Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3352/16 (M. M.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekid postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3352/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3352/16, rješavajući apelaciju Muhameda Marića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muhamed Marić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 397817 15 Rsž od 16. juna 2016. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 397817 15 Rs od 30. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnio je 5. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 397817 15 Rsž od 16. juna 2016. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 397817 15 Rs od 30. aprila 2015. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Rs 397817 15 Rs od 30. aprila 2015. godine prekinut je postupak koji je apelant pokrenuo protiv „GRANIT“ d.d. Jablanica (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate plata i drugih naknada, do pravosnažnog okončanja upravnog postupka koji se vodi u Službi za zapošljavanje Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Služba) pod brojem UP/I- 05-3-05-1-1-1378/2-2012.
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je apelant pokrenuo postupak za ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti kod nadležne Službe koja je Zaključkom od 17. augusta 2012. godine navedeni postupak prekinula do okončanja stečajnog postupka nad imovinom tuženog (odluka o prekidu upravnog postupka potvrđena je rješenjem Federalnog zavoda za zapošljavanje od 2. novembra 2012. godine). Imajući u vidu navedeno Općinski sud je zaključio da o zahtjevu apelanta za ostvarivanje prava na novčanu naknadu zbog nezaposlenosti nadležni organ uprave još nije odlučio zbog nepostojanja uslova, to jeste zbog otvorenog stečajnog postupka nad tuženim. U vezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da je na osnovu odredbi člana 379. stav 1. tačka 1, te člana 381. stav 2. Zakona o parničnom postupku prekinuo parnični postupak u odnosu na ovaj zahtjev apelanta, jer se odluka o osnovanosti zahtjeva za ostvarivanje prava na novčanu naknadu nezaposlene osobe, kojeg je apelant, dakle, podnio u upravnom postupku, pojavljuje kao prethodno pitanje u ovom parničnom postupku, a nakon što taj postupak bude pravosnažno okončan ovaj sud će nastaviti parnični postupak i odlučivati o zahtjevu apelanta za naknadu štete koju je eventualno pretrpio po osnovu eventualnog gubitka prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti.
4. Rješavajući po žalbi koju je apelant podnio protiv navedenog Rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 397817 15 Rsž od 16. juna 2016. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepeno rješenje potvrdio.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenog rješenja naveo da je, suprotno žalbenim navodima apelanta, prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 379. stav 1. kojim je propisano da sud može prekinuti postupak ako odluči da sam ne rješava o prethodnom pitanju, te na odredbe člana 381. stav 2. istog zakona, kojim je propisano da će sud u slučaju kada je prekinuo postupak iz navedenih razloga, postupak nastaviti kada se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju nadležni organ uprave nije odlučio o zahtjevu apelanta za isplatu novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti koja je propisana odredbom člana 29. stav 1. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba, nego je postupak prekinuo do okončanja stečajnog postupka nad tuženim koji se vodi kod Općinskog suda pod brojem 65 0 St 115069 09 St. Kantonalni sud je dalje naveo da je za navedenu odluku upravnog organa sud vezan u granicama njezine pravosnažnosti. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da o pravu apelanta na isplatu novčane naknade zbog nezaposlenosti nije donesena odluka (to jeste apelantov zahtjev nije odbijen) koje se rješava kao prethodno pitanje u smislu odredbe člana 12. stav 1. ZPP, bez koje se ne može meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu za naknadu štete po osnovu gubitka prava na isplatu novčane naknade po osnovu nezaposlenosti, nego je postupak prekinut do okončanja stečajnog postupka nad tuženim. Stoga, prema zaključku Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbe člana 379. stav 1. tačka 1, a u vezi sa članom 12. ZPP kada je donio pobijano rješenje.
6. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant protiv drugostepenog rješenja Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), koji je Rješenjem broj 65 0 Rs 397817 16 Rev od 28. februara 2017. godine odbacio njegovu reviziju.
7. Vrhovni sud se u obrazloženju rješenja pozvao na odredbe člana 254. stav 1. ZPP-a, a kojim je propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv drugostepenog rješenja kojim je postupak pravomoćno završen, dok je u stavu 2. istog člana propisano je da revizija protiv rješenja iz stava 1. nije dopuštena u sporovima u kojima ne bi bila dopuštena revizija protiv pravomoćne presude. U vezi sa navedeni, Vrhovni sud je zaključio da pobijano rješenje drugostepenog suda, kojim se postupak u ovoj pravnoj stvari prekida do pravosnažnog okončanja upravnog postupka, ne predstavlja odluku koju imaju u vidu odredbe člana 254. stav 1. i 2. ZPP-a, pa kako je podnesena revizija protiv odluke protiv koje se po zakonu ne može podnijeti (član 247. stav 2. ZPP-a), to je reviziju apelanta valjalo odbaciti kao nedopuštenu.
8. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno pravnih propisa. Apelant smatra da, obzirom da se nalazio u radnom odnosu kod tuženog poslije otvaranja stečajnog postupka, tekla su mu sva zakonska prava iz radnog odnosa, te da je tuženi imao obavezu da mu prije otkazivanja Ugovora radu uplatiti poreze i doprinose za uvezivanje penzijsko invalidskog staža, koji predstavljaju dugovanja iz stečajne mase, a ne potraživanja nastala prije otvaranja stečajnog postupka koja bi se morala prijaviti u opći isplatni red, kako to pogrešno zaključuju sudovi.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenice i primijenili pozitivno-pravne propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je daispitadalijeeventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u konkrentom slučaju predmetni postupak prekinut u skladu sa relevantnim odredbama ZPP-a budući da odluka suda o apelantovom zahtjevu zavisi od odluke o osnovanosti zahtjeva za ostvarivanje prava na novčanu naknadu zbog nezaposlenosti, o čemu organ uprave još nije odlučio, a što se u predmetnom parničnom postupku pojavljuje kao prethodno pitanje. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3350/16 od 6. novembra 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, prekidajući parnični postupak do pravomoćnog rješenja prethodnog pitanja o pravu apelanta na novčanu naknadu zbog nezaposlenosti, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnost u primjeni prava. Osim toga, Ustavni sud je zaključio da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom procesnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević