Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4172/16 (Zapadnohercegovački kanton)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Uknjižba
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4172/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4172/16, rješavajući apelaciju Zapadnohercegovačkog kantona, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. studenog 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Zapadnohercegovačkog kantona podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Dn 002889 16 Gž od 3. listopada 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom – Zemljišnoknjižni ured broj 063-0-DN-16-000 823 od 30. kolovoza 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobraniteljstvo Zapadnohercegovačkog kantona – Široki Brijeg, podnio je 31. listopada 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 Dn 002889 16 Gž od 3. listopada 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom – Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-DN-16-000 823 od 30. kolovoza 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Ljubuški zatraženo je 2. kolovoza 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. kolovoza 2018. godine, a Općinski sud 13. kolovoza 2018. godine. Općina Ljubuški nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlučujući „po prijedlogu z.z. Općinskog suda u Ljubuškom Ankice Čuljak, predsjednice suda“ (u daljnjem tekstu: predlagač) primljenom 23. kolovoza 2016. godine „radi uknjižbe prava vlasništva“, Općinski sud je Rješenjem broj 063-0-DN-16-000 823 od 30. kolovoza 2016. godine na temelju članka 338. a u svezi sa člankom 22. i člankom 343. stavak 2. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), dopustio:
„I. Brisanje upisa DRŽAVNOG VLASNIŠTVA u koloni B, vlasničkog lista zemljišnoknjižnog uloška broj 1964 katastarske općine Ljubuški.
1. Brisanje upisa prava korištenja u koloni C lista zemljišnoknjižnog uloška broj 1964 k.o. Ljubuški provedenog pod C/I u korist: Općinskog suda u Ljubuškom sa 1/1.
2. Uknjižbu prava vlasništva u koloni upisi B lista zemljišnoknjižnog uloška broj 1964 katastarske općine Ljubuški na nekretnini označenoj kao k.č. broj 1183, zv. OPĆINSKI SUD, u naravi zgrada površine 349 m² i ostalo neplodno zemljište površine 1.057 m², u korist
OPĆINSKOG SUDA U LJUBUŠKOM sa 1/1.“ .
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je predlagač 30. kolovoza 2016. godine Općinskom sudu podnio zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na nekretnini pobliže opisanoj kao u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Uvidom u zk. ul. broj 1964 KO Ljubuški i k.č. 1183 utvrđeno je da je navedena nekretnina u zk. ul. upisana kao državno vlasništvo s dijelom 1/1, a da je kao nositelj prava korištenja upisan predlagač s dijelom 1/1. Naime, taj sud je utvrdio da je predlagaču Rješenjem Narodnog odbora Općine Ljubuški, srez Mostar, broj 04/III-1015/1-1960 od 3. prosinca 1960. godine dodijeljeno na trajno i besplatno korištenje zemljište površine 1.406 m² u svrhu izgradnje zgrade, na kojem je i izgrađena zgrada tada Sreskom sudu u Ljubuškom. U svezi s navedenim, taj sud je ukazao da je čl. 338. i 343. ZSP reguliran način pretvorbe, i to, ako posebnim zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao temeljna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu zakona (5. ožujka 2014. godine) pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nositelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva, a predlagač je podnio zahtjev da se umjesto prava korištenja upiše pravo vlasništva. Također, Općinski sud je ukazao da je odredbom članka 22. ZSP propisano da pravne osobe javnog prava (općina, grad, kanton, entitet, država, javno poduzeće, ustanove i dr.), koje su nositelji prava vlasništva, imaju kao vlasnici u pravnim odnosima jednak položaj kao i drugi vlasnici, kao i da nekretninama u vlasništvu osoba javnog prava raspolaže, upravlja i koristi ih tijelo koje je za to nadležno na temelju zakona. Također, taj sud je ukazao da se upisom vlasništva predlagača ne oduzimaju ovlasti tijela koje su na temelju zakona nadležne da raspolažu, upravljaju i koriste nekretnine u vlasništvu osoba javnog prava, tj. konkretno predlagača, na što upućuje članak 22. stavak 2. ZSP. Stoga, Općinski sud je na temelju članka 43. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH odlučio kao u izreci rješenja.
7. Odlučujući o žalbi apelanta kao zainteresirane osobe i Općine Ljubuški izjavljene protiv rješenja Općinskog suda od 30. kolovoza 2016. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 08 0 Dn 002889 16 Gž od 3. listopada 2016. godine žalbu apelanta i Općine Ljubuški odbio kao neutemeljenu i potvrdio rješenje prvostupanjskog suda.
8. Kantonalni sud je naveo da su apelant kao zainteresirana osoba i Općina Ljubuški izjavili žalbu protiv rješenja prvostupanjskog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nakon što je ispitao rješenje prvostupanjskog suda na osnovu odredbe članka 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je zaključio da su žalbe apelanta i Općine Ljubuški neutemeljene. U svezi s tim je ukazao da iz spisa predmeta proizlazi da je Rješenjem Narodnog odbora Općine Ljubuški broj 04/III-1115/1- 1960 od 3. prosinca 1960. godine tada Sreskom sudu u Ljubuškom dodijeljeno na trajno i besplatno korištenje zemljište u općenarodnoj imovini označeno kao k.č. 215/96, površine od 1.406 m² KO Ljubuški u svrhu izgradnje zgrade u kojoj će biti smješten i poslovati Sreski sud u Ljubuškom, koji je na navedenom zemljištu i izgrađen. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 338. stavak 1. ZSP propisano da pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao temeljna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ZSP nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu tog zakona se pretvara u pravo vlasništva njihovih dosadašnjih nositelja odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva, a što je u konkretnom predmetu očito. Prema tome, taj sud je postupajući po zahtjevu predlagača kao osobe koja za to ima pravni interes, dopustio brisanje društvenog, sada državnog vlasništva i prava korištenja, i upis prava vlasništva u korist osobe koja je kao nositelj prava korištenja bila upisana na predmetnom zemljištu u zemljišnoj knjizi (članak 343. stavak 2. ZSP), dakle u ovom slučaju u korist predlagača. Kantonalni sud je dalje naveo da se, prema odredbi članka 338. stavak 2. ZSP, upisi prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do stupanja na snagu tog zakona, smatraju upisima prava vlasništva, a da je stečeno pravo korištenja radi građenja spomenutim rješenjem iz 1960. godine bilo upisano u zemljišnu knjigu u korist pravnog prednika predlagača. Također je naveo da danom stupanja na snagu ZSP prestaje primjena svih važećih propisa koji pitanja raspolaganja nekretninama u državnom vlasništvu određuju na drugačiji način u odnosu na odredbe tog zakona (članak 370. stavak 1. ZSP). Prema tome, taj sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih se osporeno rješenje pobija žalbom, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom odredbe članka 235. stavak 1. točka 2. ZPP odlučio kao u izreci rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, apelant smatra da je osporenim rješenjima proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odredba čl. 338. st. 1. i 2. i čl. 343. stavak 2. ZSP. Naime, apelant smatra da bi u konkretnom slučaju jedino kanton u smislu odredbe članka 22. stavak 2. citiranog zakona mogao biti titular prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u državnom vlasništvu, a koju može koristiti državno tijelo, u ovom slučaju predlagač. Također ističe da je, prema odredbama Zakona o upravljanju državnom imovinom tog kantona, kanton vlasnik svih nekretnina svih pravnih osoba koje se financiraju iz njegovog proračuna, da upravlja državnom imovinom, odnosno vrši osnivačka prava na nekretninama u državnom vlasništvu koje može koristiti određeno tijelo. Stoga, apelant smatra da predlagač nije imao zakonsku osnovu da podnese bilo kakav zahtjev, bilo kome, niti da uknjiži pravo vlasništva na neku pravnu osobu izvan kategorije državnog vlasništva.
b) Odgovori na apelaciju
10. Kantonalni sud smatra da je apelacija neutemeljena i ističe da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporenog rješenja.
11. Općinski sud navodi da je u postupku pred tim sudom odlučeno u skladu s odredbama Zakona o zemljišnim knjigama i ZSP. U svezi s tim ističe da je u rujnu 2011. godine taj sud počeo provoditi Projekt sistematskog ažuriranja i registracije nekretnina, da je javni oglas o uspostavi/zamjeni zemljišne knjige objavljen u „Službenom glasniku BiH“ broj 77 od 27. rujna 2011. godine i na oglasnoj ploči suda i općine, kao i u dva dnevna lista koja su dostupna u cijeloj BiH. Na objavljeni oglas Pravobraniteljstvo nije podnijelo zahtjev za upis prava vlasništva niti na jednoj nekretnini na kojoj je polagalo pravo vlasništva ili neko drugo stvarno pravo. Također navodi da je u svezi s konkretnim predmetom Pravobraniteljstvo 18. siječnja 2016. godine dostavilo dopis u kojem stoji da je predlagač u zemljišnim knjigama upisan s pravom korištenja, te da je shodno Zakonu o sudovima zakonska obveza i nadležnost za podnošenje zahtjeva za upis i staranje o zemljištu na kojem je upisana zgrada predlagača na predsjedniku predlagača, odnosno jasno je naznačeno da apelant nije nadležan za podnošenje zahtjeva za upis. Imajući u vidu navedeno, taj sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava jer je od Pravobraniteljstva tražio da se uključi u projekt usklađivanja podataka katastra i zemljišne knjige, što on nije uradio, odnosno nije nikad podnio zahtjev za primjenu ZSP u svezi s konkretnim predmetom. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi: Članak 43.
Odlučivanje o upisu 1)Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o tomu da li će zahtjev potpuno ili djelomice prihvatiti.
13. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 22.
(1)Pravne osobe javnog prava (općina, grad, kanton, entitet, država, javno poduzeće, ustanove i dr.) koje su nositelji prava vlasništva imaju kao vlasnici u pravnim odnosima jednak položaj kao i drugi vlasnici.
(2)Nekretninama u vlasništvu osoba javnog prava raspolaže, upravlja i koristi ih tijelo koje je za to nadležno na temelju zakona.
Glava I
PRIJELAZNE ODREDBE
1. Pretvorba društvenog vlasništva Članak 338. st. 1. i 2.
Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja (1) Ako posebnim zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nositelja odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.
(2) Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovoga zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštena ishoditi uknjižbu svoga prava. Članak 343.
(1) Upis prava vlasništva nekretnine koje potječe od nekadašnjih prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada državnom vlasništvu provest će se po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako ovim zakonom nije nešto drugo propisano. (2) Zemljišnoknjižni sud će na zahtjev osobe, koja za to ima pravni interes dopustiti brisanje društvenog, sada državnog vlasništva i prava korištenja, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja je kao nositelj prava korištenja bila upisana u zemljišnoj knjizi.
(3) Zemljišnoknjižni sud dopustit će brisanje društvenog vlasništva, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, na temelju rješenja o oduzimanju zemljišta iz posjeda prijašnjega vlasnika ili korisnika i davanju zemljišta na korištenje radi građenja ili ugovora o međusobnim pravima i obvezama, sklopljenim u skladu s uvjetima utvrđenim u rješenju o davanju na korištenje građevinskoga zemljišta.
(4) Zemljišnoknjižni sud dopustit će upis prava vlasništva u korist osobe, koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, a ne može predočiti isprave navedene u stavku 3. ovoga članka, ako ona pravomoćnom presudom dokaže da je stekla to pravo.
(5) Ako je pravo korištenja preneseno na više osoba uzastopce, upis će se provesti u korist zadnjeg nositelja tog prava na neizgrađenom građevinskom zemljištu, ako dokaže neprekinuti niz izvanknjižnih stjecanja od knjižnoga prednika do sebe.
(6) Tko tvrdi da je pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u međuvremenu izvanknjižno prestalo, treba to dokazati pred sudom da bi se na temelju sudske odluke izbrisalo to pravo odnosno pravo vlasništva u koje se ono pretvorilo. VI.Dopustivost
14. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 Dn 002889 16 Gž od 3. listopada 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je, kako je naveo u apelaciji, primio 12. listopada 2016. godine, a apelacija je podnesena 31. listopada 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
19. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
21. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi se na zemljišnoknjižni predmet radi uknjižbe prava vlasništva na nekretninama koje su u zemljišnim knjigama bile upisane kao državno vlasništvo, pa stoga apelant u predmetnom postupku koji je okončan odlukom donesenoj po apelantovoj žalbi uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
22. Apelant navodi da su redovni sudovi u postupku donošenja osporenih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo, odredbu članka čl. 338. st. 1. i 2. i čl. 343. stavak 2. ZSP, jer smatra da je u smislu odredbe članka 22. stavak 2. citiranog zakona jedino kanton mogao biti titular prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u državnom vlasništvu, a koju može koristiti državno tijelo, u ovom slučaju predlagač.
23. Dakle, iz apelacijskih navoda proizlazi, u biti, da apelant smatra da su u konkretnom slučaju osporene odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. U svezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
25. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud odluku o zahtjevu predlagača za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama donio na temelju izvedenih dokaza, posebno uvidom u zemljišne knjige, na temelju čega je utvrdio da je predmetna nekretnina uknjižena kao državno vlasništvo, da je pravo korištenja na toj nekretnini uknjiženo u korist predlagača, a da je pravna osnova za izvršenu uknjižbu prava korištenja predlagača bilo Rješenje Narodnog odbora Općine Ljubuški, srez Mostar, broj 04/III-1025/1-1960 od 3. prosinca 1960. godine, kojim je pravnom predniku predlagača (Sreskom sudu u Ljubuškom) dodijeljeno na trajno i besplatno korištenje zemljište u općenarodnoj imovini površine 1.406 m² u svrhu izgradnje zgrade u kojoj će biti smješten i poslovati taj sud, na kojem zemljištu je sud i izgrađen. Prvostupanjski sud je svoje odlučenje utemeljio na odredbama čl. 338 stavak 1. a u svezi sa člankom 22. i člankom 343. stavak
2. ZSP. Rješenjem Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, žalba apelanta i Općine Ljubuški odbijena je kao neutemeljena i rješenje prvostupanjskog suda je potvrđeno primjenom odredbe čl. 338. st. 1. i 2. i čl. 343. stavak 2. ZSP. Tim odredbama, pozicioniranim u završnim odredbama ZSP, u poglavlju „Pretvorba društvenog vlasništva“, regulirano je (članak 338. st. 1. i 2.) pitanje pretvorbe prava korištenja ili upravljanja ili raspolaganja na način da je propisano: „Ako posebnim zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nositelja odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva. (...) Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovoga zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštena ishoditi uknjižbu svoga prava“. Člankom 343. stavak 2. ZSP je propisano: „Zemljišnoknjižni sud će na zahtjev osobe, koja za to ima pravni interes dopustiti brisanje društvenog, sada državnog vlasništva i prava korištenja, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja je kao nositelj prava korištenja bila upisana u zemljišnoj knjizi.“
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima dali jasne i precizne razloge o tome zašto su prijedlog predlagača ocijenili utemeljenim u smislu čl. 338. st. 1. i 2. i čl. 343. ZSP i suprotno apelantovim navodima da se samo on u smislu odredbe članka 22. stavak 1. ZSP mogao upisati kao titular prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Naime, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima jasno i argumentirano obrazložili da je odredbom članka 22. ZSP propisano da pravne osobe javnog prava (općina, grad, kanton, entitet, država, javno poduzeće, ustanove i dr.), koje su nositelji prava vlasništva, imaju kao vlasnici u pravnim odnosima jednak položaj kao i drugi vlasnici, da je predlagač u zemljišnim knjigama već imao upisano pravo korištenja na predmetnim nekretninama na temelju rješenja Narodnog odbora Općine Ljubuški od 3. prosinca 1960. godine. Dakle, prema stajalištu redovnih sudova, u konkretnom predmetu se, u smislu odredbi čl. 338. i 343. stavak 2. ZSP, radilo o pretvorbi prava korištenja predlagača, koje je u vrijeme podnesenog zahtjeva već bilo upisano u zemljišnoj knjizi, na predmetnim nekretninama u pravo vlasništva budući da te nekretnine do stupanja na snagu citiranog zakona nisu postale vlasništvo druge osobe. U svezi s navedenim, te imajući u vidu da je predlagač jedini iskazao pravni interes za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama, to su sudovi osporenim rješenjima zaključili da su bili ispunjeni uvjeti da se na zahtjev predlagača izvrši brisanje prava vlasništva kao državnog vlasništva, kao i brisanje prava korištenja uknjiženog u njegovu korist, odnosno upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist predlagača.
27. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredbe čl. 338. st. 1. i 2. i čl. 343. stavak 2. ZSP, u svezi sa člankom 22. ZSP jer je kao nesporno utvrđeno da je predlagač na temelju rješenja Narodnog odbora Općine Ljubuški od 3. prosinca 1960. godine već imao stečeno pravo korištenja predmetnih nekretnina, s kojim pravom je bio upisan u zemljišnoj knjizi. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih rješenja dali detaljne razloge za odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a u danim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u primjeni materijalnopravnih propisa, a koja bi, u smislu navedenih stavova Europskog i Ustavnog suda, mogla biti osnova da Ustavni sud u danim okolnostima konkretnog slučaja svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
28. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
29. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u svezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada ne postoji ništa što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu.
31. Također, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević