Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4873/16 (R. Ž. i Ž. Ž.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4873/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4873/16, rješavajući apelaciju Radivoja Živanovića i Željke Živanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Radivoje Živanović i Željko Živanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 118178 14 Rev od 22. septembra 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 118178 14 Gž od 9. aprila 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radivoje Živanović i Željko Živanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijeli su 16. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 118178 14 Rev od 22. septembra 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 118178 14 Gž od 9. aprila 2014. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 OP 118178 11 P od 9. oktobra 2013. godine obavezana je Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima na ime naknade štete zbog neosnovano oduzetih novčanih sredstava isplati određene novčane iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je protiv apelanata vođen krivični postupak zbog krivičnog djela iz člana 55. Zakona o deviznom poslovanju, tokom kojeg su apelantima, na osnovu člana 127. Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12), od strane Policijske stanice Modriča privremeno oduzeta novčana sredstva u određenom iznosu 2. februara 2005. godine, a koja su im vraćena (prema naredbi Osnovnog suda u Modriči od 11. februara 2009. godine), nakon što su pravomoćno oslobođeni od optužbe. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je zaključio da je tužena novčana sredstva apelanata neosnovano držala u periodu od 2. februara 2005. godine do 11. februara 2009. godine, zbog čega je obavezao tuženu da apelantima na ime štete zbog neosnovano oduzetih novčanih sredstava isplati tražene iznose (ukupno 46.650,15 KM). Pored toga, Osnovni sud je istakao da je tokom postupka, a na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrđeno da apelantima pripada i zakonska zatezna kamata na oduzeta sredstva koja je tužena neosnovano držala.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 118178 14 Gž od 9. aprila 2014. godine uvažena je žalba tužene, te je prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata u cjelosti odbijen kao neosnovan.

5. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano je da onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan mu je istu nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je štete nastala bez njegove krivice, kao i na odredbe člana 155. istog zakona, kojim je propisano je da šteta predstavlja umanjenje nečije imovine i sprečavanje njenog povećanja, kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha. Okružni sud je istakao da se navedenim odredbama propisuje se da je štetnik dužan da oštećenom nadoknadi štetu za koju se odgovara, a štetom se smatra samo ono oštećenje koje pravo priznaje, tj. samo ono oštećenje koje je neko lice pretrpjelo na pravnim dobrima (koja mogu biti lična i imovinska) ukoliko su pravno zaštićena, dok svako činjenično stanje obaveze naknade štete mora sadržavati štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu između štetne radnje, štete i odgovornosti. Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju odgovornost tužene procjenjuje u smislu odredaba člana 172. stav 1. ZOO, koja propisuje da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, te da u vezi sa navedenim treba da budu ispunjena pretpostavka da je šteta učinjena od organa pravnog lica i da je ta šteta učinjena nezakonitim postupanjem organa pravnog lica u vezi sa obavljanjem njegovih poslova. Nadalje, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 129. stav 1. Zakona o krivičnom postupku kojim je propisano da predmeti koji po Krivičnom zakonu treba da se oduzmu ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje. Pored toga, Okružni sud je ukazao i na odredbe člana 127. stav 1. istog Zakona kojim je propisano da će nakon privremenog oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlašteno službeno lice će napisati i potpisati potvrdu u kojoj će navesti oduzete predmete i naziv suda koji je izdao naredbu. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da je iz potvrde CJB Doboj- Policijske stanice Modriča od 2. februara 2005. godine jasno se vidi da su apelantima oduzete novčanice u taksativno navedenim apoenima i serijskim brojevima, a naredbom Osnovnog suda u Modrici broj 86 0 K 000320 05 K od 11. februara 2009. godine naloženo je vraćanje novca apelantima nakon okončanog krivičnog postupka u kojem su oslobođeni od optužbe. Prema stavu Okružnog suda, iz navedenog proizilazi da je sporni novac oduzet zakonitim postupanjem organa tužene zbog sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im se stavljala na teret, te da je novac vraćen apelantima nakon oslobađanja od optužbi. Zbog navedenog, Okružni sud je zaključio da nije pravilan zaključak prvostepenog suda da apelanti imaju pravo na naknadu štete, jer ista nije ni nastala.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 118178 14 Rev od 22. septembra 2016. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je odlukom drugostepenog suda pravilno odbijen tužbeni zahtjev apelanata. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je za odgovornosti za štetu potrebno ne samo da je neko pretrpi, već i da se ostvare i druge pretpostavke, tj. postojanje subjekta odgovornosti za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete, a kod određene vrste odštetne odgovornosti i posebne pretpostavke (krivica, opasnost stvari ili djelatnosti i dr.), tj. da postojanje štete nije jedina, a ni dovoljna pretpostavka za uspostavljanje odštetne odgovornosti. Vrhovni sud je ukazao da je, u konkretnom slučaju, tužena prilikom oduzimanja novčanih sredstava od apelanata u svemu postupala u skladu sa zakonskim ovlaštenjima (član 127. Zakona o krivičnom postupku), te je, nakon što su apelanti u krivičnom postupku pravosnažnom presudom oslobođeni optužbe, donijela naredbu o vraćanju tih sredstava. Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog proizilazi da u postupanju tužene nema protivpravnosti kao posebne pretpostavke za odgovornost po osnovu krivice iz odredbe člana 154. ZOO, a na koju odredbu se apelanti u reviziji pozivaju. Prema stavu Vrhovnog suda, budući da je tužena u svemu postupala po zakonu, to se njena odgovornost ne može zasnovati ni na odredbi člana 172. ZOO. Vrhovni sud je, također, zaključio da se niti pozivanje apelanata na odredbu člana 155. ZOO, te isticanje da su u spornom periodu trpjeli štetu zbog nemogućnosti korištenja novca, samo za sebe nije odlučno u ocjeni osnovanosti njihovog tužbenog zahtjeva. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je neosnovano pozivanje apelanata i na odredbu člana 442. Zakona o krivičnom postupku, s obzirom da je ovom odredbom propisan poseban osnov za naknadu štete usljed neosnovanog lišenja slobode (zbog značaja prava na slobodu), o čemu nije riječ u konkretnom slučaju. Na koncu, Vrhovni sud je zaključio da su irelevantni navodi apelanata kojima se ističe da su pretrpjeli štetu najmanje u visini zakonske zatezne kamate na oduzeta novčana sredstva.

8. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su Vrhovni sud i Okružni sud u konkrentom slučaju pogrešno zaključili da oni nisu pretrpjeli nikakvu štetu, te da su, s tim u vezi, arbitrarno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe člana 154. ZOO i odredbe člana 442. Zakona o krivičnom postupku. Apelanti navode da, budući da oni nisu mogli koristiti oduzeti novac, pretrpjeli su štetu u vidu izmakle dobiti, tj. zakonskih zateznih kamata na koje bi imali pravo da im je novac dugovalo bilo koje fizičko ili pravno lice.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je, u konkrentom slučaju, Vrhovni sud odbio reviziju apelanata, smatrajući da je drugostepenom presudom Okružnog suda pravilno odbijen njihov tužbeni zahtjev kojim su tražili naknadu štete zbog neosnovano oduzetih novčanih sredstava. Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, u vezi sa navedenim, zaključio da je tužena prilikom oduzimanja novčanih sredstava od apelanata u svemu postupala u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, tj. da u postupanju tužene nema protivpravnosti kao posebne pretpostavke za odgovornost po osnovu krivice iz odredbe člana 154. ZOO. Ustavni sud, također, ukazuje da je Vrhovni sud zaključio da je neosnovano pozivanje apelanata na odredbe člana 442. Zakona o krivičnom postupku, s obzirom da je ovom odredbom propisan poseban osnov za naknadu štete usljed neosnovanog lišenja slobode (zbog značaja prava na slobodu), jer o tome nije riječ u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4873/16 (R. Ž. i Ž. Ž.) | Sudska praksa | Aktio