Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-768/18 (I. L.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-768/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-768/18, rješavajući apelaciju Ivane Lozina, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ivana Lozina protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 011076 17 Pž od 16. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivana Lozina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Splita, Republika Hrvatska, koju zastupaju Alija Galijatović i Mirza Pecikoza, advokati iz Sarajeva, podnijela je 8. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 011076 17 Pž od 16. novembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba apelantice je odbijena i potvrđena je Presuda Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ps 011076 16 Ps od 31. marta 2017. godine, kojom je odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tuženi (Mješoviti holding Elektroprivreda RS, Matično preduzeće a.d. Trebinje, ZP Hidroelektrane na Trebišnjici a.d. Trebinje) obaveže da joj isplati na ime vrijednosti 100 akcija iznos od 251,45 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je, između ostalog, istakao da je u toku postupka utvrdio da je apelantica akcionar tuženog i da je vlasnik 100 akcija, te da je tuženi na Skupštini akcionara 12. maja 2016. godine donio odluku o dokapitalizaciji Hidroelektrane Dabar d.o.o. Trebinje u iznosu od 25.312.000,00 KM. Također, utvrđeno je da su na XX vanrednu ponovljenu Skupštinu akcionara koja je zakazana za 12. maj 2016. godine, akcionari pozvani na način kako je to propisano Zakonom o privrednim društvima, te da je na toj skupštini donesena odluka o davanju saglasnosti na odluku nadzornog odbora od 1. aprila 2016. godine, pa je u skladu sa navedenim donesena odluka o dokapitalizaciji Hidroelektrane Dabar d.o.o. Trebinje. Isto tako, utvrđeno je da na toj skupštini apelantica nije bila prisutna, te da u pozivu kojim je zakazana skupština nije navedeno da je na dnevnom redu raspolaganje sa imovinom velike vrijednosti. Najzad, ukazano je da je nalazom vještaka finansijske struke utvrđeno da je na 31. decembar 2015. godine prema bilansu stanja vrijednost imovine tuženog 991.631.068,00 KM, a da je vrijednost kapitala 1.603.802.434,00 KM, dok vrijednost jedne akcije po nalazu vještaka iznosi 2,5145 KM, a u nalazu vještak je još naveo da ukupna ulaganja u Hidroelektranu Dabar d.o.o. Trebinje iznose preko 30 % vrijednosti kapitala tuženog, te da se radi o raspolaganju imovinom velike vrijednosti. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je tužbeni zahtjev apelantice odbio kao neosnovan iz razloga jer ona nije dokazala osnovanost svog zahtjeva, s obzirom da je provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke S. P., koji nije ovlašteni procjenitelj, te da se slijedom toga njegov nalaz, tj. navedeni dokaz ne može prihvatiti kao valjan u razrješenju predmetnog spora. Pored navedenog, prvostepeni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o raspolaganju imovinom velike vrijednosti u skladu sa odredbom člana 434. Zakona o privrednim društvima, iz kog razloga je odlučio kao u izreci presude.

4. Viši privredni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da je predmetna tužba, tužba nesaglasnog akcionara, te je citirao odredbe čl. 433., 434. i 435. Zakona o privrednim društvima. U vezi s tim, Viši privredni sud je istakao da je apelantica, imajući u vidu odredbu člana

435. Zakona o privrednim društvima, izgubila pravo da se obrati sudu radi zaštite prava akcionara. Naime, navedeno je da je skupština na kojoj je donesena odluka sa kojom apelantica nije saglasna održana 12. maja 2016. godine, a apelantica se 18. maja 2016. godine (u zakonskom roku od 15 dana od dana donošenja odluke), obratila tuženom sa zahtjevom za otkup akcija. Nadalje, navedeno je da je tuženi 24. juna 2016. godine obavijestio apelanticu da joj neće izvršiti isplatu iz razloga jer društvo nije raspolagalo sa imovinom velike vrijednosti, te iz razloga jer smatra da nisu nastupili razlozi da se apelantica može koristiti pravima koja pripadaju malim akcionarima. S obzirom da je društvo 24. juna 2016. godine obavijestilo apelanticu da joj ne pripada pravo malog akcionara, ukazano je da je ona bila u obavezi u roku od 30 dana podnijeti tužbu, što nije učinila, pa je slijedom toga protekom roka izgubila pravo na podnošenje tužbe, iz kog razloga po ocjeni Višeg privrednog suda njen zahtjev nema osnova. Također, navedeno je da to što se apelantica ponovo 5. jula 2016. godine obratila tuženom sa ponovnim zahtjevom, da ponovo razmotre njenu ponudu za otkup akcija, ne može uticati na produženje roka za podnošenje tužbe, s obzirom da zakon ne poznaje mogućnost ponovnog dostavljanja zahtjeva za razmatranje ponude za otkup akcija. Nadalje, istaknuto je da Zakon o privrednim društvima kada govori o pravu nesaglasnih akcionara, tada kaže da društvo uz poziv za skupštinu, sa dnevnim redom, ukoliko se radi o raspolaganju imovinom velike vrijednosti, akcionare obavještava o tome, kao i o njihovim pravima i uz poziv im dostavlja obrazac koji treba da popune ukoliko su nesaglasni sa odlukom i da to dostave na skupštinu. U vezi s tim, navedeno je da iz poziva za održavanje XX vanredne skupštine, kao i dnevnog reda, te činjeničnih navoda tužbe, da se utvrditi da na dnevnom redu nije bilo raspolaganje imovinom velike vrijednosti, niti su akcionarima slijedom toga mogli biti dostavljeni obrasci za izjašnjenje o neslaganju, niti obavijest o njihovim pravima. Naime, ukazano je da Zakon o privrednim društvima isključivo propisuje da samo ukoliko je skupština zakazana sa dnevnim redom koji se tiče raspolaganja imovinom velike vrijednosti, aktiviraju se prava manjinskih akcionara i obaveza društva da prilikom zakazivanja skupštine preduzme radnje koje su navedene zakonskom odredbom. Kako u konkretnom slučaju, iz sadržaja materijalnih dokaza, proizlazi da nije bilo takvog raspolaganja, navedeno je da nisu ni ispunjeni uslovi za podnošenje tužbe manjinskog akcionara. Također, Viši privredni sud je istakao da se činjenica da li je odluka donesena na XX vanrednoj skupštini pravilna, da li je skupština zakazana na način kako je zakonom propisano, ne može se utvrđivati u postupku povodom zaštite prava manjinskog akcionara, a kako to čini apelantica, iz kog razloga njen zahtjev nema osnova. U skladu sa navedenim, ukazano je da apelantica nije ispunila procesne pretpostavke koje su propisane Zakonom o privrednim društvima, da bi ostvarila pravo na sudsku zaštitu. Na kraju, Viši privredni sud je istakao da je apelantica ukoliko je smatrala da skupština nije sazvana na način kako je zakonom propisano, jer nije dato obavještenje akcionarima da će se donijeti odluka o raspolaganju imovinom velike vrijednosti, te akcionari nisu upućeni u prava koja im u slučaju nesaglasnosti sa takvom odlukom pripadaju, imala mogućnost samo u skladu sa članom 272., a u vezi sa članom 293. Zakona o privrednim društvima da pobija odluku skupštine.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o privrednim društvima.

Relevantni propisi

6. Zakon o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13 i 100/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 433.

(1) Pod sticanjem i raspolaganjem imovinom velike vrijednosti privrednog društva, u smislu ovog zakona, smatra se prenos ili više povezanih prenosa čiji je predmet sticanje ili raspolaganje od privrednog društva imovine čija tržišna vrijednost u trenutku donošenja odluke predstavlja najmanje 30 % od knjigovodstvene vrijednosti imovine iskazane u posljednjem godišnjem bilansu stanja.

(2) Sticanje ili raspolaganje u smislu ovog zakona označava sticanje ili raspolaganje bilo kojim načinom, uključujući naročito prodaju, zakup, razmjenu, zalog ili hipoteku, kao i zamjenu za ulog u drugom privrednom društvu.

[…] Član 434.

(1) Sticanje ili raspolaganje imovinom velike vrijednosti akcionarskog društva može se izvršiti na sljedeći način:

a) upravni odbor akcionarskog društva usvaja odluku kojom preporučuje zaključenje tog posla i

b) akcionarsko društvo obavještava akcionare u skladu sa članom 272. ovog zakona o sazivanju skupštine najkasnije 30 dana prije dana koji je određen za održavanje sjednice.

(2) Obavještenje iz stava 1. tačka b) ovog člana sadrži razlog sazivanja skupštine. […] Član 435.

(1) Akcionar može da traži od društva da otkupi njegove akcije ako glasa protiv odluke ili se uzdrži od glasanja za odluku:

đ) kojom se odobrava sticanje, odnosno raspolaganje imovinom velike vrijednosti.

(2) Pravo na otkup akcija ima i akcionar koji nije prisustvovao sjednici skupštine akcionara na kojoj se odlučuje o pitanjima iz stava (1) ovog člana, ako u roku iz stava (6) tačka b) podnese zahtjev za otkup njegovih akcija.

(6) Ako namjerava da ostvari pravo na otkup njegovih akcija, nesaglasni akcionar zahtjev iz stava (3) ovog člana može dostaviti društvu:

b) u roku od 15 dana od dana zaključenja sjednice skupštine akcionara na kojoj se donosi odluka iz stava (1) ovog člana.

(7) Društvo je obavezno da u roku od 60 dana od dana isteka roka iz stava (6) tačka b) ovog člana, nesaglasnom akcionaru isplati vrijednost akcija koje su predmet zahtjeva, koja je jednaka najvišoj vrijednosti iz stava (5) tačka b) ovog člana.

(9) Nesaglasni akcionar može tužbom nadležnom sudu protiv društva tražiti isplatu:

b) pune vrijednosti njegovih akcija utvrđene u skladu sa stavom (7) ovog člana, ako mu društvo nije izvršilo isplatu po tom osnovu, a podnio je zahtjev u skladu sa stavom (6) ovog člana.

(10) Tužba iz stava (9) ovog člana podnosi se najkasnije u roku od 30 dana od dana izvršene isplate u skladu sa stavom (7) ovog člana, odnosno od isteka roka za isplatu ako isplata nije izvršena.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelantice odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o privrednim društvima na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-768/18 (I. L.) | Sudska praksa | Aktio