Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-561/18 (G. Đ.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-561/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-561/18, rješavajući apelaciju Gorana Đakića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Đakić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 207669 17 Gž od 27. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Đakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 26. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 207669 17 Gž od 27. oktobra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom, između ostalog, uvažana je žalba tužene (Republika Srpska, Vlada Republike Srpske, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Agencija za agrarna plaćanja, Kancelarija za koordinaciju projekta Svjetske banke Banjaluka), prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su sva dospjela potraživanja tužene od apelanta po osnovu ugovora o kreditu od 30. oktobra 1998. godine u iznosu od 4.820,00/DM/KM s kamatom po računu od 30. oktobra 1998. godine, zastarjela sa 31. oktobrom 2014. godine, te da nije u obavezi tuženoj platiti zastarjela potraživanja-dug, a što je tužena dužna priznati.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja prvostepenog spisa i provedenih dokaza proizlazi da su stranke stupile u obligaciono-pravni odnos zaključivanjem predmetnog ugovora o kreditu, po kojem ugovoru je tužena, kao davalac kredita, odobrila apelantu, kao primaocu kredita, kredit u iznosu 4.820,00 KM, sa rokom otplate od 5 godina, godišnjom kamatom od 2% i grejs periodom od jedne godine. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz sadržaja navedenog ugovora proizlazi da je apelant bio dužan da otpočne sa isplatama rata kredita na ugovoreni način nakon isteka grejs perioda od jedne godine dana, tj. od 30. oktobra 1999. godine, te da on to nije činio i nije plaćao rate po osnovu ugovora o kreditu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je cjelokupni iznos iz ugovora o kreditu, zbog neplaćanja, dospio za naplatu već nakon kašnjenja u isplati prve rate, odnosno nakon isteka roka od 60 dana računajući od dana kad je apelant pao u docnju sa isplatom prve rate kredita (30. decembar 1999. godine), u smislu odredbe člana 6. stav 3. ugovora o kreditu, slijedom čega se od navedenog datuma treba računati i početak roka kada je u pitanju zastara potraživanja. Naime, Okružni sud je ukazao da iz odredaba člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) proizilazi da se potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima kojima se iscrpljuje samo pravo, zastarijevaju za tri godine, od svakog pojedinog davanja. Okružni sud je takođe ukazao da anuiteti kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamata (kao kod predmetnog kredita) zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju potraživanje tužene iz predmetnog ugovora o kreditu od 30. oktobra 1999. godine zastarjelo sa 30. decembrom 2002. godine, te da zastajelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze u smislu odredbe člana 360. stav 1. ZOO. Međutim, Okružni sud je naveo da se, prema stanju prvostepenog spisa, apelant obratio tuženoj sa zahtijevom od 22. aprila 2014. godine za sporazumni raskid ugovora o kreditu. Naime, Okružni sud je istakao da prema sadržaju ovog zahtjeva apelant potvrđuje da je sa tuženom 30. oktobra 1998. godine zaključio predmetni ugovor o kreditu, a po osnovu kojeg ugovora mu je odobren kredit, te da je kredit uložio u stado ovaca (21 grlo), ali da mu je zbog finansijske krize u koju je zapao u proteklom periodu stado uginulo, tako da nije imao sredstava, niti ih ima da vrati uzeti kredit, zbog čega se obratio molbom za sporazumi raskid ugovora i otpis duga iz ugovora o kreditu. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je ovim zahtjevom apelant ustvari obrazložio tuženoj zašto joj nije isplatio dug po kreditu i zašto to sada ne može učiniti, te da je na taj način on takvom izjavom priznao dug prema tuženoj i na taj način se odrekao od zastarjelosti, u smislu odredbe člana 366. stav 1. ZOO. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da je apelant zahtjevom za sporazumni raskid ugovora pismeno priznao zastarijelu obavezu po osnovu predmetnog ugovora o kreditu od 30. oktobra 1998. godine, te da je pravilna primjena materijalnog prava (član 366. stav 1., u vezi sa članom 387. ZOO) upućivala na zaključak da je apelantov zahtjev neosnovan, slijedom čega je odbijen.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ga je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvalo, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-561/18 (G. Đ.) | Sudska praksa | Aktio