Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4469/16 (J.S.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Istraga
  • Krivični postupak
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4469/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine u predmetu broj AP-4469/16, rješavajući apelaciju J.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.S. podnesena zbog odluke o nesprovođenju istrage Okružnog javnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu u krivičnom predmetu broj T17 0 KT 0007221, u vezi sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.S. podnesena zbog odluke o nesprovođenju istrage Okružnog javnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu u krivičnom predmetu broj T17 0 KT 0007221, u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. J.S. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 28. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog odluke o nesprovođenju istrage u predmetu Okružnog javnog tužilaštva Istočno Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), u predmetu T17 0 KT 0007221.

2. Tužilaštvo je apelantici dostavilo obavještenje broj T17 0 KT 0007221 15 od 2. septembra 2016. godine - pozivajući se na član 224. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), a vezano za krivičnu prijavu podnesenu protiv R.D. i Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu koji je protiv imenovanog podnesen od strane PS Milići (navedenog broja od 26. oktobra 2015. godine; u daljnjem tekstu: Izvještaj), zbog krivičnog djela laka tjelesna povreda iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) - da je Tužilaštvo na osnovu člana 224. stav 3. ZKP donijelo Naredbu o nesprovođenju istrage broj T17 0 KT 0007221 15 od 2. septembra 2016. godine, a iz razloga što iz prijave i pratećih spisa ne proizilaze osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo.

3. U dopisu je navedeno da je nakon analize prijave, odnosno izvještaja i dostavljenih priloga Tužilaštvo donijelo odluku o nesprovođenju istrage prevashodno iz razloga što je jedini dokaz u prilog navodima navedene prijave izjava apelantice, u kojoj se opisuju radnje prijavljenog (R.D.), kojima se ostvaruju obilježja bića predmetnog krivičnog djela. Međutim, za razliku od apelantice (oštećene) predmetni događaj na sasvim drugi način opisuju saslušani svjedoci (Z.D. i R.P.) kao i prijavljeni R.D., u izjavi koju je dao u svojstvu osumnjičenog, a prema kojima je apelantica nakon poligrafskog vještačenja suočena sa disciplinskim postupkom, gubitkom radnog mjesta i stana počela da „histeriše i da se samopovređuje“, a da nasuprot navodima prijave, R.D. te prilike sa njom nije imao nikakav kontakt. U obavještenju je navedeno – ukoliko se uz navedeno uzme u obzir izjava M.K. koji između ostalog tvrdi da je istog dana a prije predmetnog događaja apelantica bila sa njim i rekla mu da će sa masnicama koje je imala oko vrata otići na poligrafsko vještačenje, onda je očigledno da je prijava i izjava apelantice dovedena u sumnju, zbog čega je i zaključak da iz prijave i pratećih spisa ne proizilaze osnovi za sumnju da je prijavljeno lice počinilo krivično djelo.

4. Protiv navedene odluke o nesprovođenju istrage apelantica je izjavila pritužbu.

5. Tužilaštvo je apelantici dostavilo odgovor po pritužbi broj T17 0 KTP 0007221 16 od 4. oktobra 2016. godine.

6. U dopisu je navedeno da je Ured tužioca Tužilaštva (u daljnjem tekstu: Ured tužioca) razmotrio pritužbu na odluku o nesprovođenju istrage protiv prijavljenog R.D., za krivično djelo Laka tjelesna povreda i ocijenio da pritužba nije osnovana, a da je odluka zakonita i pravilna. Nadalje je navedeno da je Ured tužioca izvršio uvid u kompletan predmet i konstatovao da je postupajući tužilac utvrdio činjenično stanje dovoljno za pravilnu odluku da nema osnova sumnje da je radnje koje upućuju na inkriminaciju krivičnog djela iz člana 155. stav 1. KZ počinilo lice koje je za to prijavljeno, za šta je dato obrazloženje sa kojim je saglasan i Ured tužioca. Ured tužioca je konstatovao da je postupajući tužilac pravilno cijenio rezultate provedenih dokaza koje navodi pritužbe nisu doveli u sumnju, a da prijedlozi za izvođenje novih dokaza ne bi svojim provođenjem mogli dovesti u sumnju rezultate već provedenih dokaza u postupku do donošenja osporene tužilačke odluke u pravcu dokazivanja osnova sumnje na prijavljeno lice kao mogućeg izvršioca predmetnih inkriminacija. Tako (kako je navedeno u obavijesti) „prijedlog medicinskog vještačenja nastanka tjelesnih povreda kod [apelantice], kao vid mogućeg samopovređivanja i prijedlog vještačenja ličnosti [apelantice], po ocjeni Ureda tužioca, i očekivanih rezultata [apelantice], od provođenja tih dokaza, ne ukazuju na mogućeg izvršioca“, a što je prevashodan cilj ovog krivičnog postupka, pa su predloženi dokazi kao takvi irelevantni za rješavanje ove krivične stvari. Ocjenom dokaza koji su uz pritužbu priloženi (fotografije povreda apelantice, DVD-a sa videozapisom sa mitinga „Stop medijskom nasilju“ i kopija izjave M.K.) konstatovano je da ti dokazi ne dovode u sumnju činjenice utvrđene u postupku donošenja tužilačke odluke i na kojima je tužilačka odluka zasnovana. Kako je navedeno u dopisu, Ured tužioca je cijenio i druge navode pritužbe, naročito stavove o tužilačkoj ocjeni rezultata dokaza provedenih tokom postupka donošenja tužilačke odluke, te je našao da su stavovi iznijeti u pritužbi posljedica interesa i cilja podnosioca pritužbe, odnosno apelantice, u ovoj krivičnoj stvari i kao takvi nisu doveli u sumnju zaključke o rezultatima provedenih dokaza kako ih je dao i obrazložio postupajući tužilac. Stoga je Ured tužioca zaključio da pritužba nije osnovana.

7. Apelantica je u apelaciji navela povredu člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U suštini apelantica je nezadovoljna odlukom o nesprovođenju istrage protiv R.D.. U tom pravcu apelantica ukazuje da je Tužilaštvo proizvoljno primijenilo niz odredbi i načela ZKP, čime je došlo do povrede prava apelantice na zabranu mučenja i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja. Apelantica u tom pravcu ukazuje na povrede člana 16., 160. i 224. ZKP. Naime, kako apelantica navodi, naredba o nesprovođenju istrage je donijeta sa obrazloženjem da je izjava apelantice jedini dokaz u prilog navodima iz krivične prijave, dok su drugi dokazi doveli u sumnju izjavu iste. Apelantica navodi da postoje i materijalni dokazi koji dokazuju postojanje osnovane sumnje u počinjenje krivičnog djela, te dalje ukazuje na razlike u iskazima svjedoka, odnosno nelogičnost i nekonzistentnost u njihovim izjavama. Takođe, apelantica navodi da je u pritužbi tražila da se provede vještačenje i to vještaka medicinske i neuropsihijatrijske struke, što je opravdano i u skladu sa odredbom člana 160. ZKP, a što je Ured tužioca odbio navodeći da se istim ne bi ukazalo na mogućeg izvršioca. Apelantica navodi i da je neosnovan, a i zakonski neutemeljen stav da vještačenja ne bi ukazala na mogućeg izvršioca, jer je čl. 17. i 224. ZKP propisano da se krivično gonjenje poduzima, odnosno istraga sprovodi kada postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo, po načelu legaliteta. Prema mišljenju apelantice iz navedenog proizilazi da Tužilaštvo „nije poduzelo sve korake propisane zakonom radi prikupljanja dokaza o mogućem postojanju dokaza o mogućem postojanju krivičnog djela - Laka tjelesna povreda, odnosno nije poduzelo sve radnje koje mu stoje na raspolaganju“, te nije ispitalo svaku tvrdnju i sumnju koja mu je predočena, te je zbog nepokretanja istrage došlo do povrede apelanticinih prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je zbog Naredbe o nesprovođenju istrage Tužilaštva broj T17 0 KT 0007221 15, od 2. septembra 2016. godine i odluke po pritužbi apelantice, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelantica u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, koji priznaje pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.

13. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak (eventualno) odnosi(o) na "osnovanost krivične optužbe" protiv trećeg lica, u kojem se apelantica pojavljuje u ulozi oštećene. Ustavni sud smatra da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe. Naime, samo se takva osoba može smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazišlo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvaća pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih osoba i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretni slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelanticini navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu (kojom je promijenjena dotadašnja praksa) u predmetu AP-862/10, od 16. maja 2013. godine (Odluka dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojem je Ustavni sud utvrdio da odredbama ZKP Republike Srpske nije predviđena mogućnost da, u slučaju kada tužilaštvo donese odluku o nesprovođenju istrage, stranke koje su nezadovoljne takvom odlukom mogu izdejstvovati meritornu odluku - presudu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini koja bi, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mogla biti predmetom osporavanja pred Ustavnim sudom. Dalje, imajući u vidu relevantne odredbe ZKP Republike Srpske, po mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je u takvim slučajevima jedini pravni lijek koji stranke mogu koristiti prigovor protiv odluke o nesprovođenju istrage. U vezi s tim Ustavni sud je smatrao da ovakva zakonska regulativa, odnosno nemogućnost da apelanti u skladu sa pozitivnim zakonodavstvom dođu do meritorne odluke koja bi mogla biti predmetom ocjene Ustavnog suda, ne može staviti na teret apelantima, pogotovo u situaciji kada apelacija podnesena Ustavnom sudu pokreće pitanja kršenja prava na život zaštićenog članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Evropske konvencije u vezi sa događajima povodom kojih apelanti, dakle, nisu imali zakonsku mogućnost za vođenje bilo kakvog postupka.

16. U konkretnom slučaju apelantica je dakle nezadovoljna odlukom koju je donijelo Tužilaštvo-Naredbom o nesprovođenju istrage protiv R.D., te je izjavila pritužbu. Međutim, i pritužba apelantice je od strane Ureda tužioca ocijenjena kao neosnovana i odluka potvrđena kao pravilna i zakonita. Apelantica ukazuje na određene odredbe ZKP koje su po njenom mišljenju proizvoljno primjenjene, te upućuje na ocjenu dokaza (kojom nije zadovoljna) koji su doveli do ovakve odluke, kao i na činjenicu da određeni prijedlozi apelantice nisu prihvaćeni (da se provedu određena vještačenja) a što je sve po mišljenju apelantice rezultiralo povredom apelanticinog prava „na zabranu mučenja i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja“ iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

17. U vezi sa navedenim Ustavni sud primjećuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi naveo da član

3. Evropske konvencije štiti neke od najosnovnijih vrijednosti demokratskog društva. To je jedno od "apsolutnih prava" Evropske konvencije od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupati, čak ni u vrijeme rata. U pogledu procesnih jamstava državi koje nameće član 3. Evropske konvencije, zabrana mučenja i nehumanog postupanja nameće državi obavezu da djelotvorno istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce. Ova odgovornost je dio pozitivnih obaveza države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obaveze državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Evropskoj konvenciji. Osnova za takvo nametanje može se naći u članu 1. Evropske konvencije, kojim se od visokih strana ugovornica zahtijeva da svakom u svojoj nadležnosti jamče prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji. Pozitivne obaveze se, takođe, zasnivaju na principu da prava prema Evropskoj konvenciji moraju biti praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna. Evropski sud za ljudska prava je u mnogim slučajevima utvrdio procesnu povredu člana 3. Evropske konvencije iako nije bilo moguće dokazati da je, zaista, došlo do lošeg postupanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Kmetty protiv Mađarske, od 16. decembra 2003. godine, st. 38-43).

18. Ustavni sud podsjeća da neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je, prema prirodi stvari, relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, Serija A broj 25, strana 65, stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su: ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja, mjera do koje je proveden postupak u vezi s događajem (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Ģakici protiv Turske, od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156; Odluka Doma za ljudska prava, predmet broj CH/99/2150, Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 10. maja 2002. godine, st. 111-119).

19. Takođe, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu u predmetu broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine u kojem je našao da činjenica da vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata i nisu apelantima dostavile informacije o tome apelante ne može ostaviti ravnodušnim, tj. kod njih mora izazvati osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira, što predstavlja nehumano postupanje koje je zabranjeno članom 3. Evropske konvencije.

20. Dovodeći sve navedeno u kontekst predmetne apelacije Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo postupilo po prijavi protiv R.D. i Izvještaju (PS Milići), te je nakon što je saslušalo apelanticu (u svojstvu svjedoka), kao i R.D. u svojstvu osumnjičenog i još tri svjedoka, nakon analize prijave, Izvještaja i dostavljenih priloga donijelo odluku o nesprovođenju istrage, za šta je dalo svoje obrazloženje. Ustavni sud primjećuje da je Ured tužioca ispitao pritužbu apelantice (sa prijedlogom za izvođenje novih dokaza i ostalim navodima) i dokaze koji su dostavljeni uz pritužbu, ali je zaključio da isti ne dovode u sumnju tužilačku odluku o nesprovođenju istrage, što je takođe obrazloženo. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nezadovoljna ovakvim odlukama i čini se da upravo zbog same odluke ukazuje na povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da proceduralno pozitivna obaveza države, prema članu II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 3. Evropske konvencije, zahtijeva od državnih organa da iskoriste sve mogućnosti i preduzmu sve razumno ostvarive korake kako bi se utvrdili, rasvijetlili i djelotvorno istražili sporni događaji, te zavisno od rezultata istrage da se donesu odgovarajuće tužilačke odluke. U konkretnom slučaju Tužilaštvo je odlučilo da ne sprovodi istragu, u skladu sa članom 224. stav 3. ZKP - kojim je regulisano da se istraga neće sprovoditi ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo – čime je Tužilaštvo obavilo svoj dio posla, a Ustavni sud iz dokumentacije priložene uz apelaciju zaključuje da je ovakva odluka, bez obzira na nezadovoljstvo apelantice, rezultat utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene rezultata provedenih dokaza za koje je dato obrazloženje, uz primjenu relevantnih odredbi ZKP, a koje se ne doima proizvoljno ili arbitrarno. Osim toga apelantica nije navela nikakve okolnosti u vezi konkretnog predmeta (osim dakle što je generalno nezadovoljna odlukom i što navodi iste argumente koje su ispitani od strane Ureda tužioca), a koje bi bile osnov za dalje ispitivanje slučaja, odnosno eventualno ukazivale na propust da se slučaj detaljno ispita i druge okolnosti koje bi upućivale na povredu navedenog prava.

21. Stoga, iako postoji nezadovoljstvo apelantice donijetom odlukom Tužilaštva, Ustavni sud nalazi da obrazloženja data apelantici u dopisima Tužilaštva, sa pozivanjem na relevantne odredbe ZKP sadrže jasne i dovoljne razloge zbog čega je tužilaštvo upravo ovako odlučilo, a apelantica ni navodima u apelaciji (isto kao ni u pritužbi) nije uspjela da dokaže da je odluka proizvoljna, suprotna propisima ZKP, kao i da je došlo do propusta koji upućuju a povredu prava na koje se apelantica poziva. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji u ovom dijelu pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i član (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4469/16 (J.S.) | Sudska praksa | Aktio