Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5171/18 (B. M. i V. K.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5171/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-5171/18, rješavajući apelaciju Branke Miškić i Vesne Kuzmanović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Branka Miškić i Vesna Kuzmanović protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 047619 18 Gž od 5. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Miškić i Vesna Kuzmanović (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Broda, koje zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnijele su 11. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 047619 18 Gž od 5. jula 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezane su apelantkinje da tužitelju („Addiko Bank“ a.d. Banjaluka – pravni sljednik Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banjaluka) po osnovu duga nastalog iz Ugovora o kreditu od 7. jula 2008. godine isplate iznos glavnog duga od 9.466,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. jula 2015. godine, kao i iznos zatezne kamate u visini od 3.658,05 KM dospjele do 30. jula 2015. godine.

3. U obrazloženju osporene konačne odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je pravni prednik tužitelja 7. jula 2008. godine zaključio ugovor o nenamjenskom kreditu sa korisnikom kredita S. M., a da je članom 13. tog ugovora regulisano da apelantkinje preuzimaju i odgovaraju za obaveze korisnika kredita. Takođe, da mjenica koja je služila kao obezbjeđenje ugovora nije podnijeta apelantkinjama na naplatu u skladu sa odredbama člana 39. Zakona o mjenici, iz kog razloga je tužitelj u skladu sa odredbama člana 54. Zakona o mjenici izgubio pravo da po ovom osnovu potražuje isplatu od apelantkinja. Nadalje, navedeno je da je prvostepeni sud utvrdio da su apelantkinje potpisivanjem ugovora odgovorne za ispunjenje ugovornih obaveza, u skladu sa odredbama čl. 997, 1002. i 1004. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke L. Đ. utvrdio visinu duga i u skladu sa odredbama člana 277. ZOO dosudio i zakonsku zateznu kamatu obračunatu od 30. jula 2015. godine kao dana raskida ugovora. U odnosu na žalbeni navod da nije pravilno raspravljen istaknuti prigovor zastare, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud na osnovu spomenutog nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je korisnik kredita vršio periodične uplate po predmetnom dugu, te da je posljednja uplata bila 11. aprila 2013. godine, čime je korisnik kredita, u smislu odredaba člana 387. stav 2. ZOO priznao dug i prekinuo zastaru (ponovo počela teći od tog dana). Naime, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 372. stav 2. ZOO propisano da za potraživanja koja se otplaćuju u anuitetima važi zastarni rok iz stava 1. ovog člana, odnosno da ta potraživanja zastarijevaju u roku od tri godine, pa imajući u vidu da je tužitelj prijedlog za izvršenje (koji se u skladu sa odredbama člana 50. stav 4. Zakona o izvršnom postupku ima smatrati tužbom) podnio 24. avgusta 2015. godine, pravilno je utvrđenje prvostepenog suda da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Osim toga, Okružni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi da tužitelj nije dokazao svoje sljedbeništvo, jer je punomoćnik tužitelja, na pripremnom ročištu održanom 30. juna 2017. godine prilikom preciziranja tužbe u pogledu naziva tužitelja dostavio sudu rješenje Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci od 28. decembra 2016. godine iz kojeg proizilazi da je tim rješenjem izvršena promjena poslovnog imena tužitelja i da će ubuduće poslovati pod imenom „Addiko bank“ a.d. Banjaluka, čime je tužitelj dokazao sljedbeništvo sa prethodnikom Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banjaluka, sa kojim su apelantkinje zaključile predmetni ugovor.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinje se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje navode, između ostalog, da je prijedlog za izvršenje morao biti odbačen jer mjenicu nisu pratile neophodne mjenične radnje pa iz takvog prijedloga za izvršenje nije ni mogao nastati parnični postupak. Apelantkinje smatraju da je trebalo odlučiti o prvobitnom zahtjevu postavljenom na osnovu mjenice, a zatim utvrditi prirodu spora po novoj tužbi i ispitivati osnovanost i dopuštenost novog zahtjeva postavljenog u uređenoj tužbi, odnosno trebalo je razdvojiti odlučivanje po prijedlogu za izvršenje od odlučivanja po osnovu nove tužbe. Takođe, apelantkinje smatraju da se uređena tužba morala smatrati novom tužbom i da je u tom slučaju osnovan istaknuti prigovor zastare. Osim toga, apelantkinje ukazuju da tužitelj nije dokazao da je pravni sljedbenik Hypo Alpe Adria Bank a.d..

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinje nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5171/18 (B. M. i V. K.) | Sudska praksa | Aktio