Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5849/18 (M.Š.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5849/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5849/18, rješavajući apelaciju M. Š., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. Š.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Rs 139960 18 Rev od 7. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Vedad Bedak, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 139960 18 Rev od 7. avgusta 2018. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "donio rješenje o određivanju privremene mjere osiguranja kojom će se apelantu privremeno odobriti obavljanje samostalne privatne ljekarske djelatnosti u specijalističkoj neuropsihijatrijskoj ordinaciji" do okončanja predmetnog spora.
2. U konkretnom slučaju osporenom presudom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 139960 17 Rsž od 7. marta 2018. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 139960 16 Rs od 23. oktobra 2017. godine. Navedenom prvostepenom presudom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao da sud utvrdi da je tužena (Ljekarska komora Zeničko-dobojskog kantona) prema apelantu učinila diskriminaciju donoseći prvostepeno rješenje predsjednika tužene broj 01/1-421 od 8. jula 2016. godine i drugostepeno rješenje Izvršnog odbora tužene broj 01/2-40-490 od 30. avgusta 2016. godine, pa da se radi otklanjanja ove diskriminacije i njenih posljedica, oba rješenja ponište, kao nezakonita, te da se tužena obaveže da apelanta registruje kao svog člana, kao i da sud obaveže tuženu da apelantu naknadi materijalnu štetu pretpljenu zbog neobavljanja djelatnosti počev od 8. jula 2016. godine kao dana prestanka obavljanja djelatnosti pa do 17. avgusta 2017. godine u iznosu od 10.000,00 KM.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je Ministarstvo zdravstva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), rješavajući po apelantovom zahtjevu, donijelo rješenje od 5. jula 2007. godine kojim je apelantu odobren rad izvan punog radnog vremena iz neuropsihijatrije u dužini od jedne trećine punog radnog vemena. Nadalje, iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je predsjednik tužene donio rješenje od 8. jula 2016. godine kojim se apelant, povremeno angažovanom u PSO Matuzići/Doboj Jug, briše iz Registra članova tužene jer je 9. avgusta 2012. godine napunio 75 godina života. Takođe, proizlazi da je predsjednik tužene 18. avgusta 2016. godine donio rješenje o ispravci kojim je ispravljeno rješenje tužene od 8. jula 2016. godine na način što dispozitiv rješenja glasi: da se apelant briše se iz Registra članova tužene, da se, na osnovu izvršenog ispisa, odobrenje za samostalan rad/licenca, izdato od strane tuženog, neće obnoviti, te da sva prava i obaveze zajemčene Statutom tuženog za apelanta prestaju teći sa danom 8. juli 2016. godine. Zatim, proizlazi da je Izvršni odbor tužene, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja predsjednika tužene od 8. jula 2016. godine, donio rješenje od 30. avgusta 2016. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev zaključivši da se tvrdnje apelanta ne mogu podvesti pod pojam diskriminacije niti se postupanje tužene može smatrati diskriminatornim odnosom prema apelantu u smislu odredbe člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije, odnosno višestruke diskriminacije iz člana 4. stav 6. istog Zakona. Naime, da takvim postupanjem apelant nije doveden u nepovoljniji položaj za razliku od drugih ljekara koji su navršili 75 godina života, te da apelantu ne pripada i pravo na naknadu nematerijalne i materijalne štete uzrokovane povredom zaštićenog prava (član 12. stav 1. tač. a, b i c Zakona o zabrani diskriminacije). Vrhovni sud je istakao da je apelant kao žrtva eventualne diskriminacije bio u obavezi da uvjeri sud da je tužena izvršila radnju zbog koje je protiv nje podnio tužbu, kao i učiniti vjerovatnim da donesena sporna rješenja predstavljaju akt direktne ili indirektne diskriminacije, odnosno da je zbog njegovih godina starosti na njegovu štetu učinjena neka razlika u odnosu na drugu osobu ili zaštićenu skupinu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je na apelantu ležao teret dokazivanja da postoje određene činjenice na kojima se može utemeljiti presumpcija o postojanju izravne ili posredne diskriminacije na koji je način došlo do povrede jednakog postupanja. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je osnovom izvedenih dokaza tužena dokazala da nije bilo različitog ili nepovoljnog tretmana apelanta kod donošenja rješenja, slijedom čega nije postupljeno protivno odredbama člana 2. stav 1. i člana 4. stav 6. Zakona o zabrani diskriminacije, odnosno da nije diskriminirala apelanta po osnovu starosne dobi, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na rad. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su navedena rješenja donesena na osnovu člana 221. stav 1. alineja 1 Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Statutu tuženog i Pravilnika o utvrđivanju zajedničkih kriterija za licenciranje članova Ljekarske komore FBiH i članova kantonalnih ljekarskih komora kojim su utvrđeni zajednički kriteriji na osnovu kojih kantonalne ljekarske komore izdaju, obnavljaju i oduzimaju odobrenje za samostalan rad - licence, te da suprotno tome apelant nije dokazao da je došlo različitog tretmana odnosno do diskriminacije. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Vezano za navode apelanta kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je postupak pred redovnim sudovima (na tri instance) trajao oko jedne godine i jedanaest mjeseci (tužba podnesena 26. septembra 2016. godine, presuda Vrhovnog suda donesena 7. avgusta 2018. godine). Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnog postupaka se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević