donesena 29. novembra 2015. godine jer je predmet bio obuhvaćen Planom rješavanja starih predmeta, pa se stoga ne može prihvatiti apelantkinjino pozivanje na povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a time ni njen prijedlog da joj se dosudi potraživana naknada štete. Kantonalni sud je istakao da raspolaže s velikim brojem predmeta koji se rješavaju prema starosti inicijalnog akta.

51. Opštinski sud je hronološki opisao tok postupka u ovoj pravnoj stvari, te istakao da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantkinjina prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

52. Tužena je na opširan način opisala u čemu se ogledaju razlozi zbog kojih je apelantkinja dobila otkaz, a što je utvrđeno u Izvještaju Komisije za kontrolu koja je u periodu od 30. novembra do 24. decembra 2009. godine izvršila sveobuhvatnu kontrolu poštovanja propisanih procedura za rad u oblasti kreditnih operacija od strane apelantkinje za period 1. februara 2008. do 31. marta 2009. godine. Nadalje je tužena istakla da je omogućila apelantkinji da iznese svoju odbranu tako što ju je u pisanoj formi obavijestila o namjeri poslodavca da joj otkaže ugovor o radu, upoznala s povredama radne dužnosti koje joj se stavljaju na teret i pozvala da se u roku od tri dana od dana prijema obavijesti u pisanoj formi izjasni o razlozima za otkaz. Apelantkinja je svoju odbranu iznijela tako što je, u okviru ostavljenog roka, lično dostavila Komisiji za kontrolu pisano izjašnjenje od 31. decembra 2009. godine pod nazivom „Odgovor na izvještaj broj 7350-12-04/09 od 24. decembra 2009. godine“. Tužena je takođe navela da je u postupku pred sudom dokazala postojanje razloga za otkaz, na šta je obavezuje odredba člana 91 ZOR-a. S obzirom na navedeno, tužena je predložila da se predmetna apelacija odbije kao očigledno neosnovana.

V.Relevantni propisi

53. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 88. st. 1. i 4.

(1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

(4) Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.

Član 89.

Ugovor o radu, u slučaju iz čl. 88. [...] ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.

Član 90.

Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Član 91.

U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. stav 1. [...] zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.

54. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 67. stav 1. tačka 4.

(1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

4) da je stvar pravomoćno presuđena;

Član 123. stav 1.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. VI.Dopustivost

55. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

56. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

57. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 136957 15 Rev od 6. septembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantkinjin pravni zastupnik je primio 26. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

58. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

59. Apelantkinja smatra su joj osporenim odlukama, kao i zbog dužine trajanja postupka, prekršena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

60. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

61. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

62. Apelantkinja, prije svega, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo u ovoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

63. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je suština predmetnog spora apelantkinjin zahtjev za poništenje odluke tužene od 31. decembra 2009. godine. Naime, apelantkinja je nezakonitost navedene odluke tužene argumentovala po više osnova, navodeći prvenstveno da je u konkretnom slučaju već odlučivano, odnosno da se radi o presuđenoj stvari jer je tužena neovlašćeno po drugi put vodila disciplinski postupak protiv nje. Takođe je istakla da tužena kod donošenja navedene odluke o otkazu nije ispoštovala sve aspekte njenog prava na odbranu. Dakle, radi se o prigovorima koje je apelantkinja prethodno već isticala u postupku pred redovnim sudovima.

64. U odnosu na apelantkinjin navod o „presuđenoj stvari“, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na stav Evropskog suda da pravo na pravično suđenje, kako je zajemčeno članom 6 stavom 1 Evropske konvencije, mora biti protumačeno u svjetlu Preambule Evropske konvencije kojom se izjavljuje, između ostalog, da je vladavina prava dio zajedničke baštine država ugovornica. Jedna od osnovnih karakteristika vladavine prava je princip pravne sigurnosti koji zahtijeva, inter alia, da se tamo gdje su sudovi konačno odlučili o nekom pitanju, njihova odluka ne smije dovoditi u pitanje (vidi, između ostalih, Evropski sud, Brumărescu protiv Rumunije, broj predstavke 28342/95, stav 61, ECHR 1999-VII i Solomun protiv Hrvatske, broj predstavke 679/11, presuda od 2. aprila 2015. godine, stav 46). Dakle, pravna sigurnost pretpostavlja poštovanje principa res iudicata, to jest princip konačnosti presuda (vidi Evropski sud, Driza protiv Albanije, broj predstavke 33771/02, presuda od 13. novembra 2007. godine, stav 64). U vezi s tim, situacija u kojoj su činjenice, koje su već utvrđene konačnom sudskom odlukom u jednom predmetu, kasnije ponovo preispitivane u novom predmetu između istih stranaka može dovesti do kršenja principa pravne sigurnosti u suprotnosti sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Esertas protiv Litvanije, broj predstavke 50208/06, presuda od 31. maja 2012. godine, stav 25).

65. Ustavni sud ukazuje da je navedeni opšti princip res iudicata inkorporiran u samom domaćem zakonodavstvu, na čiju primjenu redovni sudovi paze po službenoj dužnosti (član 67 stav 1 tačka 4 ZPP). Nadalje, Ustavni sud u kontekstu okolnosti konkretnog slučaja zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tužena 31. marta 2009. godine prvobitno donijela odluku o otkazu ugovora o radu apelantkinji, te da je ta odluka poništena (pravosnažno) kao nezakonita presudom Osnovnog suda u Višegradu od 13. novembra 2009. godine (tužena je nezakonito apelantkinji otkazala ugovor o radu jer nije sprovodila disciplinski postupak, niti joj je omogućila pravo na odbranu budući da ni taj sud nije mogao utvrditi razloge, odnosno činjenice – razloge koje su dovele do prvobitnog raskida ugovora o radu).

66. Nakon te presude, tužena je apelantkinju vratila na posao, oformila Komisiju za kontrolu apelantkinjinog rada i na osnovu Izvještaja te komisije donijela novu odluku o otkazu ugovora o radu od 31. decembra 2009. godine. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je rješenje tužene o otkazu od 31. decembra 2009. godine u materijalno-pravnom smislu zasnovano na Izvještaju Komisije za kontrolu, čiji je predmet bila kontrola apelantkinjinog rada u periodu od 1. februara 2008. do 31. marta 2009. godine. Dakle, radi se o periodu od njenog početka rada kod tužene pa do dana kada je tužena donijela prvobitno rješenje o otkazu koje je Osnovni sud u Višegradu naknadno poništio kao nezakonito. Nadalje, oba rješenja tužene (od 31. marta 2009. i 31. decembra 2009. godine) imala su za predmet otkaz istog ugovora o radu koji je apelantkinja s tuženom zaključila (1. maja 2008. godine). Zatim, evidentno je da iz stanja spisa predmeta proizlazi da su razlog donošenja oba rješenja o otkazu određene apelantkinjine radnje ili propuštanja, koji su prethodili donošenju prvobitnog rješenja o otkazu (od 31. marta 2009. godine).

67. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je sud ranija rješenja o otkazu poništio zato što se ne zna šta se to apelantkinji stavlja na teret, odnosno što nije bilo sadržaja opisa radnji, što znači da se nije ni znalo za koje povrede radne dužnosti je apelantkinji dat otkaz. U konkretnom slučaju u rješenju tužene od 31. decembra 2009. godine decidirano je navedeno za koje povrede radnih dužnosti se apelantkinji daje otkaz, odnosno decidirano je navedeno šta se to apelantkinji stavlja na teret, tako da ne proizlazi da je 31. decembra 2009. godine apelantkinji dat otkaz iz istih razloga o kojima je već odlučeno presudom Osnovnog suda u Višegradu od 13. novembra 2009. godine. Budući da je ranija presuda o poništavanju rješenja o otkazu ugovora o radu donesena na osnovu formalnih nedostataka rješenja o otkazu, a kako u konkretnom slučaju rješenje tužene nije imalo nedostatke koji ukazuju na nedostatak forme, to se ne radi o presuđenoj stvari. Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

68. Nadalje, u vezi s pitanjem zakonitosti odluke o otkazu koja je predmet ocjene u ovom postupku (od 31. decembra 2009. godine), Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi utvrđenje redovnih sudova da je ona donesena u skladu sa zakonom budući da je tužena kod njenog donošenja ispoštovala apelantkinjino pravo na odbranu (član 90 ZOR-a) i time zadovoljila formalno-pravni element otkaza, a zatim u predmetnom postupku dokazao (čl. 7, 8 i 123 u vezi sa članom 91 ZOR-a) materijalno-pravni element otkaza u vidu postojanja činjenica – radnji koje su apelantkinji stavljene na teret i pravno okvalifikovane kao teže povrede radnih dužnosti. Kada je riječ o pravu na odbranu i o njegovom značaju, Ustavni sud zapaža da svako ograničenje prava na odbranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu i, ako nije respektovano, vodi povredi prava zaposlenika (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 773/04 od 15. jula 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 73/05, tačka 26). Naime, pravo na odbranu po svom karakteru univerzalno je pravo koje poznaju svi postupci, pa nema razloga da se ono u konkretnom slučaju isključi. Bez obzira na to o kakvim se okolnostima radi, u postupku otkaza ugovora o radu zaposleniku se mora omogućiti pravo na odbranu u postupku koji je predviđen normativnim aktima poslodavca (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1878/12 od 16. septembra 2015. godine, stav 32, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud konstatuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tužena, nakon što se apelantkinja vratila s godišnjeg odmora, pokušala da joj 25. decembra 2009. godine lično uruči akt (u kojem je obavještava o namjeri davanja otkaza) zajedno s Izvještajem Komisije za kontrolu na izjašnjenje u roku od tri dana, koji je onda odbila da primi. Navedeni izvještaj tužena je dostavila apelantkinji preporučenim putem, a primio ga je njen suprug 29. decembra 2009. godine. Zatim je apelantkinja 31. decembra 2009. godine pristupila lično u prostorije tužene i neposredno na zapisnik dala svoje izjašnjenje u vezi s navodima iz Izvještaja Komisije za kontrolu i tom prilikom uručila tuženoj svoje pismeno izjašnjenje (odgovor). S obzirom na navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, apelantkinja je na navedeni način praktično i efektivno realizovala svoje pravo na odbranu u smislu relevantnih odredbi ZOR-a (član 90), koje nije uslovljeno njenim pismenim ili usmenim izjašnjenjem, niti joj je bila uskraćena mogućnost da to učini lično ili posredstvom svog pravnog zastupnika (što je, između ostalog, i učinila) u roku koji joj je ostavio poslodavac. U odnosu na apelantkinjin navod da je ostavljeni rok od tri dana za izjašnjenje bio nedovoljan i da je tužena na taj način ograničila i ugrozila kvalitet njenog prava na odbranu, Ustavni sud konstatuje da navedeni rok u konkretnom slučaju nije suštinski stavio apelantkinju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na tuženu budući da je ona na tri načina (usmeno, pismeno i posredstvom pravnog zastupnika) dala svoje izjašnjenje u ostavljenom roku i na taj način imala razumnu mogućnost da izloži svoje činjenice i podupre ih svojim dokazima. Pri tome, iz stanja spisa predmeta Ustavni sud ne nalazi da su u ovoj parnici redovni sudovi povrijedili princip jednakosti oružja u kontekstu građanske parnice između privatnih stranaka, te onemogućili apelantkinju da u predmetnom postupku (radnom sporu) na ravnopravan način osporava sve navode tužene u vezi s razlozima za donošenje odluke o otkazu od 31. decembra 2009. godine.

69. Konačno, u odnosu na apelantkinjine navode da je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo primijeniti propise Republike Srpske, a ne Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se ovi navodi mogu dovesti u kontekst zastarjelosti vođenja postupka protiv apelantkinje. Međutim, suprotno apelantkinjinom shvatanju, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženjima redovnih sudova da se na predmetni radni spor primjenjuju propisi Federacije Bosne i Hercegovine, a što prvenstveno proizlazi iz samog ugovora o radu koji je apelantkinja zaključila s tuženom 1. maja 2008. godine kojim je (za razliku od prethodnog ugovora od 22. januara 2008. godine) ugovorena stvarna i mjesna nadležnost Opštinskog suda, te činjenice da je sjedište tužene u Sarajevu i da je navedeni ugovor o radu (a koji je predmet otkazivanja odluke tužene od 31. decembra 2009. godine) zaključen prema zakonima i podzakonskim aktima Federacije Bosne i Hercegovine, kao i Statuta i Pravilnika o radu tužene donesenih u skladu s njima.

70. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, smatra da nema proizvoljnosti u odlučenju redovnih sudova kada su u cijelosti odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev, te zaključili da je zakonito rješenje tužene o otkazu ugovora o radu od 31. decembra 2009. godine.

71. Nadalje, u odnosu na apelantkinjine navode koji se tiču dužine trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

72. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantkinjinom tužbom od 12. januara 2010. godine, a okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 136957 15 Rev od 6. septembra 2016. godine. Dakle, cjelokupan postupak u ovoj pravnoj stvari je trajao oko šest i po godina, i to je relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka. Rukovodeći se navedenim kriterijumima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da nema elemenata koji bi ukazivali da se u predmetnoj pravnoj stvari radilo o složenom predmetu. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da se radilo se o postupku koji je hitne prirode (radni spor), za koji se može zaključiti da je od posebnog značaja za apelantkinju. Cijeneći apelantkinjino ponašanje, Ustavni sud primjećuje, a na što i ona sama ukazuje u apelacionim navodima, da je prvobitno podnijela predmetnu tužbu mjesno nenadležnom sudu (Osnovnom sudu u Višegradu), koji ju je u roku od oko tri mjeseca dostavio mjesno i stvarno nadležnom Opštinskom sudu na postupanje., Apelantkinja je takođe vršila i preinačenje tužbenog zahtjeva u toku postupka, te je u dva navrata na prijedlog apelantkinjinog pravnog zastupnika odgađano pripremno ročište za glavnu raspravu. Osim toga, u jednoj fazi postupka je došlo i do promjene postupajućeg sudije, nakon čega je postupak vođen ispočetka, uz saglasnost apelantkinje i tužene. Zatim, zakazana ročišta su u više navrata odgađana zbog nepostupanja vještaka po nalozima suda u ostavljenim rokovima. Sve navedeno je nesporno uticalo na dužinu predmetnog postupka. Cijeneći ponašanje nadležnih redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su oni nesporno preduzimali procesne radnje, te donosili odluke u ovoj pravnoj stvari. Ustavni sud posebno uočava da je u relevantnom periodu doneseno ukupno sedam odluka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Opštinski sud (od kada mu je dostavljen predmet na postupanje) u roku od oko dvije godine donio prvostepenu presudu, te da je u tom periodu došlo do promjene postupajućeg sudije i vođenja postupka ispočetka uz saglasnost parničnih stranaka. Zatim je Kantonalni sud odluku o žalbi donio u roku kraćem od godinu dana, dok je u ponovnom postupku Opštinski sud prvostepenu odluku donio u roku od godinu i po dana. Zatim je Kantonalni sud odluku po žalbi donio u roku kraćem od pola godine, a Vrhovni sud je odluku o reviziji donio u roku od oko godinu dana.

73. Imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da su nadležni redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, nema ni elemenata koji ukazuju da su nadležni redovni sudovi zloupotrijebili svoja ovlašćenja, te na takav način suštinski ugrozili princip efikasnog rukovođenja (kontrolisanja) postupka na apelantkinjinu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina trajanja predmetnog postupka u trajanju od šest i po godina prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

74. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u predmetnom postupku nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

75. U odnosu na apelantkinjin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može u izuzetnim slučajevima kršenja ustavnih prava odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, apelantkinji ne pripada pravo na isplatu tražene naknade nematerijalne štete.

Pravo na imovinu

76. U pogledu apelantkinjinih navoda da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da ona kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

77. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Ustavni sud zaključio da nema proizvoljnosti u načinu na koji su redovni sudovi primijenili pravo u osporenim odlukama, zaključujući da je rješenje tužene o otkazu ugovora o radu od 31. decembra 2009. godine zakonito, te kada nema elemenata koji bi ukazivali da su nadležni redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak u ovoj pravnoj stvari.

78. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

79. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

80. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević