Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4155/16 (M. Đ.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dosjelost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4155/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4155/16, rješavajući apelaciju Marice Đorđević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marice Đorđević podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 081689 15 Gž od 16. septembra 2016. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 0081689 14 P 2 od 9. januara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marica Đorđević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bačke Palanke, Republika Srbija koju zastupa Ivo Galušić advokat iz Tuzle, podnijela je 31. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 081689 15 Gž od 16. septembra 2016. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 0081689 14 P 2 od 9. januara 2014. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 0081689 14 P 2 od 9. januara 2014. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na parceli k.č. broj 1704/13, dvorište-oranica u površini od 2014 m2, upisana u z.k. ul. broj 1329 (elektronski 2908) k.o. Husino (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), te da je tužena Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i trpjeti da se apelantica upiše u zemljišnim knjigama kao vlasnica sa dijelom 1/1. U obrazloženju je navedeno da je apelantica u tužbi i tokom postupka navela da je dugogodišnja zakonita, savjesna i ni od koga ometana posjednica predmetne parcele na kojoj je upisana u katastru nekretnina po osnovu rješenja o naslijeđivanju iza umrlog oca, koji je premetnu parcelu naslijedio od svog oca, tako da u korištenju predmetne parcele postoji dugogodišnji kontinuitet savjesnog i zakonitog posjeda, tačnije preko 50 godina, radi čega je apelntica predložila da se, u smislu odredbi člana 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, utvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva. S tim u vezi, je navedeno da je na osnovu dokaza obrazloženih u presudi utvrđeno kako slijedi: da je predmetna parcela ranije bila vlasništvo apelanticinog djeda Franje; da je na osnovu zaključka Sreskog suda u Tuzli od 3. marta 1950. godine izvršen prenos vlasništva na predmetnoj parceli na općenarodnu imovinu a po osnovu njene konfiskacije do koje je došlo pravomoćnom presudom tog suda od 5. novembra 1949. godine kojom je apelanticin djed Franjo osuđen, pored ostalog, i na konfiskaciju cjelokupne imovine; da je sud izvršio popis i procjenu konfiskovane imovine pa su sve uknjižene u korist općenarodne imovine s tim da je organ upravljanja na istim Sreski narodni odbor u Tuzli; da je prema rješenju Narodnog Odbora Općine Tuzla od 30. marta. 1959. godine parcela k.č 1074/2 dodijeljena je na trajno korištenje poljoprivrednom preduzeću „Maline" u Živinicama; da je na osnovu tog rješenja Katastarski ured u Tuzli donio rješenje broj od 25. septembra 1959. godine kojim je određen otpis, između ostalog, i parcele k.č. 1704/2 (od koje je prema navedenom nalazu vještaka godine 1988. cjepanjem nastala predmetna parcela), te je izvršena uknjižba prava korištenja općenarodne imovine u korist Poljoprivrednog preduzeća „Maline" u Živinicama.

3. Navedeno je i da je utvrđeno da je prilikom izlaganja podataka na javni uvid 22. septembra 1969. godine, od strane Komisije za izlaganje, matična parcela k.č. 1704/2 upisana kao posjed apelanticinog oca sa dijelom od 1/1, a nakon njegove smrti rješenjem Općinskog suda od 13 decembra 1984. godine za nasljednike predmetne parcele proglašeni su njegova supruga, kćerka - apelantica i Mira Tadić sa dijelom od po 1/3, da bi na osnovu tog rješenja bilo izvršeno cijepanje pracela 1988. godine, kada je predmetna parcela dobila sadašnju oznaku i površinu i prešla u apelanticin posjed sa dijelom od 1/1 koji posjed do danas nije promijenjen. S tim u vezi je navedeno da prema usvojenom pravnom stanovištu, vrijeme potrebno za sticanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom (državnom) vlasništvu, kakav status ima predmetna parcela, počinje teći od 10. oktobra 1995. godine stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, kada je izostavljena odredba člana 29. dotadašnjeg Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, kojom je bilo određeno da se pravo vlasništva ne može steći dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu. Općinski sud je obrazložio da računajući od 10. oktobra 1995 godine pa do dana podnošenja tužbe 3. juna 2011. godine nije prošlo 20 godina savjesnog i neprekidnog posjedovanja predmetne parcele, kao pretpostavke za sticanje prava vlasništva dosjelošću, iz člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, to se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti da se udovolji apelanticinom tužbenom zahtjevu. Navedeno je da je pri tom, da je sud imao u vidu da iz iskaza saslušane svjedokinje i nalaza vještaka geometra proizilazi da je predmetna parcela još od izlaganja na javni uvid podataka za nekretnine bila upisana kao posjed prednika apelantice, ali da ta činjenica nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da navedene odredbe Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, kao ni odredbe kasnijeg Zakona o vlasničko pravnim odnosima, ne djeluju retroaktivno i ne konvalidiraju odnose koji su do tada postojali, između određenih subjekata u smislu priznavanja dotadašnjeg toka dosjelosti na stvarima u društvenom vlasništvu. Stavljanje van snage odredbe člana 29. Zakona o osnovnim svojinski-pravnim odnosima znači samo njeno ukidanja (ex nunc) a ne i poništavanje (ex tunc), pa se vrijeme posjedovanja stvari u društvenom vlasništvu do 10. oktobra 1995. godine ne može računati u dosjelost. S toga je bez pravnog učinka činjenica da je apelantica predmetnu parcelu stekla od oca nasljeđem 1988. godine i da je od tada u posjedu predmetne parcele, jer ta činjenica može proizvoditi pravne učinke samo ako je to zakonom određeno, a u konkretnom slučaju odredba člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima toj činjenici oduzima pravni značaj pretpostavke za sticanje prava vlasništva dosjelošću. Stoga se vrijeme od 1988. godine pa do 10. oktobra 1995. godine, prema obrazloženju tog suda, ne može apelantici računati kao vrijeme za sticanje prava vlasništva dosjelošću.

4. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 32 0 P 081689 15 Gž od 16. septembra 2016. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je odbijen i apelanticin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je prema odredbi člana 32. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa dosjelost (održaj) je način sticanja prava vlasništva na tuđoj stvari njezinim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme. Posjednik, shodno odredbi člana 32. stav 1. tog zakona stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda (redovna dosjelost), dok se za vanrednu dosjelost traži samo savjestan posjed i određeno vrijeme od 20 godina, koje treba proteći da bi savjesni posjednik stekao pravo vlasništva (član 32. stav 2.), a odredbama člana 35. stav 1. i 2. istog zakona predviđeno je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. U situaciji kada je apelanticin prednik, umrli otac, kako je obrazloženo, bio upisan samo kao posjednik sa dijelom 1/1 na predmetnoj nekretnini, a koji upis je izvršen prilikom izlaganja podataka na javni uvid 1969. godine, dakle kada prednik apelantice nije bio upisan kao vlasnik predmetne parcele, to ni apelantica, prema mišljenju tog suda, ne može steći više prava nego što je imao njen prethodnik, zbog čega se apelantici ne može priznati sticanje prava vlasništva po osnovu redovne dosjelosti u odnosu na označenu tuženu protekom roka od 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda.

5. Nadalje je navedeno da u odnosu na tuženu, nema mjesta ni primjeni odredbi člana 32. stav

2. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, prema kojoj posjednik stiče održajem pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom roka od 20 godina savjesnog posjeda. Ovo stoga što je Zakon o osnovama vlasničkih odnosa (,,Službeni list R BIH“ broj 37/95) stupio na snagu 11. oktobra 1995. godine od kojeg datuma se može sticati putem održaja (dosjelosti) pravo vlasništva na nekretninama u državnom vlasništvu, pa u konkretnom slučaju, prema obrazloženju tog suda, apelantica do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 3. juna 2011. godine, nije stekla uvjete za sticanje vlasništva na predmetnoj nekretnini u smislu odredbe člana 32. stav 2. Zakon o osnovama vlasničkih odnosa. Pri tome se u vrijeme posjeda, kako je obrazloženo, ne može uračunavati vrijeme za koje je njen prednik posjedovao predmetnu nekretninu kao eventualno savjestan posjednik, budući da se prema odredbi člana 29. ranijeg Zakona o osnovama vlasničko pravnih odnosa („SIužbeni list SFRJ“ broj 6/80) nije moglo sticati vlasništvo na nekretninama u državnom vlasništvu putem održaja.

Apelacioni navodi

6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da su sudovi pogrešno izjednačavali pravo vlasništva i posjed te da nisu uzeli u obzir da se predmetne nekretnine nalaze preko 70 godina u posjedu njene obitelji i to zakonitom posjedu iz čega prema njenom mišljenju jasno proizlazi da je stekla pravo vlasništva na tim nekretninama. Relevantni propisi

7. U Zakonu o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

8. U Zakonu o osnovama vlasničkih odnosa (Službene novine RBiH“ broj 37/95) relevantne odredbe glase:

Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, apelantica svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasniva na proizvoljoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na nakretninama koje su bile u posjedu njene obitelji preko 70 godina uz obrazloženje da se rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj parceli može računati tek od 11. oktobra 1995. godine, kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa obzirom da se prema odredbama do tada važećeg Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima dosjelošću nije moglo steći pravo vlasništva na nekretninama u državnom vlasništvu, pa tako ni prednik apelantice nije na nju (nasljedstvom) mogao prenijeti više prava nego što je sam imao, jer nije bio vlasnik predmetne parcele. Kako iz osporenih presuda jasno proizlazi da je nesporno utvrđeno da je to 10. oktobra 1995. godine predmetna nekretnina bila u državnom vlasništvu tužene, to Ustavni smatra da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova pa u takvim okolnostima apelacione navode smatra očigledno neosnovanim.

15. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica, osim što osporava primjenu materijalnog i procesnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imoivnu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4155/16 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio