Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4030/16 (S. Š.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Disciplinska mjera
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Otkaz
  • Disciplinski postupak
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4030/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4030/16, rješavajući apelaciju Sadete Šabić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sadete Šabić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 002770 12 Rsž od 20. februara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 002770 09 P od 30. augusta 2012.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sadeta Šabić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanske Otoke, koju zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijela je 20. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 P 002770 14 Rev od 6. septembra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 002770 12 Rsž od 20. februara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 002770 09 P od 30. augusta 2012. godine. Apelantica je 22. februara 2017. godine dopunila apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 53/13 od 21. oktobra 2014. godine, dostupna na internetskoj adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prethodno je odbačena kao preuranjena apelanticina apelacija evidentirana pod brojem AP 1907/14, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 18 0 Rs 002770 12 Rsž od 20. februara 2014. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena, jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju u kojoj su dužni da na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navedu i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Raiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: tužena ili banka) zatraženo je 2. augusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 17. augusta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 002770 09 P od 30. augusta 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito rješenje o suspenziji - udaljenju iz tužene od 3. aprila 2009. godine, da je nezakonito rješenje o otkazu Ugovora o radu tužene od 16. juna 2009. godine, te da se slijedom nezakonitih odluka obaveže tužena da je vrati na radno mjesto blagajnika i naknadi joj troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezana je apelantica da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.

7. Općinski sud je naveo da je apelantica u tužbi, između ostalog, istaknula da je kod tužene zasnovala radni odnos na određeno vrijeme 1. januara 2005. godine i da je taj status imala do 1. januara 2006. godine, da je 1. januara 2006. godine sa tuženom zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a nakon toga 25. marta 2008. godine, također, ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Nadalje, apelantica je u tužbi navela da je rješenjem tužene od 3. aprila 2009. godine suspendirana-udaljena sa radnog mjesta, da je navedeno rješenje nezakonito zbog toga što prije suspenzije nije pokrenut disciplinski postupak, tako da za suspenziju nisu bili ispunjeni uvjeti propisani članom 23. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Apelantica je navela da je 30. aprila 2009. godine protiv nje pokrenut disciplinski postupak, da je disciplinska komisija tužene donijela rješenje od 22. maja 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem od 16. juna 2009. godine, kojim je proglašena odgovornom za propuste u radu, te utvrdila da je počinila teže povrede radne obaveze iz člana 2. Pravilnika i izrekla joj disciplinsku mjeru otkaz ugovora o radu iako navedena mjera nije predviđena Pravilnikom tužene. Osim toga, apelantica je navela da joj tužena nije dala mogućnost da iznese svoj pisani odgovor na navode iz zahtjeva na koji način joj je uskratila pravo na odbranu, što je suprotno odredbama člana 90. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Pored toga, apelantica je navela da je disciplinska komisija tužene, suprotno odredbama čl. 10. i 17. Pravilnika, samo informirala Samostalni sindikat radnika finansijskih organizacija BiH, a da pri tome nije izvršila konsultacije sa Vijećem zaposlenika ili sa Sindikatom u okviru banke (tužene). Apelantica je u tužbi, također, navela da prilikom obavljanja procesiranih transakcija nije nezakonito raspolagala sredstvima tužene, niti je nanijela štetu trećim licima, koje je tužena dužna nadoknaditi, a da su navedene transakcije obavljane po naredbi direktora filijale Elvira Mahmića.

8. Tužena je u odgovoru na tužbu osporila tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, istaknuvši da je 3. decembra 2008. godine zaprimila prigovor na rad banke, da je nakon sveobuhvatne istrage o radu banke izvršena istraga i kontrola rada svih zaposlenika, i to u periodu od 23. marta do 3. aprila 2009. godine, da je nakon završene interne istrage Odjel sigurnosti banke u izvještaju od 21. aprila 2009. godine predložio pokretanje disciplinskog postupka protiv više zaposlenika, među kojima je i apelantica. Nadalje, tužena je navela da je, postupajući po navedenom izvještaju, pokrenula disciplinski postupak protiv tih zaposlenika i, između ostalih, apelantici utvrdila disciplinsku mjeru o prestanku radnog odnosa. U obrazloženju rješenja disciplinske komisije i izvještaja na reklamaciju klijenta Huseina Hadžipašića decidirano su opisane povrede koje je apelantica počinila kao blagajnik tužene, a koje se odnose na nezakonito raspolaganje novčanim sredstvima klijenata Huseina Hadžipašića, Mevlude Hadžipašić, Almira Halilovića, Sanele Hadžipašić i Amele Hadžipašić, kao i na pravni osnov za utvrđivanje odgovornosti propisan Pravilnikom. Imajući u vidu navedeno, tužena smatra da je tužba neosnovana, jer je u postupku disciplinske odgovornosti apelantica odgovorna za težu povredu službene dužnosti - nezakonito raspolaganje transakcijskim računima klijenata, a nakon saznanja tužena ju je suspendirala sa rada i po nalogu disciplinske komisije utvrdila otkaz ugovora o radu.

9. Općinski sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka kao nesporno utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod tužene od 1. jula 2005. godine, da su ugovor o radu na neodređeno vrijeme apelantica i tužena zaključile 1. januara 2006. godine sa opisom radnog mjesta blagajnik - likvidator, te da su zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme 25. marta 2008. godine sa opisom radnog mjesta blagajnika. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je rješenjem o otkazu ugovora o radu od 16. juna 2009. godine apelantici otkazan ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme od 1. januara 2006. godine zbog počinjenih težih povreda radne obaveze iz ugovora o radu, da je rješenje o otkazu doneseno temeljem odredbe iz člana 101. a u vezi sa članom 88. ZOR-a. Općinski sud je istaknuo da iz obrazloženja rješenja o otkazu ugovora o radu proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza i iznesene apelanticine odbrane u disciplinskom postupku od 12. maja 2009. godine utvrđeno da je apelantica počinila teže povrede radne obaveze iz člana 2. tač. 3, 4, 12, 14. i 15. Pravilnika. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da se navedene povrede sastoje u tome što je apelantica svjesno u većem broju slučajeva propustila izvršiti propisanu identifikaciju klijenta, propustila ispoštovati princip „4 oka“, svjesno propustila obračunati i naplatiti proviziju za izvršenu transakciju konverzije, izvršila transakciju uplate sredstava uz naknadno osiguranje potrebnog pokrića sredstava, svjesno u aplikaciju za sprečavanje „pranja novca“ unosila pogrešne podatke, te u više navrata propustila prijaviti činjenje težih povreda radne obaveze. Nadalje, Općinski sud je naveo da je nesporna činjenica da je Odjel sigurnosti tužene 21. aprila 2009. godine sačinio izvještaj na reklamaciju klijenta Huseina Hadžipašića, te da je direktor tužene 30. aprila 2009. godine disciplinskoj komisiji tužene podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka. Konačno, Općinski sud je utvrdio da je protiv apelantice podnesena krivična prijava, zbog osnovane sumnje da je zajedno sa ostalim zaposlenicima prilikom obavljanja svojih poslova postupala nesavjesno i preduzimala radnje koje imaju elemente krivičnog djela, te da je Kantonalno tužilaštvo USK donijelo naredbu o obustavi istrage od 26. jula 2011. godine koja se vodila protiv apelantice.

10. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporna pravna priroda i pravne posljedice, odnosno zakonitost rješenja o suspenziji - udaljenju iz banke od 3. aprila 2009. godine i rješenja o otkazu ugovora o radu tužene od 16. juna 2009. godine.

11. Općinski sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka zaključio da apelantica nije dokazala osnovanost svoga tužbenog zahtjeva, odnosno navode i tvrdnje da su sporna rješenja nezakonita. Naime, apelantica tvrdi da je rješenje o suspenziji - udaljenju iz banke tužene nezakonito zbog toga što tužena nije imala zakonskog osnova da svojim aktima regulira to pitanje, te da suspenzija - udaljenje zaposlenika nije regulirano odredbama ZOR-a, Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, niti odredbama Kolektivnog ugovora za granu finansija. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 107. ZOR-a, kojom je propisano da poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika donosi i objavljuje Pravilnik o radu, kojim se utvrđuju plaće, organizacija rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Pravilnik je donesen u skladu sa odredbama člana 20. stav 4. Pravilnika o radu tužene, kojim je regulirano pitanje suspenzije - udaljenja iz banke. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je ocijenio da apelantica nije dokazala nezakonitost rješenja o suspenziji, te je sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

12. Nadalje, Općinski sud je naveo da razlozi koje navodi apelantica, između ostalog, da disciplinska komisija tužene, prije izricanja mjere raskida ugovora o radu, nije se konsultirala sa Vijećem zaposlenika ili sa Sindikatom, da nisu dokazani, jer je u rješenju od 22. maja 2009. godine navedeno da je pribavljena saglasnost nadležnog člana Uprave, te da je izvršeno informiranje samostalnog Sindikata radnika finansijskih organizacija Bosne i Hercegovine. Općinski sud je istaknuo da apelantica nije dokazala tvrdnju da nije konsultiran Sindikat, na te okolnosti nije predložen niti jedan dokaz a temeljem odredbe člana 91. ZOR-a poslodavac je dužan, u slučaju spora, pred nadležnim sudom da dokaže postojanje razloga za otkaz.

13. Općinski sud je naveo da apelantica tvrdi da je rješenje o otkazu ugovora o radu nezakonito zbog toga što je rješenjem otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen 1. januara 2006. godine, koji je prestao da važi zaključivanjem novog ugovora o radu na neodređeno vrijeme između apelantice i tužene 25. marta 2008. godine. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je tužena rješenjem od 22. maja 2009. godine otkazala ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen 1. januara 2006. godine, dok ugovorom o radu između apelantice i tužene od 25. marta 2008. godine ne proizlazi, niti je njime ugovoreno da zaključivanjem tog ugovora prestaje da važi ugovor o radu od 1. januara 2006. godine. Budući da tužbenim zahtjevom nije ni traženo da se obaveže tužena na poštivanje ugovora o radu od 25. marta 2008. godine, niti vraćanje na posao temeljem tog ugovora, Općinski sud je ocijenio da su neosnovane apelanticine tvrdnje da je rješenje o otkazu ugovora o radu iz navedenih razloga nezakonito.

14. Općinski sud je ocijenio da apelantica neosnovano ističe da je rješenje o otkazu ugovora o radu nezakonito zbog razloga nepoštivanja propisanog otkaznog roka zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa, prema odredbi člana 88. stav 1. ZOR-a, te da je tužena navedeno rješenje morala donijeti u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da nije osnovana apelanticina tvrdnja da je za činjenice zbog kojih se daje otkaz, bez poštivanja propisanog otkaznog roka, saznala 3. decembra 2008. godine kada je tužena zaprimila prigovor na rad banke. Naime, nakon završene interne istrage, Odjel sigurnosti banke je u izvještaju od 21. aprila 2009. godine predložio pokretanje disciplinskog postupka protiv više zaposlenika, među kojima je i apelantica. Činjenice temeljem kojih je vođen disciplinski postupak i utvrđena disciplinska odgovornost utvrđene su nakon provedenog postupka i donesenog rješenja disciplinske komisije u kom postupku je apelantica imala priliku da dokazuje svoju nevinost, a tužena da dokazuje počinjene teže povrede radne obaveze. Postupanje suprotno navedenom bi uzrokovalo ništavost takvih odluka.

15. Pored toga, Općinski sud je naveo da nisu osnovani apelanticini tužbeni navodi da joj tužena nije dala mogućnost da iznese svoj pisani odgovor na navode iz zahtjeva na koji način joj je uskratila pravo na odbranu. S tim u vezi, Općinski sud je istaknuo da je tužena dostavila apelantici zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka od 30. aprila 2009. godine, da je apelantica iskoristila svoje pravo na odbranu i 7. maja 2009. godine pismeno predložila da se na sjednici disciplinske komisije provedu predloženi dokazi čitanjem isprava i saslušanjem (jedanaest) svjedoka iz čega proizlazi da tužena nije onemogućila apelanticu da podnese pismeni odgovor na navode iz zahtjeva. Osim toga, Općinski sud je naveo da je apelantica u toku disciplinskog postupka imala branitelja, advokata Mirsada Tatarevića, da je zahtjev dostavljen prije održavanja sjednice komisije, a davanje pisanog odgovora na zahtjev ili usmena izjava koja se može pismeno evidentirati je pravo zaposlenika koje apelantica nije iskoristila.

16. S obzirom na neosnovan zahtjev za utvrđenje nezakonitosti rješenja o suspenziji - udaljenju iz banke od 3. aprila 2009. godine, te nezakonitosti otkaza ugovora o radu apelantici, odnosno rješenja o otkazu ugovora o radu tužene od 16. juna 2009. godine, Općinski sud je ocijenio da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se tužena obaveže da je vrati na radno mjesto blagajnik.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 Rs 002770 12 Rsž od 20. februara 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

18. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev i za svoju odluku dao jasne i argumentirane razloge.

19. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelanticini žalbeni navodi da prvostepeni sud nije ocijenio obavijest Kantonalnog tužilaštva USK Bihać od 26. jula 2011. godine, jer je taj sud ocijenio navedeni dokaz i u obrazloženju presude naveo da je Kantonalno tužilaštvo USK donijelo naredbu o obustavi istrage koja se vodila protiv apelantice. Nadalje, Kantonalni sud je istaknuo da je odredbom člana 107. ZOR-a propisano da poslodavac koji zapošljava više do 15 zaposlenika donosi i objavljuje Pravilnik o radu kojim se utvrđuju plaće, organizacija rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca, a u skladu sa Zakonom i kolektivnim ugovorom, a čl. 22, 23. i 24. Pravilnika o radu tužene je predviđeno da se može donijeti rješenje o suspenziji - udaljenju sa radnog mjesta u određenim slučajevima koji su regulirani Pravilnikom, iz čega slijedi da su neosnovani žalbeni navodi da je rješenje o suspenziji - udaljenju apelantice iz banke tužene nezakonito zbog toga što tužena nije imala zakonskog osnova za donošenje takvog rješenja.

20. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani ni apelanticini žalbeni navodi kojima ističe da je prvostepeni sud povrijedio odredbe iz čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je prilikom odlučivanja o izvođenju predloženih dokaza na pripremnom ročištu održanom 29. oktobra 2010. godine odbio njen prijedlog kojim je predložila da se saslušaju određeni svjedoci, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je ovaj prijedlog odbio o čemu je dao valjane razloge u svojoj „presudi“. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane i apelanticine žalbene navode kojima ističe da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbe iz člana 90. ZOR-a, jer ju je onemogućio da iznese svoju odbranu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 90. ZOR-a i pravilno utvrdio da je apelantici u toku disciplinskog postupka koji se vodio kod tužene omogućeno da iznese svoju odbranu, a i apelantica je u svom iskazu datom na ročištu od 25. maja 2012. godine izjavila da je bila ispitana, te da je imala i branioca, pa su njeni žalbeni navodi u tom pogledu neosnovani. Također, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani niti apelanticini žalbeni navodi kojima ističe da u konkretnom slučaju nije konsultirano vijeće zaposlenika zbog toga što je prvostepeni sud pravilno u obrazloženju svoje presude utvrdio, a što proizlazi iz rješenja o disciplinskoj odgovornosti od 22. maja 2009. godine, da je pribavljena saglasnost nadležnog člana Uprave, te da je, shodno odredbama člana 17. Pravilnika, prije izricanja mjere raskida ugovora o radu izvršeno informiranje Sindikata radnika finansijskih organizacija BiH.

21. Nadalje, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane i apelanticine žalbene navode o isteku roka iz člana 89. ZOR-a, kojima ističe da je rješenje o otkazu ugovora o radu nezakonito zbog nepoštivanja propisanog otkaznog roka od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa prvostepenog suda proizlazi da je povodom prigovora klijenta tužene Huseina Hadžipašića od 3. decembra 2008. godine Odjel sigurnosti tužene izvršio sveobuhvatnu istragu o radu banke i kontrolu rada svih zaposlenika tužene, i to u periodu od 23. marta do 3. aprila 2009. godine, te nakon izvršene interne istrage, u svom izvještaju predložio pokretanje disciplinskog postupka protiv apelantice i ostalih zaposlenika. Nakon toga tužena je donijela rješenje o suspenziji apelantice sa rada, pa je faktički prestanak radnog odnosa utvrđen na dan izdavanja rješenja o suspenziji od 3. aprila 2009. godine, a nakon čega je utvrđena njena disciplinska odgovornost za težu povredu radne dužnosti, a potom joj je utvrđen prestanak radnog odnosa. Također, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani niti apelanticini žalbeni navodi kojima ističe da je tužena rješenjem o otkazu ugovora o radu od 16. juna 2009. godine otkazala ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme od 1. januara 2006. godine, ali da je ona još uvijek zaposlenik tužene po ugovoru o radu od 25. marta 2008. godine, istaknuvši da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i argumentirane razloge.

22. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je tužena izvedenim dokazima, u smislu odredbe iz člana 91. ZOR-a, dokazala da su pobijana rješenja o suspenziji apelantice i otkazu ugovora o radu zakonita, jer je tužena u toku postupka dokazala da je apelantica počinila teže povrede radne obaveze iz člana 2. tač. 3, 4, 9, 12, 14. i 15. Pravilnika. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je istaknuo da je tužena osnovano, na osnovu člana 88. ZOR-a, apelantici otkazala ugovor o radu zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je i sama apelantica u svojoj žalbi priznala da je počinila težu povredu radne obaveze iz člana 2. tačka 9. Pravilnika, odnosno da je propustila da izvrši određene radnje koje je zaposlenik – blagajnik bio dužan da izvrši, a to su identifikacija klijenata, princip „4 oka“, te naplata provizije za izvršenu transakciju konverzije iz čega slijedi da je apelanticina žalba neosnovana.

23. Vrhovni sud je Rješenjem broj 18 0 P 002770 14 Rev od 6. septembra 2016. godine odbacio apelanticinu reviziju kao nedopuštenu zbog toga što je vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude bio ispod propisanog cenzusa za dopuštanje revizije u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP, te da nije bilo mjesta za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

24. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

25. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Naime, apelantica navodi da je prvostepeni sud svojim raspravnim rješenjem odbio njen prijedlog za izvođenje dokaza (saslušanjem određenih svjedoka) bez davanja razloga za to na koji način joj je povrijeđeno načelo pravičnosti postupka - ravnopravnosti stanka u postupku („jednakost oružja“). Apelantica je istaknula i da je Kantonalno tužilaštvo USK donijelo naredbu o obustavi istrage u odnosu na apelanticu, jer nije bilo dokaza da je apelantica na bilo koji način učestvovala u radnji izvršenja krivičnog djela zloupotreba službenog položaja. Pored toga, apelantica navodi da je direktor tužene svojim aktom od 30. aprila 2009. godine podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka - materijalne odgovornosti, a da je rješenje o otkazu ugovora o radu tužena donijela 16. juna 2009. godine, dakle, po proteku roka od 15 dana, koji je prekluzivne naravi.

26. Apelantica je, također, istaknula da je u vrijeme vođenja disciplinskog postupka, donošenja odluke o suspenziji i davanja otkaza, kao i za vrijeme vođenja parničnog postupka imala, a i sada ima zaključen ugovor o radu ne neodređeno vrijeme od 25. marta 2008. godine, koji nije bio predmet disciplinskog postupka, niti ga je raskinuo poslodavac. Apelantica smatra da je nezakonit i protivan Ustavu Bosne i Hercegovine stav osporenih presuda da su (pošto tužbom nije traženo da se obaveže tužena na poštivanje ugovora o radu od 25. marta 2008. godine, niti vraćanje na posao temeljem tog ugovora), neosnovane njene tvrdnje da je rješenje o otkazu nezakonito. S tim u vezi, apelantica je u dopuni apelacije navela da je rješenjem koje je predmet poništavanja u parničnom postupku otkazan upravo ugovor o radu zaključen 1. januara 2006. godine, a rješenjem o otkazu nije otkazan ugovor o radu zaključen 25. marta 2008. godine, kojim je radnopravni status održan i međusobna prava i obaveze izmijenjeni, to je činjenica da je poslodavac otkazao ugovor o radu od 1. januara 2006. godine bez ikakvog pravnog značaja uvažavajući da je ugovor izvor prava i da se apelanticin radnopravni status zasniva na izmijenjenom ugovoru o radu od 25. marta 2008. godine. b)Odgovor na apelaciju

27. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je apelantica podnijela apelaciju zbog toga što je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a zbog kojeg razloga nije dopušteno podnositi apelaciju.

28. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana, prije svega zato što je postupak bio pravičan u smislu odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a apelantici ničim nije uskraćeno pravo na pravično suđenje. Općinski sud je naveo da su u toku postupka provedeni brojni dokazi koje je sud temeljno ocijenio kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, a na osnovu kojih je ocijenio da apelantica nije dokazala nijednu od odlučnih činjenica na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, te je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, a da u toku postupka ničim nije povrijedio njeno pravo na pravično suđenje. Općinski sud je istaknuo da apelantica nije navela, niti dokazala na koji način je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje. Apelantica, u suštini, iznosi tvrdnje za osnovanost tužbenog zahtjeva kojeg je dokazivala u toku postupka o čemu je odlučeno prvostepenom presudom koja je potvrđena drugostepenom odlukom.

29. Tužena je navela da je apelacija prima facie neosnovana. S tim u vezi, tužena je istaknula da neosnovanost podnesene apelacije proizlazi iz činjenice što podnesenom apelacijom apelantica ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza u smislu člana 8. ZPP, te da tako izneseni apelacioni razlozi de facto i de iure predstavljaju pobijanje presude Vrhovnog suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, tužena je navela da apelantica tokom cijelog prvostepenog postupka, kao i u podnesenoj žalbi, priznaje da je počinila radnje kojim je počinila težu povredu radne obaveze iz člana 2. tačka 9. Pravilnika tužene, tj. „propuštanje da se izvrše određene radnje koje je radnik/zaposlenik bio dužan da izvrši“, a to su identifikacija klijenta, princip „4 oka“, te naplata provizije za izvršenu transakciju konverzije. Posljedično tome, a kako između radnji, odnosno teže povrede radne obaveze čije izvršenje apelantica priznaje, i ostalih povreda radne obaveze za čije je učinjenje proglašena odgovornom tužbom pobijanim rješenjima postoji neodvojiv kauzalni neksus, to je nedvosmisleno da je podnesena apelacija protivrječna sama sebi, a s tim u vezi i prima facie neosnovana. Nadalje, tužena je navela da su neosnovani i apelanticini navodi kojima ukazuje na navodno kršenje prava na „jednakost oružja“ stranaka u postupku, a što se činjenično ogleda u tome da je sud odbio njene dokazne prijedloge za saslušanje svjedoka koje je pobrojala u navodima apelacije. S tim u vezi, ističe se da neosnovanost tako iznesenih razloga apelacije proizlazi iz činjenice što samo odbijanje pojedinih dokaznih prijedloga ne dovodi neminovno da kršenja apelantovih dotiranih prava. Naime, da je apelanticina argumentacija o navodnom kršenju citiranih prava kroz odbijanje dokaznih prijedloga za saslušanje svjedoka lišena bilo kakvog pravnog utemeljenja, zorno svjedoči i činjenica da same okolnosti na koje su ovi svjedoci bili predloženi na ročištu od 29. oktobra 2010. godine apsolutno nisu bile povoljne da apelanticu ekskulpiraju odgovornosti za kršenje radne obaveze koja je za njenog poslodavca imala kao posljedicu materijalnu štetu u iznosu od više od 200.000,00 KM (100.000,00 KM + 70.000,00 eura), koju je oštećenima nadoknadio poslodavac. To tim prije kada se ima u vidu da je odredbom člana 81. ZPP propisano da će sud odbiti dokazne prijedloge koje ne smatra bitnim.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 88. stav 1.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

Član 89.

Ugovor o radu, u slučaju iz čl. 88. i 88a. ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.

Član 90.

Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Član 91.

U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. stav 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.

Član 107. stav 1.

Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika donosi i objavljuje pravilnik o radu, kojim se uređuju plaće, organizacija rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.

31. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 107. st. 1. i 3.

Sud će odbiti provođenje procesnih radnji koje nisu bitne za postupak.

Sud neće dopustiti pitanja koja su nebitna za predmet i pitanja na koja je već dovoljno odgovoreno.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 53/13 od 21. oktobra 2014. godine, kojom je obuhvaćen i predmet broj AP 1907/14, odbačena kao preuranjena apelacija kojom je apelantica osporavala presudu Kantonalnog suda od 20. februara 2014. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelanticine revizije. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 18 0 P 002770 14 Rev od 6. septembra 2016. godine odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Kantonalnog suda kojom je meritorno odlučeno o apelanticinom tužbenom zahtjevu. Stoga će Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) ispitati dopustivost apelacije u odnosu na tu presudu.

35. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda od 20. februara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelantica je primila 4. marta 2014. godine, a prvobitnu apelaciju broj AP 1907/14 je podnijela 25. aprila 2014. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelantica osporava navedene presude, tvrdeći da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju je vođen sudski postupak radi utvrđivanja nezakonitosti rješenja o suspenziji - udaljenju iz banke i nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa, što ulazi u okvir „građanskih prava i obaveza“. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.

41. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što je, po njenom mišljenju, u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo prilikom utvrđivanja da li su zakonite odluke o suspenziji - udaljenju iz banke i otkazu ugovora o radu. Pored toga, apelantica tvrdi da to što joj je poslodavac otkazao ugovor o radu od 1. januara 2006. godine je bez ikakvog pravnog značaja, budući da ona svoj radnopravni status zasniva na izmijenjenom ugovoru o radu od 25. marta 2008. godine, te da je rješenje o otkazu ugovora o radu tužena donijela 16. juna 2009. godine, dakle, po proteku roka od 15 dana, koji je prekluzivne naravi. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što je sud odbio njen prijedlog za izvođenje dokaza - saslušanje određenih svjedoka na koji način joj je povrijeđeno načelo pravičnosti postupka - ravnopravnosti stranaka u postupku.

42. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

44. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku Općinski sud i Kantonalni sud odbili apelanticin tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 88, 90. i 91. ZOR-a, jer je tužena u toku postupka dokazala da je apelantica počinila teže povrede radne obaveze iz člana 2. tač. 3, 4, 9, 12, 14. i 15. Pravilnika. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da se povrede radne obaveze sastoje u tome što je apelantica svjesno u većem broju slučajeva propustila izvršiti propisanu identifikaciju klijenta, propustila ispoštovati princip „4 oka“, svjesno propustila obračunati i naplatiti proviziju za izvršenu transakciju konverzije, izvršila transakciju uplate sredstava uz naknadno osiguranje potrebnog pokrića sredstava, svjesno u aplikaciju za sprečavanje „pranja novca“ unosila pogrešne podatke, te u više navrata propustila prijaviti činjenje težih povreda radne obaveze. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je i sama apelantica u svojoj žalbi istaknula da je počinila težu povredu radne obaveze, odnosno da je propustila da identificira klijenta po principu „4 oka“, te naplati proviziju za izvršenu transakciju konverzije.

45. U vezi sa apelanticinim navodima da joj je poslodavac otkazao ugovor o radu od 1. januara 2006. godine bez ikakvog pravnog značaja, budući da ona svoj radnopravni status zasniva na izmijenjenom ugovoru o radu od 25. marta 2008. godine, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka naveli da iz ugovora o radu između apelantice i tužene od 25. marta 2008. godine ne proizlazi, niti je njime ugovoreno da zaključivanjem tog ugovora prestaje da važi ugovor o radu od 1. januara 2006. godine. Budući da apelantica tužbenim zahtjevom nije tražila da se obaveže tužena na poštivanje ugovora o radu od 25. marta 2008. godine, niti vraćanje na posao u skladu sa tim ugovorom, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ocijenili da je neosnovano iz navedene tvrdnje izvoditi zaključak da je rješenje o otkazu ugovora o radu zbog navedenih razloga neosnovano. Vezano za apelanticine navode da je rješenje o otkazu ugovora o radu tužena donijela 16. juna 2009. godine, dakle, po proteku roka od 15 dana, iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je Odjel sigurnosti tužene izvršio sveobuhvatnu istragu o radu banke i kontrolu rada svih zaposlenika tužene, i to u periodu od 23. marta do 3. aprila 2009. godine, te nakon izvršene interne istrage u svom izvještaju predložio pokretanje disciplinskog postupka protiv apelantice i ostalih zaposlenika. Nakon toga tužena je donijela rješenje o suspenziji apelantice sa rada, pa je faktički prestanak radnog odnosa utvrđen na dan izdavanja rješenja o suspenziji od 3. aprila 2009. godine, a nakon čega je utvrđena njena disciplinska odgovornost za težu povredu radne dužnosti, a potom joj je utvrđen prestanak radnog odnosa. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelanticine navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.

46. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelantica ističe da je sud odbio njen prijedlog za izvođenje dokaza (saslušanjem određenih svjedoka) na koji način joj je povrijeđeno načelo pravičnosti postupka - ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski suda za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. maja 2002. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, tačka 24, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21).

47. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je do povrede ovog principa došlo u konkretnom slučaju zbog toga što je prvostepeni sud odbio njen prijedlog za izvođenje dokaza (saslušanjem određenih svjedoka). U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da redovni sud nije prihvatio dokaze (saslušanje svjedoka koje je predložila apelantica) jedne strane u postupku sama po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosu na suprotnu stranu u postupku. Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelantica i ove navode isticala u žalbenom postupku pred Kantonalnim sudom, te da je taj sud u osporenoj presudi naveo da je prvostepeni sud na pripremnom ročištu održanom 29. oktobra 2010. godine odbio apelanticin zahtjev za provođenje dokaza saslušanjem određenih svjedoka koje je predložila apelantica, te da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je ovaj prijedlog odbio. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem su saslušani apelantica, tužena, vještaci, svjedoci, te su analizirani i ocijenjeni i materijalni dokazi, a apelantica je imala mogućnost da predlaže izvođenje dokaza, što je i učinila (između ostalog su saslušani i svjedoci koje je apelantica predložila: Mujaga Hadžipašić, Husein Hadžipašić i Nail Bobić), te je ukazano na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelantica, osim tvrdnji koje je isticala u postupku pred Kantonalnim sudom, ničim nije dokazala svoje navode da nije ravnopravno tretirana u postupku, te imajući u vidu da u priloženoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantici uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da osporava i komentira dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani njeni navodi da nije bila tretirana ravnopravno sa suprotnom stranom.

48. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u postupku pred redovnim sudovima nisu povrijeđene garancije jednakosti stranaka u postupku, te kada su sudovi svoje odluke zasnovali na brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaza i, shodno tome, primijenili relevantne odredbe ZOR-a na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne primjene.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević