Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3577/18 (R. R.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3577/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3577/18, rješavajući apelaciju Rate Runjevca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rato Runjevac protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 009964 16 Rev od 3. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rato Runjevac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 29. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 009964 16 Rev od 3. aprila 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi „Nestro Petrol“ a.d. Banjaluka obaveže da mu isplati određeni novčani iznos.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da nije sporno da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu u periodu od 1. januara 2007. godine do 31. decembra 2012. godine, na osnovu ugovora o visini nagrade i troškova za zastupanje od 1. januara 2007. godine (sa aneksima tog ugovora) i ugovora o pružanju pravne pomoći i naknade u paušalnom iznosu od 1. oktobra 2011. godine (sa aneksom tog ugovora). Nadalje, ukazano je da je također nesporno da se ovim ugovorima apelant kao punomoćnik tuženog obavezao za istog obaviti poslove zastupanja, na način pobliže opisan u ugovorima, a tuženi kao vlastodavac se obavezao da apelantu plati nagradu i naknadu za taj posao u vidu paušalnog mjesečnog iznosa, s tim da apelantu kao punomoćniku, pripadaju i troškovi dosuđeni tuženom, kada ih tuženi naplati od protivne strane. Isto tako, istaknuto je da su ugovorom o pružanju pravne pomoći i naknade u paušalnom iznosu od 1. oktobra 2011. godine i aneksom tog ugovora od 1. januara 2012. godine, parnične stranke ugovorile da taj ugovor traje do 31. decembra 2012. godine, kao i da je tuženi pismenim podneskom od 10. januara 2013. godine obavijestio apelanta da neće nastaviti dalju saradnju, te da je sa 31. decembra 2012. godine prestao njihov poslovni odnos. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudov, da u ovom slučaju nije došlo do raskida ugovora između parničnih stranaka, već da je ugovor prestao istekom vremena na koje je bio zaključen. Dakle, ukazano je da kod takvog stanja stvari svaka ugovorna strana ima pravo da zahtjeva ispunjenje dospjele obaveze po osnovu tog ugovora, shodno odredbama člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, navedeno je da kako iz navedenih ugovora (i aneksa tih ugovora) proizlazi da apelantu pripadaju troškovi dosuđeni tuženom, kada ih tuženi naplati od protivne strane, a za uspjeh u ovoj parnici, apelant je, shodno odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, bio u obavezi da dokaže da je tuženi od protivne strane naplatio dosuđene mu troškove i da iste nije isplatio apelantu. U vezi s tim, ukazano je da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, a kojem apelant nije prigovarao, proizlazi da je tuženom u periodu od 2007. godine do 2012. godine u 97 tačno određenih predmeta dosuđen ukupno određeni novčani iznos na ime troškova postupka, te da je tuženi 11. septembra 2013. godine uplatio apelantu određeni novčani iznos. S obzirom da apelant nije dokazao da je tuženi od protivne strane naplatio dosuđene mu troškove postupka u određenom novčanom iznosu i da iste nije isplatio apelantu, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova, da apelant nije dokazao osnovanost svog potraživanja. Slijedom datih razloga, ukazano je da se neosnovano revizijom apelanta ističe, da on nije bio u obavezi da dokazuje da je tuženi od protivne strane naplatio dosuđene mu troškove postupka u određenom novčanom iznosu, jer da je raskidom ugovora između parničnih stranaka, dospjela obaveza tuženog da apelantu isplati dosuđene mu troškove postupka. Također, Vrhovni sud je istakao da je kod prednjeg stanja stvari, neosnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 314. ZOO vezi sa članom

12. ZOO, jer obaveza tuženog po osnovu dosuđenih mu troškova postupka, dospjeva u odnosu na apelanta, tek kada tuženi od protivne strane naplati dosuđene troškove postupka. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO i Zakona o parničnom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3577/18 (R. R.) | Sudska praksa | Aktio