Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3453/16 (N. J.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3453/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3453/16, rješavajući apelaciju Nenada Jelića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Jelića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 000440 16 Rev 3 od 2. juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nenad Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Milenko Radonjić, advokat iz Doboja, podnio je 11. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 000440 16 Rev 3 od 2. juna 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od protivtuženog Dragana Ristića, kojeg zastupa advokat Duško Panić (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 14. i 15. maja 2015. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud odgovor na apelaciju dostavili su 14. i 15. maja 2018. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 000440 14 P 4 od 30. aprila 2015. godine, između ostalog, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na osnovu Ugovora o zakupu zaključenog 19. avgusta 2004. godine i ovjerenog pod brojem O:br:9301/04 isplati zakupninu za period od 1. septembra 2009. godine do 28. februara 2015. godine u iznosu od po 4.000,00 KM mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da su apelant i tuženi zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora 18. avgusta 2004. godine, prema kojem je apelant kao zakupodavac izdao u zakup tuženom 1/2 poslovnog prostora na kojemu je tuženi takođe bio suvlasnik i u kojem je određeno da se zakup zaključuje na određeno vrijeme u trajanju od pet godina (od 1. avgusta 2004. godine do 31. jula 2009. godine), te da je obaveza tuženog da plaća zakupninu u mjesečnom iznosu od po 350,00 KM. Dalje, Osnovni sud je istakao da je u predmetnom postupku sporno da li je tuženi ostao u posjedu zakupljenog dijela poslovnog prostora i nakon 31. avgusta 2009. godine, odnosno da li je u tom posjedu bio sve do 15. februara 2015. godine, kako apelant tvrdi, te je sporno da li je tuženi obavezan apelantu platiti zakupninu za taj period. U vezi sa time, Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 32 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te je istakao da je u ovoj pravnoj stvari odlučno da li je ugovor o zakupu prećutno nastavljen, odnosno da li je tuženi u tom periodu koristio poslovni prostor, odnosno suvlasnički dio koji je pripadao apelantu, i da li je apelant tražio vraćanje u posjed svog dijela. U tom pogledu Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka B.R., koji je vodio sve poslove vezano za sporni poslovni prostor, proizilazi da poslovni prostor u kojem se nalazila diskoteka „XL“ u Tesliću nije korišćen, odnosno nije poslovao nakon 30. avgusta 2009. godine, a da je naknadno i to samo dio poslovnog prostora koji pripada tuženom povremeno korišćen za privatne zabave. Takođe, apelant je imao ključ od svog dijela poslovnog prostora i u njega je mogao ući kad god želi. Iskaz svjedoka B.R. je u saglasnosti sa materijalnim dokazima, i to uvjerenjem Poreske uprave PJ Teslić od 11. februara 2015. godine koje potvrđuje da je porez na prihod kod samostalne djelatnosti za diskoteku „XL“ prijavljen zaključno sa 2010. godinom. Dalje, Osnovni sud je naveo da apelant, nakon isteka pismenog ugovora o zakupu, nije bio sprečavan da uđe u posjed svog dijela poslovnog prostora, jer je imao ključ. Kod činjenice da se apelant kao zakupodavac protivio produženju ugovora s obzirom na to da je pokrenuo spor pred sudom, te tražio da sud utvrdi da je taj ugovor raskinut, Osnovni sud je naveo da je očigledno da on kao zakupodavac nije prećutno pristao na obnavljanje ugovora o zakupu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da nije mogao prihvatiti apelantovu tvrdnju da je ugovor o zakupu za njegov suvlasnički dio prećutno obnovljen, zbog čega je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev.
7. Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 000440 15 Gž 6 od 17. decembra 2015. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda.
8. Okružni sud je u obrazloženju naveo da apelantovim žalbenim navodima nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Naime, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da su apelant i tuženi upisani kao suposjednici sa dijelom ½ na poslovnom prostoru i da su 18. avgusta 2004. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora. Prvostepeni sud je raspravio pitanje da li je ugovor o zakupu prećutno nastavljen posebno ocjenjujući izjavu svjedoka B.R., koji je i vodio sve poslove koji su se odnosili na sporni poslovni prostor i koji je naveo da diskoteka ”XL” u Tesliću nije korišćena, odnosno poslovala nakon 30. avgusta 2009. godine, a da je kasnije samo dio poslovnog prostora koji je pripadao tuženom korišćen za privatne zabave, te da je apelant imao ključ od svog dijela poslovnog prostora u kojeg je mogao ući kad god želi. Iskaz tog svjedoka u saglasnosti je sa materijalnim dokazima, i to uvjerenjem Poreske uprave PJ Teslić od 11. februara 2015. godine, što potvrđuje da je porez na prihod od samostalne djelatnosti za diskoteku „XL“ prijavljen zaključno sa 2010. godinom i da diskoteka u obimu i na način kako je registrovana nije obavljala djelatnost nakon septembra 2009. godine. Takođe, apelant kao zakupodavac se protivio produženju ugovora o zakupu s obzirom na to da je pokrenuo spor pred sudom, te tražio da se utvrdi da je taj ugovor raskinut. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da apelant kao zakupodavac nije prećutno pristao na obnavljanje ugovora o zakupu na osnovu čega je zaključio da su pravilno primijenjene odredbe člana 32 stav 1 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Prema tome, Okružni sud je naveo da apelant, u smislu člana 123 Zakona o parničnom postupku, nije dokazao da je tuženi i nakon 1. septembra 2009. godine bio u posjedu suvlasničkog dijela poslovnog prostora apelanta, a posebno pored izričite izjave saslušanog svjedoka B.R. da bez obzira na to što nije izvršeno etažiranje da je fizički odvojen dio poslovnog prostora koji pripada apelantu i da ključ od poslovnog prostora posjeduje apelant i da može kada želi ući u posjed svoga dijela poslovnog prostora. Stoga, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i donio pravilnu odluku.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 87 0 P 000440 16 Rev 3 od 2. juna 2016. godine apelantova revizija je djelimično usvojena i obje nižestepene presude preinačene na način da je tuženi obavezan da apelantu isplati zakupninu za period od 1. septembra 2009. godine do 28. februara 2015. godine u mjesečnom iznosu od po 350,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je drugostepena odluka utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da je apelantova revizija djelimično osnovana. Naime, apelant u predmetnoj parnici nije stavio zahtjev za predaju poslovnog prostora, niti za otkaz ugovora o zakupu, kako se paušalno navodi u obrazloženju prvostepene presude. Takođe, apelant je pokrenuo parnicu u predmetu broj 087-0-P-06-000 301 radi utvrđenja da je odustao od ugovora o zakupu zbog neplaćanja zakupnine i korišćenja prostora protivno namjeni i radi predaje u posjed, a postavljeni tužbeni zahtjev je pravosnažno odbijen Presudom Okružnog suda broj 013-0-GŽ-07-000 446 od 11. marta 2009. godine. Dalje, Vrhovni sud je istakao da se revizijom osnovano ukazuje da se ocjenom uvjerenja Poreske uprave od 11. februara 2015. godine nije moglo doći do zaključka da tuženi nije koristio zakupljeni dio poslovnog prostora nakon 31. jula 2009. godine, jer je to suprotno sadržaju tog uvjerenja u kojem je navedeno da je tuženi podnio prijavu na porez od samostalne djelatnosti zaključno sa 31. decembrom 2010. godine. Pored toga, u uvjerenju je navedeno da je tuženi „obavljao djelatnost“ uz „privremene odjave" u periodu od 1. februara 2010. godine do 30. aprila 2010. godine, u periodu od 1. februara 2012. godine do 30. aprila 2012. godine i u periodu od 15. maja 2012. godine do 15. avgusta 2012. godine. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da, sve i da se može prihvati stav nižestepenih sudova da tuženi nije nakon isteka zaključenog ugovora o zakupu obavljao poslovnu djelatnost u zakupljenom prostoru, to nije od uticaja na utemeljenost tužbenog zahtjeva za isplatu zakupnine kod činjenice da on nakon tog datuma nije predao, tj. omogućio apelantu posjed njegovog dijela poslovnog prostora kojeg je držao na osnovu zaključenog ugovora o zakupu. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da se pravilno revizijom ukazuje da se nisu mogle prihvatiti tvrdnje svjedoka B.R. da je apelant imao ključ i da je mogao ući u posjed po svojoj volji, jer te tvrdnje nisu potkrijepljene drugim dokazima izvedenim od tuženog, jer je taj svjedok od samog početka kupovine zgrade u kojoj se nalazi poslovni prostor, opremanja i rada diskoteke bio neposredno aktivno uključen po ovlašćenju obje stranke, ali je tokom postupka, kao brat tuženog, svojim iskazom svjedočio isključivo u korist tuženog, pa je njegov iskaz, zbog srodničkog odnosa i zainteresovanosti, trebalo da se ocijeni s posebnom pažnjom.
11. U vezi sa apelantovim zahtjevom da mu tuženi na ime zakupnine za utuženi period plati iznos od po 4.000,00 KM mjesečno, Vrhovni sud je naveo da iz izvedenih dokaza koji su bili ocijenjeni tokom postupka ta obaveza tuženog nije dokazana. Naime, već u odgovoru na tužbu tuženog od 27. februara 2006. godine apelant je naveo da je „pristao na smanjenje zakupnine na iznos od 2.000,00 KM“ da bi to potvrdio i na pripremnom ročištu održanom 23. februara 2007. godine, kada je kod preciziranja tužbenog zahtjeva za isplatu zakupnine naveo da je „prva tri mjeseca kirija bila 4.000,00 KM, od tada pa zaključno sa januarom 2007. godine 26 mjeseci po 2.000,00 KM“. Takođe, apelant je u iskazu koji je dao u svojstvu parnične stranke navodio da je stvarno usmeno dogovorena zakupnina u iznosu od 4.000,00 KM, ali da su se dogovorili da u ugovoru bude naveden iznos od 700,00 KM “zbog manjeg poreza”. U vezi sa sadržajem člana 3 stav 1 Ugovora o zakupu u kojem je navedena zakupnina u visini od 350,00 KM, apelant je naveo da je taj ugovor sačinjen kod advokata bez njegovog prisustva i da je tek pri potpisivanju ugovora reagovao na naznačeni iznos, ali i da je prihvatio objašnjenje B.R. “da je to zbog poreza i da se ne brine da će njemu biti isplaćeno ugovorenih 4.000,00 KM”. U tom pogledu Vrhovni sud je istakao da ugovor o zakupu poslovnog prostora mora biti zaključen, kao i sve njegove izmjene, u pisanom obliku radi pravne sigurnosti ugovornih strana i značaja ove vrste zakupnog odnosa. Zbog toga je teško prihvatiti apelantov iskaz da je postignut usmeni sporazum da će mu biti isplaćivan 10 puta veći iznos od onog koji je naveden u ugovoru, a da je apelant istovremeno prihvatio da taj iznos ne bude unesen u ugovor iako su već do tada nastupili problemi u međusobnim odnosima kako u vezi sa opsegom ulaganja, tako i u vezi sa samim korišćenjem objekta. Razlika zakupnine iz ugovora i zakupnine za koju apelant tvrdi da je usmeno ugovorena toliko je velika da je logično očekivati da će svaki prosječni građanin, uz dužnu pažnju koju ima pri zaključenju ovih ugovora, tražiti da se iznos zakupnine naveden u ugovoru uskladi sa iznosom koji odgovara stvarno postignutom usmenom sporazumu. Svako drugo ponašanje je rizik zakupodavca kojeg je apelant morao biti svjestan u trenutku potpisivanja ugovora. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao navode da je mjesečna zakupnina ugovorena u iznosu od 4.000,00 KM iz kog razloga se tužbenom zahtjevu može samo djelimično udovoljiti, i to u visini iznosa zakupnine od 350,00 KM koji je naveden u ugovoru o zakupu i koji tuženi ne osporava, a apelant nije dokazao da je nakon 31. jula 2009. godine, kada je prećutno ugovor o zakupu prešao u ugovor na neodređeno vrijeme, došlo do izmjene ugovora u odnosu na zakupninu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je prilikom zauzimanja stanovišta da nije dokazao da je usmeno ugovorena zakupnina od 4.000,00 KM mjesečno, već 350,00 KM, kako je navedeno u pisanom ugovoru o zakupu, Vrhovni sud propustio ocijeniti njegov iskaz, kao i okolnost da je pisani ugovor sačinjen kod advokata bez njegovog prisustva, da je prilikom ovjere potpisa na ugovoru reagovao kada je uočio da je naveden iznos od 350,00 KM, ali je prihvatio objašnjenje tuženog da je to zbog poreza i da će mu biti isplaćeno ugovorenih 4.000,00 KM. Takođe, apelant smatra da je Vrhovni sud propustio ocijeniti činjenicu da je tuženi njegov zet i da je vjerovao tuženom i njegovom bratu B.R. i da zbog toga nije insistirao da se u ugovoru unese iznos zakupnine od 4.000,00 KM, iako je imajući u vidu površinu, djelatnost koja se obavlja u tom prostoru, te činjenicu da je inspekcija utvrdila da je prihod od prodaje ulaznica za kontrolisani period bio od 9.500,00 KM do 12.000,00 M mjesečno, zbog čega nije logično prihvatiti tvrdnju tuženog i visinu zakupnine koja je navedena u pisanom ugovoru. U tom kontekstu apelant smatra da je Vrhovni sud zanemario odredbu člana 12 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano načelo savjesnosti i poštenja u ispunjavanju obaveza, te odredbu člana 99 ZOO kojim je propisan način tumačenja ugovora. U vezi sa stavom Vrhovnog suda da je apelant pristao na smanjenje zakupnine na 2.000,00 KM, apelant je naveo da je to pristajanje bilo uz uslov da sačine novi ugovor u kojem bi taj iznos bio naveden, što je tuženi odbio, tako da taj ugovor nije sačinjen, niti je postignut dogovor. Prema tome, apelant smatra da su prihvaćanjem paušalne tvrdnje tuženog i formalističkim tumačenjem sadržaja pisanog ugovora o zakupu o visini zakupnine, a pri tome zanemarivanjem utvrđenih činjenica i okolnosti o načinu zaključenja ugovora, o lokaciji i površini poslovnog prostora, djelatnosti koja se u tom prostoru obavlja (diskoteka), o visini utvrđenog prihoda od prodaje ulaznica za tri kontrolisana mjeseca na njegovu štetu proizvoljno primijenjene odredbe ZOO i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da su u obrazloženju revizijske odluke dati jasni, potpuni i logični razlozi na osnovu kojih je taj sud ocjenom izvedenih dokaza izveo konačan zaključak o ugovorenoj visini zakupnine, pri čemu nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava.
14. Okružni sud je istakao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje jer su u presudi navedeni i obrazloženi razlozi za prihvaćanje ili neprihvaćanje određenih dokaza koji su pojedinačno ocijenjeni i dovedeni u vezu sa ostalim dokazima u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku.
15. Osnovni sud je naveo da je sproveo postupak poštujući norme procesnog prava, te da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne norme materijalnog prava pri čemu nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Načelo savjesnosti i poštenja Član 12 U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Zabrana zloupotrebe prava Član 13 (1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.
Načelo jednake vrijednosti davanja Član 15 (1) U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.
(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posljedice.
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17 (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99 (1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
17. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH" br. 33/77, 12/87, 30/90, koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske" broj 3/92) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. tačka 6.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija sadrži naročito:
6. iznose zakupnine i naknade za korišćenje uređaja, kao i vrijeme njihovog plaćanja;
Član 11.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključuje se pismeno.
Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo. Odredbe st. 1. i 2. ovog člana važe i za izmjene u ugovoru o zakupu poslovnih prostorija.
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09, 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 3.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po sopstvenoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 87 0 P 000440 16 Rev 3 od 2. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 24. juna 2016. godine, te da je podnio apelaciju 11. avgusta 2016. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
I.Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi isplate zakupnine, dakle, predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizilazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su prihvaćanjem paušalne tvrdnje tuženog i formalističkim tumačenjem sadržaja pisanog ugovora o zakupu o visini zakupnine, a pri tome zanemarivanjem utvrđenih činjenica i okolnosti o načinu zaključenja ugovora, o lokaciji i površini poslovnog prostora, djelatnosti koja se u tom prostoru obavlja (diskoteka), o visini utvrđenog prihoda od prodaje ulaznica za tri kontrolisana mjeseca, na njegovu štetu proizvoljno primijenjene odredbe ZOO.
28. Razmatrajući apelantove tvrdnje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
30. Razmatrajući apelantove tvrdnje, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud zaključili da apelantu ne pripada pravo na zakupninu za period od 1. septembra 2009. godine do 28. februara 2015. godine, jer apelant nije dokazao da je došlo do prećutnog produženja ugovora o zakupu koji je zaključen za period od 1. avgusta 2004. godine do 31. jula 2009. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud apelantovu reviziju djelimično usvojio, te je utvrdio da apelantu pripada zakupnina za navedeni period, ali ne u potraživanom iznosu od po 4.000,00 KM mjesečno, već u iznosu od po 350,00 KM mjesečno, kako je bilo navedeno u ugovoru o zakupu koji je prećutno produžen. U vezi sa apelantovim navodima kojima problematizuje zaključak Vrhovnog suda u pogledu visine iznosa zakupnine, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno ispitao apelantove tvrdnje, dajući za svoje stavove jasna i argumentovana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke imao u vidu apelantove navode kojima je govorio o iznosu zakupnine, odnosno navode da je zakupnina dogovorena u iznosu od 4.000,00 KM mjesečno, zatim, da je taj iznos snižen na iznos od 2.000,00 KM mjesečno, što je apelant precizirao tokom postupka, kao i da se složio da u ugovoru bude naveden iznos od 700,00 KM mjesečno “zbog manjeg poreza”. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud navedene okolnosti doveo u vezu sa odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kojima je propisana forma ugovora o zakupu, te da je zaključio da je razlika zakupnine iz ugovora i zakupnine za koju apelant tvrdi da je usmeno ugovorena toliko velika da je logično očekivati da će svaki prosječni građanin, uz dužnu pažnju koju ima pri zaključenju ovih ugovora, tražiti da se iznos zakupnine naveden u ugovoru uskladi sa iznosom koji odgovara stvarno postignutom usmenom sporazumu, te da je svako drugo ponašanje rizik zakupodavca koga je apelant morao biti svjestan u trenutku potpisivanja ugovora. Dovodeći navedeno obrazloženje Vrhovnog suda u vezu sa apelantovim tvrdnjama prema kojima je taj sud zanemario utvrđene činjenice i okolnosti o načinu zaključenja ugovora, o lokaciji i površini poslovnog prostora, djelatnosti koja se u tom prostoru obavlja (diskoteka), o visini utvrđenog prihoda od prodaje ulaznica za tri kontrolisana mjeseca, Ustavni sud zapaža da je apelant kao strana ugovora koji očigledno nije proglašen ništavim mogao tražiti izmjene tog ugovora u pogledu visine najamnine. Pri tome Ustavni sud zapaža da su apelantove tvrdnje da je pristao na nižu visinu najamnine „zbog manjeg poreza“ očigledno suprotne pozitivnopravnim propisima kojima je uređena ta oblast, pa se ne može smatrati proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda iz kojega proizilazi da eventualni rizik za nepostupanje po dogovorenom, a ne ugovorenom iznosu zakupnine i treba snositi apelant. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su takve apelantove tvrdnje upravo suprotne načelu savjesnosti i poštenja iz člana 12 ZOO, kao i odredbi člana 99 ZOO kojom je propisano da se „odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase“. Imajući u vidu navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, ne doimaju se proizvoljnim zaključci Vrhovnog suda u pogledu iznosa zakupnine koji je tuženi dužan platiti za utuženi period. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost Vrhovnog suda prilikom donošenja osporene odluke, koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Vrhovnog suda, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim argumentima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci prilikom utvrđivanja da apelant nije dokazao da mu pripada navodno dogovoreni iznos zakupnine koji nije bio naveden u ugovoru o zakupu, za svoje odluke dao jasno i argumentovano obrazloženje iz kojeg ne proizilazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju je apelant neosnovano ukazivao.
34. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava temelje na istoj argumentaciji koju je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević