Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4246/18 (S. Z.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4246/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4246/18, rješavajući apelaciju Savana Zeca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Savan Zec protiv Rješenja Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj 79 0 K 002184 18 Kv od 20. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Savan Zec (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, podnio je 25. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 79 0 K 002184 18 Kv od 20. jula 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta, kao branitelja po službenoj dužnosti optuženog S. V., izjavljena protiv Rješenja Osnovnog suda broj 79 0 K 002184 18 K od 18. juna 2018. godine u odbijajućem dijelu (stav 2. dispozitiva) kao neosnovana. Tim rješenjem su apelantu, kao branitelju po službenoj dužnosti optuženog S. V., dosuđeni troškovi odbrane u ukupnom iznosu od 162,50 KM (stav 1. dispozitiva), dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka odbijen (stav 2. dispozitiva).

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja, Osnovni sud je istakao da apelantu u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa) pripada naknada i to za slijedeće preduzete radnje: zastupanje na ročištu za izjašnjenje o krivici održanom 22. februara 2018. godine u iznosu od 200,00 KM, nagrada za jedan sat odsustvovanja iz kancelarije u iznosu od 60,00 KM, te paušal 25% u iznosu od 65,00 KM, odnosno ukupno 325,00 KM, sve umanjeno za 50% po osnovu Odluke o određivanju visine nagrade i naknade advokatima angažovanim po službenoj dužnosti u krivičnom postupku, dakle, ukupno 162,50 KM. S druge strane, navedeno je da je apelant odbijen za postavljene troškove i to za: 1) sastav zahtjeva za uvid i kopiranje spisa predmeta Okružnog javnog tužilaštva Prijedor broj T22 0 KT 0005382 17 2 od 2. februara 2018. godine u iznosu od 100,00 KM i 2) sastav zahtjeva za uvid i kopiranje spisa predmeta Osnovnog suda broj 79 0 K 002184 18 Kps od 30. januara 2018. godine u iznosu od 100,00 KM, te u vezi s tim troškove kopiranja u iznosu od 17,80 KM. Naime, ukazano je da je zahtjev za naknadu troškova odbrane preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan jer nije riječ o obrazloženim podnescima čije je sastavljanje bilo neophodno i nužno za postupak.

4. Osnovni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da se neosnovano apelantovom žalbom tvrdi da je pobijano rješenje obuhvaćeno povredama odredaba iz čl. 96. i 97. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), a koje povrede se sastoje u tome da je sud neosnovano odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava zahtjeva za uvid i kopiranje pomenutih spisa predmeta (u daljnjem tekstu: podnesci), u ukupnom iznosu od 200,00 KM sa troškovima kopiranja, umanjeno za 50 % u skladu sa navedenom Odlukom. Naime, Osnovni sud je naveo da se prema shvatanju tog suda dostavljeni podnesci mogu podvesti pod Tarifni broj 12. Tarife, a ne pod Tarifni broj 1. kako se navodi u troškovniku kojeg je dostavio apelant. Dakle, cijeneći potrebu sastavljanja i dostavljanja zahtjeva za uvid i kopiranje tužilačkog i sudskog spisa predmeta, Osnovni sud je istakao da je našao da isto nije bilo nužno za postupanja apelanta u skladu sa članom 243. stav 5. i članom 58. stav 1. ZKP RS, kako apelant navodi u žalbi, a imajući u vidu odredbu člana 55. stav 3. ZKP RS, slijedom čega nije došlo ni do povrede prava apelanta na imovinu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredi tog prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni relevantnih odredbi ZKP RS i Tarife. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje apelanta odnose isključivo na način na koji je Osnovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZKP RS i Tarife na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4246/18 (S. Z.) | Sudska praksa | Aktio