Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1662/18 (I. S.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Testament
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1662/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1662/18, rješavajući apelaciju Ivana Sušca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Sušac protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 045880 13 Gž od 23. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Sušac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Branko Mandrapa, advokat iz Čapljine, podnio je 12. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 045880 17 Rev od 30. novembra 2017. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 045880 13 Gž od 23. maja 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3189/17 od 11. oktobra 2017. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 23. maja 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, žalba tužene Z. B. protiv prvostepene presude je usvojena i prvostepena presuda je preinačena tako da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se ponište kao nezakoniti: sudski testament koji je zavještaocu A. S. sačinio sudija Osnovnog suda u Čapljini 10. marta 1995. godine, koji se nalazi na čuvanju kod suda pod brojem R.49/95 i pismeni testament pred svjedocima A. S., koji je u Čapljini 20. septembra 2007. godine sačinio advokat Vladimir Lukenda iz Čapljine.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da je u pogledu pravne valjanosti testamenata prvostepeni sud istakao da je uvidom u spis broj 53 0 O 010764 08 O utvrđeno da je u ostavinskom postupku iza umrle A. S. sud proglasio dva testamenta i to: sudski testament od 10. marta 1995. godine koji je sačinjen pred sudijom Osnovnog suda u Čapljini i pismeni testament pred svjedocima koji je sačinio advokat Vladimir Lukenda 20. septembra 2007. godine. Također, ukazano je da apelant nije priznao nijedan testament. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 65. Zakona o nasljeđivanju propisano da je punovažan onaj testament koji je sačinjen u obliku utvrđenom u zakonu i pod uslovima predviđenim zakonom. Nakon toga, ukazano je da se u slučaju testamenta od 10. marta 1995. godine radi o sudskom testamentu za koji je članom 68. Zakona o nasljeđivanju propisano da testament može zavještaocu sačiniti po njegovom kazivanju sudija nadležnog suda koji će prethodno utvrditi identitet zavještaoca, a pošto zavještalac ovakav testament pročita i potpiše, sudija će potvrditi na samom testamentu da ga je zavještalac u njegovom prisustvu pročitao i potpisao. U vezi s tim, navedeno je da iz sadržaja testamenta proizilazi da je sačinjen po kazivanju zavještaoca, jer je izjava data u prvom licu jednine, kao upravni govor, a iz nespornih dijelova iskaza parničnih stranaka proizilazi da je A. S. u vrijeme sačinjavanja prvog testamenta znala i mogla da čita i piše, pa se nije mogao primijeniti član 69., već član 68. Zakona o nasljeđivanju. Dakle, istaknuto je da je prvostepeni sud utvrdio da je testament pročitan i potpisan od zavještaoca i svjedoka testamenta, ali je pogrešno zaključio da je izostala konstatacija sudije kojom potvrđuje da su te radnje učinjene u njegovom prisustvu. Naime, ukazano je da je u testamentu navedeno da je pročitan, pred svjedocima, a nakon ove konstatacije, te konstatacije suda da je zavještalac dao testament pri punoj svijesti i bez mana volje, slijede potpisi. Testament je sačinjen u sudu, pa je logično i da je potpisan u prisustvu sudije, čiji potpis stoji uz potpise zavještaoca i svjedoka, pa samo odsustvo teksta da se testament potpisuje u prisustvu sudije ne može uticati na njegovu valjanost, kad iz svega proizilazi da je tako učinjeno. U pogledu testamenta od 20. septembra 2007. godine, Kantonalni sud je naveo da se radi o pismenom testamentu pred svjedocima, pa se njegova valjanost može cijeniti samo prema odredbi člana 67. Zakona o nasljeđivanju kojom je propisano da zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament. U vezi s tim, ukazano je da je prvostepeni sud zaključio da u testamentu od 20. septembra 2007. godine nedostaje vlastoručan potpis i izjava ostaviteljice da je to njen testament, te je našao bitnim što je prema izjavama svjedoka tekst testamenta unaprijed sačinjen, i istakao da svjedoci testamenta trebaju potvrditi autentičnost potpisa i zavještalac pred njima treba izjaviti da je pročitao testament. Međutim, ukazano je da navedeni zaključak prvostepenog suda nije pravilan. Naime, Kantonalni sud je istakao da iz citirane zakonske odredbe ne proizilazi obaveza da testament mora biti sastavljan u prisustvu zavještaoca, niti svjedoka, niti je propisano da se svjedoci moraju uvjeriti u činjenicu da je zavještalac pročitao testament. Naprotiv, ukazano je da je za punovažnost pismenog testamenta pred svjedocima dovoljno da u prisustvu svjedoka zavještalac testament potpiše, uz izjavu da je to njegov testament. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom testamentu navedeno: „Nakon prednjeg Anđa Sušac pred svjedocima je slušala glasan diktat oporuke i izjavi da je sve ono što je zapisano točno, da se s istim slaže, što svojim prstoznakom potvrđuje“. Isto tako, navedeno je da su svjedoci u ovoj parnici M. P. i J. M. potvrdili da je A. S. izjavila da je ono što je napisano i pročitano isključivo njena volja. S obzirom da je nesporno da je A. S. u momentu sačinjavanja testamenta bila u stanju da shvati značaj preduzetih radnji, da je testament izraz njene slobodne volje, a sačinjen je u formi propisanoj članom 67. Zakona o nasljeđivanju i da je u prisustvu svjedoka A. S. na testament stavila otisak prsta zbog toga što joj je ruka jako drhtala, što opravdano zamjenjuje svojeručni potpis, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su ispunjeni uslovi za poništavanje testamenta. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenog prava apelanta odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o nasljeđivanju na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1662/18 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio