Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3761/18 (N. D.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3761/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3761/18, rješavajući apelaciju Nedima Deljkića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedim Deljkić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 029473 17 Kž od 22. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedim Deljkić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zaim Poturović, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 029473 17 Kž od 22. februara 2018. godine.
2. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim za krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona F BiH, te ga je sud, primjenom odredaba čl. 52. i 53. Krivičnog zakona F BiH, oslobodio od kazne.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz odredbe člana 43. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini proizilazi da je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagodi osobinama i stanju puta (ceste), vidljivosti atmosferskim prilikama....tako da se vozilo može blagovremeno zaustaviti pred svakom preprekom koju pod navedenim uvjetima može predvidjeti. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz objektivnih dokaza koji su pravilno poslužili vještaku kao osnov za izradu pisanog nalaza i mišljenja, te izvođenje zaključaka o propustima apelanta, a takođe i na osnovu subjektivnih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka, proizilazi da je kritičnog dana vrijeme bilo strašno hladno, smrznuto, da je bio led, te da su to sve okolnosti koje su bile poznate i samom apelantu. Naime, da je upravo, s obzirom na ove okolnosti, apelant bio dužan da vozi krajnje oprezno i pažljivo i da vožnju prilagodi okolnostima saobraćaja i uslovima puta, tako da je u stanju preduzeti svaku potrebnu mjeru da bi se izbjegla opasnost, a koju je pod datim uslovima i mogao predvidjeti. Kantonalni sud je istakao da je potpuno pravilan zaključak prvostepene presude da je osnovni uzrok nastanka saobraćajne nezgode, u kojoj je nastupila teška i po život opasna tjelesna ozljeda za majku apelanta i još dvije teške tjelesne ozljede za istu, te nastupanje lakših tjelesnih ozljeda za nanu apelanta, postupanje apelanta protivno odredbama člana 43. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini. Zatim, da su u cjelosti u radnjama apelanta ostvarena sva bitna obilježja kako u objektivnom tako i subjektivnom smislu, krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona F BiH, za koje je prvostepenom presudom i oglašen krivim. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da se nalaz i mišljenje vještaka ne može smatrati nezakonitim dokazom, jer nije pribavljen protivno odredbama člana 11. stav 2. Zakona o krivičnom postupku F BiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da se ne može dovesti u pitanje zakonitost, pravilnost i objektivnost kako pisanog nalaza i mišljenja vještaka M.K., kao ni zaključci o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta koji su zasnovani na tom nalazu, pored ostalih objektivnih i subjektivnih dokaza koje je prvostepeni sud izveo u toku postupka. Kantonalni sud je takođe ukazao da je na sve prigovore i primjedbe odbrane, a posebno one koje su se odnosili na stav odbrane da vještak nije cijenio ugovor o zimskom održavanju lokalnih cesta, prvostepeni sud dao potpuno jasno, određeno i prihvatljivo obrazloženje. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se navedeni odgovori prvostepenog suda u pogledu te primjedbe vezane za pomenuti ugovor nalaze odnosno da su dati na strani 9. 10. prvostepene presude kao i 12. pasos treći prvostepene presude. Kantonalni sud je zaključio da je za počinjeno krivično djelo apelant pravilno oglašen odgovornim, ali da s obzirom na posljedice djela koje je izvršio iz nehata kao oblika vinosti, koje teško pogađaju samog apelanta kao počinioca, je oslobođen od kazne.
Apelacioni navodi
4. Apelant se u predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa. Apelant smatra da propustima vještaka odnosno suda prvog stepena nije utvrđivana odgovornost izvođača radova za nepostupanje. Takođe, apelant smatra da redovni sudovi nisu dali obrazloženje kojima bi se izvan razumne sumnje moglo zaključiti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da je došlo do povrede principa in dubio pro reo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku). Pri tome, prema članu 16. Zakona o krivičnom postupku, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je oglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, što je kao pravilno prihvatio i Kantonalni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovog navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju, redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević