Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1766/18 (Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1766/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1766/18, rješavajući apelaciju Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 101102 17 Rev od 14. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), sa sjedištem u Banjaluci, koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, sa sjedištem u Sarajevu, podnijela je 20. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 101102 17 Rev od 14. decembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tužiteljice Republike Srpske, te je Presuda Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 101102 17 Pž 2 od 14. juna 2017. godine preinačena tako što je žalba apelantice odbijena i potvrđena je Presuda Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 10102 12 Ps od 30. maja 2016. godine, kojom je obavezana apelantica da tužiteljici isplati dug u iznosu od 350.533,18 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude, Okružni privredni sud je, pored ostalog, naveo da je rješenjima RS-Ministarstvo finansija, Republička uprava carina-Carinarnica Banjaluka od 26. marta i 6. aprila 2004. godine, utvrđena obaveza „Din Trade“ d.o.o. Banjaluka da na žiro račun Budžeta RS izvrši uplate pojedinačno utvrđenih iznosa carine, dažbina i posebne takse, mijenjajući time unesene podatke iz carinskih deklaracija od 10., 12. i 28. februara 2003. godine, odnosno uplati ukupni iznos od 175.266,59 KM. Nadalje, ukazano je da je presudom Osnovnog suda u Banjaluci od 13. juna 2008. godine, optuženi S. J., kao direktor „Din Trade“ d.o.o. Banjaluka, oglašen krivim za krivično djelo „zloupotreba ovlašćenja u privredi" iz člana 252. stav 2. KZ RS i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, dok se od „Din Trade“ d.o.o. Banjaluka oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom optuženog u iznosu od 501.104,70 KM. Isto tako, istaknuto je da je rješenjem Okružnog privrednog suda od 3. oktobra 2011. godine otvoren likvidacioni postupak nad „Din Trade“ d.o.o. Banjaluka, koji je zaključen rješenjem od 22. februara 2012. godine. U vezi s tim, ukazano je da je tužiteljica prijavila u likvidacionom postupku svoje potraživanje u iznosu od 501.104,70 KM, od kog iznosa joj je likvidacioni dužnik 25. januara 2012. godine uplatio iznos od 325.838,11 KM. Također, navedeno je da je „Din Trade“ d.o.o. Banjaluka 14. decembra 2010. godine na račun apelantice, a po osnovu neizmirenih obaveza po gore navedenim rješenjima Republičke uprave carina, izvršio uplatu glavnog duga u iznosu od 175.266,59 KM i uplatu na ime obračunatih kamata u iznosu od 175.266,59 KM, tj. ukupni iznos od 350.533,18 KM. Najzad, Okružni privredni sud je istakao da je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti, polazeći od toga da je članom 34. stav 1. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja propisano da su za sve obaveze nastale do 31. decembra 2003. godine odgovorni entiteti i distrikt Brčko, te da su rješenja kojima je naloženo „Din Trade“ d.o.o. Banjaluka plaćanje carinskih dažbina na račun tužiteljice donesena od strane Republičke uprave carina, kao i da su obaveze plaćanja carinskih dažbina nastale u mjesecu februaru 2003. godine. Pored toga, Okružni privredni sud je naveo da je prihvatio da je, po navedenoj krivičnoj presudi, ukupna obaveza „Din Trade“ d.o.o. Banjaluka prema budžetu tužiteljice iznosila 501.104,70 KM i da je ta obaveza djelimično izvršena tokom likvidacionog postupka uplatom iznosa od 325.838,11 KM, dok je preostali dio duga u iznosu od 175,266,59 KM uplaćen na račun apelantice, za koji iznos se neosnovano obogatila (član 210. Zakona o obligacionim odnosima).

4. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, istakao da su nesporne činjenice da je Republička uprava carina-Carinarnica Banjaluka, po pojedinačnim carinskim deklaracijama iz mjeseca februara 2003. godine, izvršila carinjenje robe uvezene od strane „Din Trade“ d.o.o. Banjaluka i utvrdila obavezu uplate carinskih dažbina. Također, ukazano je da je nesporno da je rješenjima od 26. marta i 6. aprila 2004. godine zbog utvrđenih malverzacija oko uvezene robe, došlo do izmjene podataka u deklaracijama i utvrđena je obaveza „Din Trade“ d.o.o. Banjaluka da izvrši uplatu novoutvrđene carine, dažbina i posebne takse na račun tužiteljice, u iznosu od 175.266,59 KM. Nadalje, navedeno je da se razlog za donošenje ovih rješenja kojima se utvrđuje nova visina carinskih dažbina, nalazi u činjenici daje uvoznik netačno deklarisao robu (sve kao smrznuti krompir), a naknadno je utvrđeno da se radilo o uvozu smrznutog goveđeg, svinjskog i pilećeg mesa. Upravo zbog tog je krivično osuđen direktor preduzeća „Din Trade“ d.o.o. Banjaluka. Također, Vrhovni sud je ukazao da je nesporno da je „Din Trade“ d.o.o. Banjaluka, uplatio 14. decembra 2010. godine na račun apelantice, a ne tužiteljice kako je bilo naloženo naprijed navedenim rješenjima, ukupan iznos od 350.533,18 KM. Dakle, spornim se ukazuje da li uplaćeni iznos predstavlja prihod tužiteljice ili apelantice, od čega i zavisi ocjena da li je apelantica dužna da taj iznos vrati tužiteljici. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je istakao da je 8. januara 2014. godine stupio na snagu Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja, pa je citirao pojedine odredbe tog zakona, a među njima i odredbu člana 34. stav 1. Dakle, cijeneći momenat nastanka obaveze uvoznika „Din Trade“ d.o.o. Banjaluka da plati carinske dažbine na uvezenu robu, a to je 10. februar 2003. godine, saglasno Zakonu o carinskoj politici Bosne i Hercegovine, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja carinskih rješenja, te Zakonu o carinskoj službi, po ocjeni Vrhovnog suda, utuženi iznos predstavlja direktni prihod tužiteljice i apelantica nema pravni osnov da uplaćeni iznos zadrži. Na kraju, Vrhovni sud je naveo da pravilno tužiteljica ukazuje da nije prihvatljiv zaključak drugostepenog suda da se tužiteljica pristankom da se likvidacioni postupak zaključi njenim djelimičnim namirenjem u iznosu od 325.823,11 KM, saglasila da je „naplaćena za cjelokupno prijavljeno potraživanje u iznosu od 501.104,70 KM“. Naime, istaknuto je da je u prijavljenom potraživanju sadržano i potraživanje duga u iznosu od 175.266,59 KM po osnovu carinskih rješenja, pa kako se za taj iznos nije uspjela namiriti u postupku likvidacije, tužiteljica ima pravo da to potražuje od apelantice koja je imalac računa na koji je „Din Trade“ d.o.o. Banjaluka izvršio uplatu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio odredbu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje apelantice odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1766/18 (Uprava za indirektno oporezivanje… | Sudska praksa | Aktio