Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2860/18 ("KRAJIŠKA KUĆA" d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Porez
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2860/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2860/18, rješavajući apelaciju "KRAJIŠKE KUĆE" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela "KRAJIŠKA KUĆA" d.o.o. Banjaluka protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 021802 16 U od 14. marta 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela "KRAJIŠKA KUĆA" d.o.o. Banjaluka protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 021802 16 U od 14. marta 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "KRAJIŠKA KUĆA" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banjaluke, podnijela je 18. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 021802 16 U od 14. marta 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u upravnom sporu prinudne naplate indirektnih poreza, apelantici je izvršen razrez indirektnih poreza u iznosu od 106.618,00 KM.
3. Sud BiH je u obrazloženju osporene odluke naveo, između ostalog, da je osporenim rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje, Banjaluka (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 01/4-UP/II-65/16 od 17. februara 2016. godine apelantici za period od 1. aprila 2011. do 31. januara 2012. godine utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza u iznosu od 106.618,00 KM slijedom čega joj je naložena uplata utvrđene obaveze u tom iznosu. Naime, Sud BiH je ukazao da su poreski organi utvrdili da je apelantica obavljala projektovanje i prozvodnju kuća od drveta i brvnara različitih namjena, namještaja od masivnog drveta, podova, stolarije i drugih proizvoda od drveta, te da ispunjava uslove iz odredbe člana 52. stav 6. Zakona o porezu na dodatu vrijednost, odnosno da ima status pretežnog izvoznika. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da su, između ostalog, isti organi utvrdili i da apelantica nema pravo na odbitak ulaznog poreza po fakturi broj 26/11 od 29. aprila 2011. godine koja je ispostavljena od dobavljača Granit d.o.o. Čelinac. Sud BiH je istakao da je pravilan zaključak poreskih organa da je postupanje apelantice bilo u suprotnosti sa odredbom člana
32. Zakona o porezu na dodatu vrijednost, a na osnovu kojeg obveznik (apelantica) ima pravo odbiti PDV koji je obavezan platiti ili ga je platio prilikom kupovine dobara ili usluga od drugog obveznika ili prilikom izvoza dobara, pod uslovom da ta dobra, odnosno usluge koristi za promet dobara ili usluga koji podliježe plaćanju PDV. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao na odredbe člana 63. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost koja propisuje da pravo na odbitak ulaznog poreza imaju poreski obveznici pod uslovom da je na fakturi za primljena dobra ili obavljene usluge iskazan PDV u skladu sa članom 55. Zakona, da je isporuka dobara ili usluga primljena od drugog PDV obveznika i da za primljene isporuke iz člana 32. Zakona nije isključeno pravo na odbitak ulaznog poreza, te konačno da je isporuka obavljena poreznom obvezniku u poslovne svrhe. Dakle, Sud BiH je ukazao da poreski obveznik može da ostvari pravo na odbitak ulaznog poreza samo ako posjeduje fakturu izdatu od strane drugog obveznika na kojoj je iskazan PDV u skladu sa članom 55. navedenog Zakona, te ako nisu ispunjeni kumulativno predviđeni uslovi iz navedene odredbe Zakona, tada poreskom obvezniku i ne pripada pravo na odbitak ulaznog poreza. Takođe, Sud BiH je naveo da imajući u vidu činjenicu da je Granit d.o.o. Čelinac ispostavio spornu fakturu za opremu koja je bila zalog za dobijanje kredita u periodu prije izuzimanja opreme u postupku izvršenja, te da je istu stornirao, kao i da je u svom dopisu od 16. septembra 2011. godine u kojem je dostavio Upravi izmjenjenu PDV prijavu za poreski period maj 2011. godine, učinio nespornom činjenicu da do isporuke predmetne opreme nije došlo (iako je sa kupcem odnosno apelantom bilo dogovoreno da će istu preuzeti do kraja maja 2011. godine). S obzirom na to, Sud BiH je naveo da se slaže sa zaključkom poreskih organa da je Granit d.o.o. Čelinac bio u obavezi da kupcu predmetne opreme, ovdje apelantici, ispostavi knjižno odobrenje u skladu sa članom 20. stav 12. i članom 56. Zakona o porezu na dodatu vrijednost, ali da to nije učinio. U vezi sa navedenim, Sud BiH je zaključio da su, imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje, poreski organi pravilno zaključili da je do izuzimanja predmetne opreme zbog postupka izvršenja i namirenja duga prema založnom povjeriocu došlo tek u mjesecu januaru 2012. godine. Sud BiH je, pored navedenog, istakao da je pravilano cijenjeno da je apelantica imala zaključen Ugovor o korištenju poslovnog prostora 15. aprila 2011. godine, tako da je po osnovu zakupa prostora i opreme mogla obavljati svoju registrovanu djelatnost. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da prihvata zaključak poreskih organa, a u odnosu na utvrđenu PDV obavezu po spornoj fakturi ispostavljenoj od dobavljača Granit d.o.o. Čelinac (u poreskom periodu 1104) da je apelantica u poreskom periodu pogrešno izvršila odbitak ulaznog PDV-a u iznosu od 50.320,00 KM, po osnovu nabavke mašina za obradu drveta od društva Granit d.o.o. Čelinac, iz razloga što u konkretnom slučaju nije došlo do prometa dobara u smislu odredbe člana 3. Zakona o porezu na dodatu vrijednost. U konačnici, Sud BiH je zaključio da se slaže i sa zaključkom poreskih organa da se Ugovor o zakupu, kojeg je apelantica zaključila kao zakupac 15. aprila 2011. godine sa firmom Granit d.o.o. Čelinac kao zakupodavcem, čiji je predmet zakup mašina i opreme po osnovu kojeg je zakupodavac bio u obavezi apelantici fakturisati usluge zakupa, što u kontrolisanom periodu nije učinjeno, ima smatrati ,,pro forma radnjom“, jer je zaključen u cilju izbjegavanja poreskih obaveza iz razloga što do realizacije predmetnog ugovora u konkretnom nije ni došlo. Sud BiH je ukazao da je po njegovoj ocjeni pravilno apelantici osporeno pravo na odbitak ulaznog poreza u iznosu od 55.879,00 KM za nabavku mašine, jer je apelantica postupila suprotno odredbama člana 32. stav 7. Zakona o porezu na dodatu vrijednost i člana 63. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, naročito relevantne odredbe Zakona o porezu na dodatu vrijednost.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. U pogledu navoda apelantice kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o porezu na dodatu vrijednost u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević