Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4142/16 (S. P.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Naknada štete
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4142/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4142/16, rješavajući apelaciju Slavka Pejanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Pejanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 P 001126 16 Rev 2 od 4.
avgusta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Slavko Pejanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čikaga, SAD, kojeg zastupa punomoćnica Zoraja Bodirogić iz Bijeljine, podnio je 26. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 P 001126 16 Rev 2 od 4. avgusta 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3049/13 od 20. aprila 2016. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelantovu apelaciju, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 92 0 P 001126 12 Rev od 10. maja 2013. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu na ponovni postupak. U postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda donesena je presuda koja je osporena konkretnom apelacijom.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Ministarstva unutrašnjih poslova RS-Centar bezbjednosti Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) i Opštine Han Pijesak (u daljnjem tekstu: tužena, zajedno: tuženi) zatraženo je 21. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Tuženi su dostavili odgovor 2. jula 2018. godine, Okružni sud 12. jula 2018. godine, Vrhovni sud 17. jula 2018. godine, a Osnovni sud 19. jula 2018. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Presudom Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 001126 08 P od 14. juna 2010. godine obavezani su tuženi da apelantu solidarno naknade materijalnu štetu za potpuno uništeni stambeno-poslovni objekat i pokretne stvari u njemu, izmaklu dobit zbog nekorišćenja lokala i trošak na ime plaćanja zakupnine u ukupnom iznosu od 128.116,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i parnične troškove u iznosu od 6.912,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnio tužbu 16. aprila 2008. godine u kojoj je naveo da je vlasnik kuće - stambene zgrade u Han Pijesku, naselje Bukova Glava, koja je izgrađena na k.č. broj 465 kod bolnice, pašnjak u površini 418 m , upisana u pl. broj 553/1 k.o. Han Pijesak. Dalje je u tužbi naveo da je na području opštine Han Pijesak, u naselju Bukova Glava, 20. septembra 1996. godine oko 4 časa aktom terorizma postavljen eksploziv, minirana i do temelja srušena apelantova porodična kuća, čime je uništena sva apelantova pokretna i nepokretna imovina. Istaknuto je da je u toku dokaznog postupka, između ostalog, izvršen uvid u Odluku Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 485-100413-1/1 od 4. juna 2003. godine, kojom je utvrđeno da je apelant bio savjestan posjednik označenih nekretnina na kojima se nalazila njegova porodična stambena zgrada, kao i uvid u odluku Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu od 7. juna 2006. godine (navedenom odlukom apelantova prijava proglašena je neprihvatljivom kao preuranjena u pogledu naknade materijalne i nematerijalne štete i troškova postupka). Osnovni sud je sproveo dokazni postupak, te utvrdio da iz obavijesti Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo od 26. aprila 2007. godine proizilazi da je apelant obaviješten da se kod navedenog tužilaštva vodi istraga protiv osumnjičenog D. M. i da je donesena naredba o sprovođenju istrage 19. septembra 2006. godine zbog osnovane sumnje da je učinio krivično djelo teška djela protiv opšte sigurnosti ljudi i imovine iz člana 77 stav 1 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), a u vezi s članom 172 stav 1 KZRS. Dalje je navedeno da je Osnovno javno tužilaštvo u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) za ovaj događaj u Han Pijesku podnijelo krivičnu prijavu protiv N. N. izvršioca. Navedeno je da je ova krivična prijava evidentirana pod brojem 15-10/02-KU- 186/96 od 29. oktobra 1998. godine i da se predmet vodio u Tužilaštvu pod brojem KTN- 107/97 po N. N. izvršiocu. Takođe, ista krivična prijava koja se odnosi na isti događaj zavedena je pod brojem KTN-31/97 od 7. marta 1997. godine, te su obje krivične prijave protiv N. N. izvršioca zavedene pod jedinstvenim brojem KTN-107/97. Dalje, u istom predmetu KTN-107/97 nalazi se i krivična prijava apelanta protiv N. N. počinioca, a koja je podnesena i republičkom javnom tužiocu 6. juna 1997. godine. Na ovoj prijavi se nalazi broj KTA-222/97 od 10. juna 1997. godine.
7. Ukazano je da je apelanta kao oštećenog Okružno tužilaštvo Istočno Sarajevo obavijestilo 22. januara 2008. godine da je obustavljena istraga protiv osumnjičenog D. M. budući da nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio ovo krivično djelo. Navedeno je da se apelant obraćao i „Ministarstvu unutrašnjih poslova, kabinet ministra“ 6. oktobra 1998. godine, te da su izvršene radnje po apelantovoj predstavci i izvršene smjene lica koja nisu preduzimala zakonom propisane radnje. Osnovni sud je naveo da, kako je apelant podnio tužbu 16. aprila 2008. godine, proizilazi da nije došlo do zastarjelosti potraživanja imajući u vidu odredbu čl. 180 i 377 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ovo stoga što postupak protiv N. N. počinioca nije okončan, kako je obaviješten apelant, te stoga slijedi da prigovor tuženih da je došlo do zastarjelosti potraživanja nije osnovan. Takođe je navedeno da se apelant od štetnog događaja obraćao svim organima Ministarstva unutrašnjih poslova (policijskim stanicama – kancelariji pravnog prethodnika), Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu. Stoga, po mišljenju Osnovnog suda, kada se hronološkim redom analiziraju izvedeni dokazi, sud je odbio prigovor zakonskog zastupnika tuženih kao neosnovan jer je, primjenom odredbe člana 377 ZOO, utvrđeno da nije došlo do zastarjelosti potraživanja jer za počinjeno krivično djelo po krivičnoj prijavi protiv N. N. izvršioca krivični postupak još nije okončan. Istaknuto je da sud nije prihvatio prigovor tuženih o nedostatku pasivne legitimacije iz razloga navedenih u odredbi člana 180 tačka 1 ZOO. S tim u vezi je istaknuto da javni red i mir kao i sigurnost lica i imovine osigurava Ministarstvo unutrašnjih poslova RS putem službe javne bezbjednosti u smislu člana 15 Zakona o unutrašnjim poslovima koji je bio na snazi u vrijeme događaja kojim je prouzrokovana šteta i odredbama člana 4 Zakona o unutrašnjim poslovima, te odredbama sada važećeg Zakona o unutrašnjim poslovima. Ukazano je i da iz odredbe člana 17 Ustava RS proizilazi da svako ima pravo na naknadu štete koju nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja.
8. Osnovni sud je naveo da iz svih izvedenih dokaza koje je ocijenio proizilazi da postoji uzročno-posljedična veza između greške u radu organa i prouzrokovane štete, te da su postojali propusti. Sud je navedeno ocijenio iz podneska od 6. oktobra 1998. godine iz kojeg proizilazi da je „MUPRS, kabinet ministra inspektora za unutrašnju kontrolu praćenje i zaštitu u zakonitosti u radu Banjaluka“ naveo da su Služba javne bezbjednosti Han Pijesak i Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo izvršili uvid u dokumentaciju i utvrdili činjenično stanje, te zbog nepreduzimanja zakonom propisanih radnji izvršili smjenu lica koja su propustila da preduzmu potrebne radnje i naložili da se na otkrivanju izvršilaca predmetnog krivičnog djela maksimalno angažuju operativni radnici sa željom da počinioca pronađu i privedu nadležnom organu i da će se spriječiti pasivan odnos radnika MUP-a prema događaju koji se desio apelantu.
9. Protiv navedene presude tuženi su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 92 0 P 001126 10 Gž od 27. decembra 2011. godine žalbu uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio tako da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju je navedeno da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastarjelosti potraživanja tuženih. S tim u vezi, istaknuto je da odredbom člana 360 stav 1 ZOO zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze i nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena u okviru kojeg povjerilac nije vršio svoje pravo, ako se onaj na kome leži obaveza ispunjenja pozove na zastarjelost. Ukazano je da je prigovor zastare prigovor materijalno-pravne prirode, te da njegovo isticanje od tužene vodi odbijanju tužbenog zahtjeva. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 376 stav 1 ZOO. Istaknuto je da je prema utvrđenju prvostepenog suda apelantu pričinjena šteta 20. septembra 1996. godine. Navedeno je da je saznanje za štetu i lice koje je štetu počinilo odlučno za početak toka subjektivnog roka zastare. Naglašeno je da se subjektivni rok zastare može računati samo u okviru objektivnog roka od pet godina koji počinje da teče od momenta nastanka štete. Do isteka petogodišnjeg roka zastare apelant je mogao sudskim putem zahtijevati naknadu. Navedeno je i da je apelant tužbu podnio 16. aprila 2008. godine, te da po mišljenju Okružnog suda, nema sumnje da je tužba podnesena nakon što je nastupila zastarjelost potraživanja.
10. Nadalje, Okružni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe člana 377 ZOO jer je šteta prouzrokovana krivičnim djelom. S tim u vezi je navedeno da, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, zastara potraživanja se ocjenjuje prema odredbi člana 377 ZOO samo onda kada je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornosti počinioca. Samo kada su postojale procesne smetnje zbog kojih je bilo apsolutno nemoguće da se protiv učinioca krivičnog djela postupak pokrene i okonča, parnični sud je ovlašćen da utvrdi kao prethodno pitanje da li je šteta prouzrokovana radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela kako bi, saglasno načelu pružanja jače zaštite, na pravo oštećenog na naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom primijenio posebna pravila o zastarjelosti zahtjeva iz člana 377 ZOO. Kako je, prema dokazima u spisu, postupak protiv osumnjičenog D. M. obustavljen zbog nedostatka dokaza, okolnost da nije utvrđen drugi N. N. počinilac ne predstavlja takvu procesnu smetnju zbog koje bi parnični sud bio ovlašćen ispitati da li je šteta učinjena radnjama koje sadrže biće krivičnog djela jer postojanje takve smetnje pretpostavlja i postojanje počinioca. Okružni sud je ukazao na odredbu člana 388 ZOO, te naveo da krivični postupak, sam po sebi, pa ni njegovo pravosnažno okončanje ne dovodi do prekida zastare potraživanja po osnovu naknade štete jer se on ne vodi radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tog potraživanja osim ako je oštećeni u tom postupku postavio imovinskopravni zahtjev. Takođe, ni preduzimanje zahtjeva za naknadu štete pred Komisijom za ljudska prava ne može se smatrati radnjom povjerioca kojom se prekida zastarjelost potraživanja. Dalje je navedeno da za ishod navedenog spora nije od značaja da li je za predmetnu štetu odgovorna Bosna i Hercegovina ili pak solidarno odgovaraju tuženi zajedno s njom ili samo tuženi. Zbog toga, po mišljenju Okružnog suda, navodi žalbe istaknuti u ovom pravcu nemaju uticaja na drugačiju odluku u ovoj parnici. Takođe, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pogrešno primijenio odredbu člana 180 stav 1 ZOO budući da je članom 1 Zakona o izmjenama i dopunama ZOO („Službeni glasnik RS“ broj 3/96), koji je stupio na snagu 6. marta 1996. godine, član 180 ZOO brisan. Ukazano je da je rušenje predmetne imovine apelanta šteta koju je on pretrpio (čl. 155 i 185 ZOO) zbog čega je podnio tužbu radi naknade štete u novcu. Stoga se, po mišljenju Okružnog suda, ovaj spor ima suditi primjenom odredbi ZOO koje regulišu pitanje naknade štete, uključujući odredbe koje govore o zastarjelosti tog potraživanja. Istaknuto je da su zakonska ograničenja u ostvarivanju prava, pa i određivanje vremenskih okvira - rokova za realizaciju naknade štete, kao u ovom slučaju, opravdana zbog pravne sigurnosti i funkcionisanja pravnog sistema. Pasivnim držanjem tokom zakonom propisanog vremenskog perioda apelant je izgubio pravo na sudsku zaštitu. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
11. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 92 0 P 001126 12 Rev od 10. maja 2013. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da su u konkretnom slučaju istekli i subjektivni rok zastarjelosti od tri godine i objektivni rok zastarjelosti od pet godina, propisani u članu 376 st. 1 i 2 ZOO budući da je apelant za štetu saznao 20. septembra 1996. godine, kada je šteta i nastala, a tužba je prvostepenom sudu podnesena 16. aprila 2008. godine. Posljedice zastarjelosti potraživanja su navedene u članu 360 stav 1 ZOO kojim je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze prinudnim putem, zbog čega je drugostepeni sud pravilno sudio kada je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan. Ukazano je da se rok zastarjelosti iz člana 377 ZOO na koji se poziva apelant može primijeniti samo ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku. Izuzetno se može u parničnom postupku utvrditi postojanje krivičnog djela iz koga je šteta nastala, i to samo ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zbog toga što je okrivljeni umro ili je duševno obolio ili zbog toga što je učinilac krivičnog djela amnestiran ili pomilovan ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost ili gonjenje. Istaknuto je da u situaciji u kojoj je protiv osumnjičenog za rušenje apelantove kuće obustavljena istraga zbog nedostatka dokaza da je izvršio krivično djelo protiv sigurnosti ljudi i imovine (a ne zbog toga što je umro ili duševno obolio ili što je amnestiran ili što postoje druge okolnosti koje isključuju njegovo gonjenje, odnosno krivičnu odgovornost) apelantov zahtjev za naknadu štete ne zastarijeva u dužem roku predviđenom za zastarjelost krivičnog gonjenja, već u roku iz člana 376 ZOO. Stoga, kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni dužeg roka zastarjelosti iz člana 377 stav 1 ZOO, nema mjesta ni primjeni stava 2 tog člana koji propisuje prekid zastarijevanja. Naglašeno je da nije osnovan apelantov revizioni prigovor da on nije mogao podnijeti tužbu za naknadu štete za vrijeme dok je trajala krivična istraga. Po mišljenju suda, on je u svako vrijeme mogao pokrenuti parnični postupak za naknadu štete pred sudom bez obzira na tok istražnog postupka.
12. Takođe, po mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nije mogao biti primijenjen član 180 ZOO budući da je on brisan članom 1 Zakona o izmjenama i dopunama ZOO („Službeni glasnik RS“ broj 3/96), koji je stupio na snagu 6. marta 1996. godine, pa je drugostepeni sud pravilno zaključio da se odgovornost tuženih ne može zasnivati na ovoj odredbi. Takođe je utvrđeno da tuženi nisu ni pasivno legitimisani u predmetnom slučaju. Po mišljenju Vrhovnog suda, gubitak apelantove imovine nisu prouzrokovali tuženi niti neko lice ili organ koji djeluje u njihovo ime, a ne postoji ni ustavna ni zakonska obaveza tuženih da bezuslovno čuvaju i štite privatnu imovinu građana (to objektivno nije moguće), odnosno da odgovaraju za štetu nanesenu imovini u privatnoj svojini, osim u slučajevima predviđenim zakonom. Istaknuto je da nijedan propis ne predviđa odgovornost tuženih za postupke trećih lica, a tu odgovornost ne predviđa ni odredba člana 172 ZOO po kojoj tuženi odgovaraju samo za štetne postupke svojih organa, a ne i za štetne postupke drugih lica. Osim toga, šteta koju je apelant pretrpio zbog gubitka imovine nije u uzročno-posljedičnoj vezi s radnjama tuženih, što je jedan od uslova za postojanje odgovornosti za naknadu štete po odredbama člana 154 ZOO. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
13. Nakon toga Ustavni sud je donio spomenutu Odluku broj AP 3049/13 od 20. aprila 2016. godine kojom je usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 92 0 P 001126 12 Rev od 10. maja 2013. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu na ponovni postupak, jer je utvrđeno da redovni sudovi prilikom utvrđivanja nastupa zastare apelantovog potraživanja nisu u obzir uzeli da se apelant obratio i CRPC-u, kao i u odnosu na odlučenje o pasivnoj legitimaciji tuženih na osnovu relevantnih propisa.
Činjenice konkretnog predmeta
14. Apelant je konkretnom apelacijom osporio Presudu broj 92 0 P 001126 16 Rev 2 od 4. avgusta 2016. godine koju je u ponovnom postupku donio Vrhovni sud i kojom je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je drugostepeni sud, po ocjeni Vrhovnog suda, dao valjane razloge o žalbenim prigovorima koji su od značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava a datim razlozima je prethodila pravilna ocjena sprovedenih dokaza pred prvostepenim sudom pa su, slijedom toga, prema obrazloženju Vrhovnog suda, pravilno primijenjene odredbe ZOO o zastarjelosti potraživanja. Navedeno je da je odredbama člana 376 ZOO propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo a u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. S tim u vezi je navedeno da su u konkretnoj pravnoj stvari istekli i objektivni i subjektivni rok zastarjelosti u smislu člana 376 ZOO jer je apelant za štetu saznao 20. septembra 1996. godine, kada je šteta i nastala a tužbu je podnio tek 14. aprila 2008. godine. Posljedice zastarjelosti potraživanja, prema obrazloženju Vrhovnog suda, koje su navedene u članu 360 stav 1 ZOO, predviđaju da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze pa time prestaje i pravo povjerioca zahtijevati ispunjenje obaveze zbog čega je odluka drugostepenog suda pravilna.
15. Navedeno je i da se tok zastarjelosti iz člana 377 ZOO na koji se apelant pozivao može primijeniti samo ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku a izuzetno se može u parničnom postupku utvrđivati postojanje krivičnog djela iz koga je šteta nastala i to samo ako je krivični postupak obustavljen, ili se nije mogao ni pokrenuti zbog toga što je okrivljeni umro, ili je duševno obolio, ili zbog toga što je učinitelj krivičnog djela amnestiran ili pomilovan, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost ili gonjenje. Međutim, Vrhovni sud je naveo da, u situaciji u kojoj je protiv osumnjičenog za rušenje apelantove kuće obustavljena istraga 2008. godine zbog nedostatka dokaza da je izvršeno krivično djelo protiv sigurnosti ljudi i imovine (a ne zbog toga što je umro ili duševno obolio, ili što je amnestiran ili pomilovan, ili što postoje druge okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost ili gonjenje), apelantov zahtjev za naknadu štete ne zastarijeva u dužem roku predviđenom za zastarjelost krivičnog gonjenja, već u roku iz člana 376 ZOO. Vrhovni sud je naveo da pri tome treba ukazati da i pod pretpostavkom da je šteta posljedice izvršenja krivičnog djela privilegovani rok zastarjelosti iz člana 377 ZOO se može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela koji odgovara po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema tuženim kao trećim licima koja inače odgovaraju za štetu umjesto fizičkog učinitelja i to po principu pretpostavljene odgovornosti, a da je takav stav zauzeo i Ustavni sud u Odluci broj AP 4264/11 od 17. septembra 2014. godine. Stoga, prema obrazložnju tog suda, nema mjesta za primjenu roka zastarjelosti iz člana 377 ZOO a što shodno proizilazi i iz presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, koji je u predmetu Banićević protiv Hrvatske zauzeo stav da u okolnostima kada nije došlo do pokretanja krivičnog postupka, odnosno kada taj postupak nije okončan osuđujućom presudom, nije bilo razloga koji bi spriječili oštećenog da u zastarnom roku iz člana 376 ZOO podnese građansku tužbu za naknadu štete bez obzira na ishod krivičnog postupka. Kako je u konkretnom slučaju apelant građansku tužbu podnio tek nakon 12 godina od nastanka štete, sam se izložio opasnosti da u odnosu na tu tužbu nastupi zastara.
16. Vrhovni sud je, nadalje, naveo da je podnošenjem krivične prijave protiv N.N. lica 6. juna 1997. godine apelant, u smislu člana 388 ZOO, prekinuo zastarni rok koji je tog dana ponovno počeo teći i završio se 6. juna 2000. godine a što se desilo prije podnošenja konkretne tužbe. Prema obrazloženju tog suda, isti je slučaj i sa obraćanjem apelanta CRPC-u i ishođenjem odluke te komisije, jer je njenom odlukom od 4. juna 2003. godne zastarni rok ponovo prekinut i počeo je ponovo teći i istekao je 7. juna 2006. godine, dakle, prije podnošenja konkretne tužbe 2008. godine. Takođe je navedeno da je kod ovakvog stanja stvari bez osnova revizioni navod da je drugostepeni sud pogriješio kada je usvojio prigovor zastare potraživanja slijedom čega su, prema mišljenju tog suda, neosnovani i apelantovi navodi da je ovakvim postupanjem nižestepenih sudova prekršeno i njegovo pravo na imovinu i pravo na dom a koje shvatanje je izraženo i u odluci Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu broj CH/01/8442 od 7. juna 2006. godine donesenoj povodom apelantove apelacije protiv tužene. Imajući u vidu sve navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
Dodatne napomene
17. Ustavni sud ukazuje da iz dokumentacije predmeta proizilazi da je apelant 15. novembra 2001. godine podnio aplikaciju Domu za ljudska prava i da je, s tim u vezi, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu donijela Odluku broj CH/01/8442 od 7. juna 2006. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je, između ostalog, utvrđeno kršenje apelantovog prava „u vezi sa članom 3 Evropske konvencije u pogledu nesprovođenja istrage oko oštećenja kuće apelanta, te je utvrđeno da je tužena time što nije sprovela službenu, svrsishodnu i djelotvornu istragu o događajima vezanim za oštećenje apelantove kuće prekršila njegovo pravo da ne bude podvrgnut nehumanom i ponižavajućem postupku kako je zagarantovano članom 3 Evropske konvencije čime je tužena prekršila član 1 Sporazuma; naloženo je da se naredi tuženoj da apelantu odmah da raspoložive podatke u pogledu istrage o okolnostima oštećenja njegove kuće, odnosno hitno i bez daljnjeg odlaganja, sprovede temeljnu i detaljnu istragu oko oštećenja kuće u okviru svojih nadležnosti, prava i obaveza, te da o rezultatima istrage obavijesti apelanta najkasnije u roku od šest mjeseci od dana prijema ove odluke, kao i da mu isplati iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 10% na naprijed dosuđeni iznos, ili na svaki njegov neisplaćeni dio po isteku roka predviđenog za tu isplatu“. U preostalom dijelu apelantova aplikacija je proglašena nedopustivom.
18. U obrazloženju navedene odluke je, između ostalog, navedeno i činjenično stanje iz kojeg proizilazi da je apelant podnio prijavu protiv N.N. lica zbog podmetanja eksploziva pod njegovu kuću, kao i zbog ubistva njegovog oca koje se desilo nekoliko dana nakon miniranja kuće, da je za oba djela osumnjičeno isto lice D.M. kojem je u vezi sa ubistvom apelantovog oca u krivičnom postupku izrečena mjera bezbjednosti liječenja i čuvanja u psihijatrijskoj ustanovi, dok u vezi sa rezultatima istrage vezane za uništenje kuće nije bilo nikakve riječi osim navoda da su određena odgovorna lica smijenjena sa položaja usljed nesprovođenja istrage.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je samo obaviješten dopisom od 22. januara 2008. godine da je obustavljena istraga protiv D.M. jer nema dovoljno dokaza da je izvršio predmetno djelo u kojem je oštećena njegova kuća a da su lica precizirana u apelaciji smijenjena sa svojih radnih mjesta zbog neadekvatnog sprovođenja istrage u tom predmetu. Apelant ističe da iz navedenog proizilazi da organi RS nisu preduzeli odgovarajuće mjere koje su trebali kako bi efikasno riješili predmetni slučaj posebno u situaciji kada je apelant u srušenoj kući imao i ugostiteljsku radnju koju je izdavao pod zakup, što je značilo i gubljenje izvora zarade apelanta i njegove porodice, kao i gubljenje doma a da pri tome Vrhovni sud nije na pravilan način riješio pitanje pasivne legitimacije tuženih. Smatra da je nesporno da mu je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela i da je trebalo primijeiti odredbe člana 377 ZOO, a ne 376 istog zakona, jer do dana podnošenja tužbe nije nastupila zastara krivičnog gonjenja za predmetno krivično djelo.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti jer tuženi nisu organi koji su u bilo kakvoj vezi sa istragom predmetnih krivičnih djela, te zbog činjenice da predmetni krivični postupak nije okončan osuđujućom presudom zbog čega se ne mogu primijeniti odredbe člana 377 ZOO, već isključivo odredbe člana 376 ZOO.
21. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
22. Tuženi su naveli hronologiju postupka i sadržaj donesenih presuda, te predložili da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva.
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.
1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta, i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) Član 172.
1)Pravno lice odgovara za štetu koje njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 376. st. 1. i 2.
1)Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za nastalu štetu i lice koje je štetu počinilo. 2)U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Član 377.
1) Kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za nakandu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarjevanja zahtjeva za naknadu štete.
3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.
24. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima RS ("Službeni glasnik RS" broj 3/96) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93), član 180. briše se.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 92 0 P 001126 16 Rev 2 od 4. avgusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. septembra 2016. godine a apelacija je podnesena 26. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja apelantovog prava na naknadu materijalne štete zbog porušenog stambeno-poslovnog objekta miniranjem, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od Vrhovnog suda koji je potvrdio odluku drugostepenog suda prema kojoj je apelantovo potraživanje zastarjelo jer se na njegov slučaj ne može primijeniti zastarni rok iz člana 377 ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
35. Ustavni sud, prije svega, upućuje na sadržaj svoje citirane Odluke broj AP 3049/13 od 20. aprila 2016. godine kojom je ukinuta u tom predmetu osporena presuda Vrhovnog suda i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak, jer taj sud prilikom razjašnjenja pitanja zastare apelantovog potraživanja nije uzeo u obzir da se apelant obraćao i CRPC-u a čija odluka, takođe, utiče na prekid zastare potraživanja, kao i zbog toga što nije na adekvatan način dat odgovor na pitanje pasivne legitimacije tužene.
36. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da se u osporenoj odluci Vrhovni sud nije (ni) bavio pitanjem pasivne legitimacije tuženih. Ovo stoga što iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da je ona u cijelosti usmjerena na pitanje zastarjelosti apelantovog tužbenog zahtjeva, zbog čega se, u konkretnom slučaju, Ustavnom sudu ne nameće ni pitanje da li je Vrhovni sud arbitrarno odlučio u odnosu na navode o pasivnoj legitimaciji na strani tuženih, koji su isticani u toku parničnog postupka. Stoga se kao zaključak nameće da apelantov tužbeni zahtjev nije odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih, nego zbog zastarjelosti. Zbog navedenog, Ustavni sud će u nastavku ove odluke preispitati osporenu presudu Vrhovnog suda isključivo sa aspekta zastarjelost apelantovog potraživanja.
37. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u novoj presudi (koja je osporena konkretnom apelacijom) elaborirao pitanje uticaja odluke CRPC-a na prekid i nastavak zastarjelosti apelantovog potraživanja i pri tome obrazložio da, i kada se navedena odluka uzme u obzir, proizilazi da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredbi člana 376 ZOO. Ustavni sud smatra da je takvo obrazloženje argumentovano i jasno, te da je u skladu sa standardima prava na pravično suđnje.
38. Naime, činjenica da je apelant saznao za pričinjenu štetu 20. septembra 1996. godine, dok je prijavu CRPC-u podnio 20. aprila 2000. godine a CRPC je odluku donio 4. juna 2003. godine.
39. Ukoliko bi se početak zastarjelosti računao od datuma kada je CRPC donio svoju odluku, tj. od 4. juna 2003. godine (što je za apelanta svakako najpovoljnije), trogodišnji rok zastarjelosti iz ZOO je opet istekao 4. juna 2007. godine a apelant je podnio tužbu tek 14. aprila 2008. godine.
40. Ustavni sud, nadalje, zapaža i da se Vrhovni sud u obrazloženju presude dotakao (i) pitanja uticaja obraćanja apelanta Domu za ljudska prava na prekid toka zastarjelosti, te da je, iako nije detaljnije obrazložio to pitanje, zaključio da je, unatoč ovom prekidu, ipak došlo do zastarjelosti apelantovog potraživanja. U odnosu na ovo pitanje, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa proizilazi da je apelant podnio aplikaciju Domu za ljudska prava 15. novembra 2001. godine (koji je prestao postojati 31. decembra 2003. godine, dok je njegove predmete preuzela Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu). Odluka Komisije za ljudska prava je donesena 7. juna 2006. godine, od kojeg datuma bi se možda moglo uzeti da je ponovno počeo teći trogodišnji rok zastarjelosti u odnosu na apelantovo potraživanje, dok je tužba podnesena 14. aprila 2008. godine. Međutim, navedenom se, kao kontraargument, može suprotstaviti teza da je apelant trebao voditi računa da postupak pred Komisijom nije okončan u roku od tri godine, te se obratiti rednovnom sudu tužbenim zahtjevom za naknadu štete. S tim u vezi, ukazuje se da se navedeni stav identično primjenjuje kada nije okončan krivični postupak u rokovima zastarjelosti iz ZOO, a za čije vrijeme je bilo moguće podnijeti tužbu u parničnom postupku u rokovima iz ZOO. Navedeni stav je iskazan i u praksi Evropskog suda u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, str. 31-37) u kojem je, takođe, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom i u kojem je taj sud naglasio „da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drugačije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u opštem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376 Zakona o obaveznim odnosima Republike Hrvatske (koji je identičan onom iz ZOO, uključujući i član 377 ZOO), što bi, prema stavu Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka“.
41. Čak i kada bi se zanemarilo ono što je rečeno u prethodnom paragrafu Ustavni sud smatra da je apelantovo potraživanje ipak zastarjelo, naročito kada se uzmu u obzir nesporne činjenice koje su utvrđene tokom postupka. Naime, apelant je za štetu saznao 20. septembra 1996. godine, a prijavu Komisiji za ljudska prava podnio je 15. novembra 2001. godine. Iz navedenih datuma slijedi da su, računajući od datuma saznanja za pričinjenu štetu pa do podnošenja prijave Komisiji za ljudska prava, protekli i trogodišnji, kao i petogodišnji rok zastarjelosti iz ZOO. Stoga se ne može niti reći da je podnošenjem prijave Komisiji za ljudska prava apelant prekinuo rokove zastarjelosti, jer je do datuma podnošenja prijave proteklo više od pet godina računajući od datuma saznanja za pričinjenu štetu, slijedom čega postaje nebitno kada je Komisija za ljudska prava donijela svoju odluku. Kod ovakvih okolnosti na konkretan slučaj se ne bi mogla primijeniti ni praksa Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2862/13 od 31. januara 2013. godine, jer je u tom predmetu apelantkinja prijavu bivšem Domu za ljudska prava podnijela u okviru rokova zastarjelosti iz ZOO.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud (ne) smatra arbitrarnim stav Vrhovnog suda, kada je zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo unatoč odluci Komisije za ljudska prava od 7. juna 2006. godine.
43. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi
44. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu i dom. Kako apelant navode o kršenju ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju to pravo nije prekršeno, to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ni prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
45. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud prilikom ponovnog odlučivanja o prigovoru zastarjelosti apelantovog potraživanja i prigovoru pasivne legitimacije tuženih, shodno nalozima iz Odluke Ustavnog suda broj AP 3049/13, uzeo u obzir sve relevantne okolnosti u konkretnom slučaju, te utvrdio da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredbi člana 376 ZOO, te da se zbog toga nije ni bavio pitanjem pasivne legitimacije tuženih.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević