Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5538/18 (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5538/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5538/18, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 155972 17 Rev od 24.

augusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 4. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 155972 17 Rev od 24. augusta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tužena R. P. da preda u posjed i slobodno raspolaganje apelantici poslovne prostorije koje se nalaze u Sarajevu, slobodne od lica i stvari, te da isplati apelantici određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da je predmet spora zahtjev apelantice da sud presudom obaveže tuženu da preda apelantici u posjed poslovne prostorije koje se nalaze u Sarajevu, te da na ime korištenja tog poslovnog prostora u određenom vremenskom periodu isplati apelantici određeni novčani iznos. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su apelantica i tužena bile u obligacionopravnom odnosu na osnovu zaključenog ugovora o zakupu, koji je nastao 1997. godine, a prestao 2000. godine. Tim ugovorom je pravni prednik apelantice dao tuženoj na korištenje poslovne prostorije, uz dogovorenu mjesečnu zakupninu, koju se tužena obavezala redovno plaćati. Budući da tužena nije ispunjavala svoju obavezu u skladu sa ugovorom, apelantica je 24. decembra 1999. godine odustala od ugovora o zakupu, koji je bio zaključen na određeno vrijeme i zahtijevala vraćanje predmeta zakupa. Dakle, ukazano je da iz tih činjenica proizlazi da je apelantica kao zakupodavac imala pravo da, u smislu odredbe člana 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, od tužene zahtijeva vraćanje poslovnog prostora nakon prestanka ugovora o zakupu. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da se tužena ne nalazi u posjedu spornog prostora od prije podnošenja predmetne tužbe, budući da su taj prostor (raniji smetljarnik), kao zajednički dio zgrade preuzeli etažni vlasnici stanova, zbog čega je pravilan i zaključak sudova da predaja poslovnog prostora apelantici od strane tužene nije moguća. Prema tome, istaknuto je da je odluka kojom je zahtjev apelantice odbijen zasnovana na pravilnoj primijeni odredaba člana 132. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a apelantica svoj zahtjev, umjesto prema tuženoj, može ostvarivati prema osobama u čijem se posjedu sporni prostor nalazi. Nadalje, ukazano je da su nižestepeni sudovi, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prema kojem tužena predmetni poslovni prostor ne koristi od 2000. godine, pravilno zaključili da u konkretnom slučaju ne postoji osnov za obavezivanje tužene da apelantici naknadi štetu iz člana 189. stav 3. ZOO, odnosno da joj plati naknadu za upotrebu stvari iz člana 219. ZOO. Naime, istaknuto je da u ovom postupku nije moglo biti utvrđeno da je tužena uzrokovala štetu apelantici, iz razloga što apelantica nije dokazala da joj je ona svojom radnjom onemogućila ostvarenje osnovano očekivane koristi od upotrebe predmetnog poslovnog prostora, niti da je ona sama imala korist od njegove upotrebe, budući da ona taj prostor u spornom periodu nije koristila, jer joj je posjed oduzet od strane trećih lica – stanara. Najzad, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno riješili i prigovor zastarjelosti potraživanja, kada su primjenom odredbe člana 375. ZOO zaključili da je potraživanje zakupnine u vrijeme podnošenja tužbe bilo zastarjelo, zbog čega je prestalo pravo apelantice da od tužene zahtijeva ispunjenje te obaveze, u smislu odredbe člana 360. stav 1. ZOO. Isto tako, ukazano je da su pravilno nižestepeni sudovi ocijenili i da podnošenjem ranije tužbe nije došlo do prekida zastarjelosti predmetnog potraživanja, budući da je postupak koji je pokrenut tom tužbom okončan povlačenjem tužbe, koja se u smislu odredbe člana 59. Zakona o parničnom postupku smatra kao da nije ni bila podnesena, pa nije osnovan ni prigovor apelantice da je pobijana odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni člana 388. ZOO.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelantice odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5538/18 (Federacija Bosne i Hercegovine… | Sudska praksa | Aktio