Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4573/16 (Al Zamel International Real Estate CO d.o.o. Bihać)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građevinsko zemljište
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4573/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4573/16, rješavajući apelaciju Al Zamel International Real Estate CO d.o.o. Bihać, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Al Zamel International Real Estate CO d.o.o. Bihać protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 010463 16 Uvp od 7. oktobra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 010463 15 U od 21. juna 2016. godine, Rješenja Gradskog vijeća Grada Bihaća, Komisije za žalbe broj GV-UP-2-31-4-4/15 od 30. marta 2015. godine i Rješenja Gradonačelnika Grada Bihaća, Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i geodetske poslove broj 05/1- 31-4-2693/11 od 28. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Al Zamel International Real Estate CO d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ahmed Fejzić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. decembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010463 16 Uvp od 7. oktobra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 010463 15 U od 21. juna 2016. godine, Rješenja Gradskog vijeća Grada Bihaća, Komisije za žalbe (u daljnjem tekstu: Komisija) broj GV-UP-2-31-4-4/15 od 30. marta 2015. godine i Rješenja Gradonačelnika Grada Bihaća, Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i geodetske poslove (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05/1-31-4-2693/11 od 28. januara 2015. godine.

2. Rješenjem Službe od 28. januara 2015. godine, donesenim u ponovnom postupku, odbijen je apelantov zahtjev za povrat sredstava (u iznosu označenom u rješenju) uplaćenih na ime depozita (kaucije) za učešće na javnom natječaju za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta.

3. U obrazloženju rješenja Službe je navedeno da je tijekom postupka, imajući u vidu upute drugostepenog organa, izvršen uvid u priloženu dokumentaciju iz koje proizlazi da je Općinski načelnik Općine Bihać raspisao javni natječaj za dodjelu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta radi izgradnje stambeno-poslovnog kompleksa, i to parcele bliže označene u rješenju. U tački II javnog natječaja utvrđena je početna naknada za predmetno zemljište u iznosu od 3.922.358,00 KM kao i obveza uplate kaucije (depozita) u iznosu od 10% od početne naknade za zemljište u iznosu od 392.358,80 KM. Dalje, navedeno je da je rješenjem Općinskog vijeća Općine Bihać 28. septembra 2008. godine predmetno zemljište dodijeljeno apelantu, te da je Rješenjem Službe od 23. aprila 2011. godine, na temelju odredbe člana 49. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu) apelantu utvrđen gubitak prava jer u zakonom predviđenom roku nije zatražio odobrenje za građenje, odnosno nije ni započeo sa izgradnjom objekta. Osim toga, navedeno je da iz dokumentacije proizlazi da je apelant uplatio iznos na ime depozita (kaucije) za sudjelovanje u javnom natječaju, ali da nije uplatio naknadu za dodijeljeno zemljište u iznosu označenom u rješenju o dodjeli građevinskog zemljišta od 28. septembra 2008. godine.

4. Dalje, Služba je navela da se ne može udovoljiti apelantovom zahtjevu za povrat sredstava uplaćenih na ime kaucije budući da je odredbom člana 33. stav 2. Odluke o uvjetima i načinu dodjele građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu ("Službeni glasnik Općine Bihać" br. 6/10; u daljnjem tekstu: Odluka) propisano da se uplaćeni iznos kaucije (depozita) neće vratiti sudioniku natječaja koji bude odabran kao najpovoljniji, a odustane od prijave nakon otvaranja ponuda, kao ni ponuđaču koji je stekao pravo na dodjelu gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja, a nakon toga odustane od građenja. Služba je istakla da je apelant, kao sudionik u natječaju, uz prijavu na javni natječaj priložio potvrdu iz banke o uplati novčanog iznosa na ime kaucije, ali da nikad nije uplatio preostali, veći, dio naknade na ime naknade za dodijeljeno zemljište koja je u rješenju utvrđena u iznosu koji je apelant ponudio. Dakle, apelant nije uplatio razliku do punog iznosa naknade što je bio obvezan u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta, budući da je ta obveza bila jasno navedena u tački II javnog natječaja u kojoj su razrađene odredbe o uplati naknade. S obzirom da apelant nije uplatio propisanu naknadu, rješenje o dodjeli nije provedeno ni u zemljišno-knjižnom uredu niti u katastru, tako da apelant nije uknjižen u javne isprave i nikad nije stekao status korisnika predmetnog zemljišta, nego je ono i dalje ostalo upisano kao državno zemljište.

5. Dalje, Služba je ukazala da je odredbom člana 62. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da se osobi kojoj je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište ne može izdati odobrenje za građenje, niti se može izvršiti uknjižba prava korištenja radi građenja u katastru nekretnina, odnosno u zemljišnoj knjizi dok ne podnese dokaz da je platila naknadu za zemljište i naknadu za uređenje zemljišta. S obzirom da apelant nije platio naknadu za dodijeljeno zemljište, niti je zatražio odobrenje za građenje u roku predviđenom odredbom člana 49. Zakona o građevinskom zemljištu, Služba je zaključila da je apelant odustao od građenja, pa je pravosnažnim rješenjem od 21. aprila 2011. godine utvrđen gubitak apelantovog prava korištenja zemljišta radi građenja.

6. Služba je navela da je tijekom postupka imala u vidu upute drugostepenog organa kao i upute iz presude Kantonalnog suda iz ranijeg ponovljenog postupka da se prilikom odlučivanja imaju primijeniti odredbe čl. 51. i 52. Zakona o građevinskom zemljištu. U vezi s tim, Služba je zaključila da nema pravne osnove da se apelantu vrati naknada za dodijeljeno zemljište, budući da naknadu nije ni platio. Navedeno je da je u tački VII javnog natječaja objavljeno da će se sudioniku natječaja koji da najpovoljniju ponudu iznos kaucije (depozita) uračunati u naknadu za dodijeljeno zemljište. Služba je istakla da to znači da će se uračunati u ukupni iznos koji je apelant trebao uplatiti kao naknadu, u protivnom kaucija sama za sebe ne može imati karakter naknade za dodijeljeno zemljište. S obzirom na navedeno, Služba je navela da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 51. i 52. Zakona o građevinskom zemljištu budući da u konkretnom slučaju apelant nije uplatio naknadu za dodijeljeno zemljište, nije uopće započeo izgradnju, nije zatražio građevinsku dozvolu, dakle nije izvršio nijednu obavezu koju je po Zakonu trebao izvršiti sudionik natječaja kojem je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište. U skladu s navedenim, Služba je navela da je uplatu novčanih sredstava čiji se povrat traži cijenila isključivo kao kauciju koja se ne vraća ponuđaču koji odustane od prijave nakon otvaranja ponuda, kao i ponuđaču koji je stekao pravo na dodjelu građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja, a nakon toga odustao.

7. Rješavajući po apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Komisija je 30. marta 2015. godine donijela rješenje kojim je žalba odbijena je kao neosnovana.

8. U obrazloženju rješenja Komisija je ponovila zaključke prvostepenog organa i navela da smatra da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravni propis kada je odlukom odbio apelantov zahtjev za povrat sredstava uplaćenih na ime kaucije. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje (da je apelant platio kauciju, i da nije platio ostatak naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište), te u skladu s odredbom člana 62. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu, Komisija zaključila da je pravilan zaključak prvostepenog organa da je apelant odustao od građenja i da mu je temeljem odredbe člana 49. Zakona o građevinskom zemljištu utvrđen gubitak prava korištenja zemljišta radi građenja rješenjem od 21. aprila 2011. godine. Na koncu, Komisija je navela da je pravilan zaključak prvostepenog organa da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 51. i

52. Zakona o građevinskom zemljištu budući da apelant nije izvršio niti jednu obavezu na koju je po Zakonu bio dužan izvršiti kao sudionik natječaja.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 010463 15 U od 21. juna 2016. godine odbijena je apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Komisije od 30. marta 2015. godine.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je ocjenom sadržaja navoda iz tužbe, osporenog akta i stanja spisa, zaključio da su organi uprave pravilno postupili kada su odbili apelantov zahtjev, budući da su za donošenje takve odluke imali dovoljno uporišta u činjeničnom stanju spisa predmeta i odredbi člana 33. stav 2. Odluke. S obzirom da je odredbom člana 62. stav

4. Zakona o građevinskom zemljištu, propisano da se osobi kojoj se dodijeli gradsko građevinsko zemljište ne može izdati odobrenje za građenje, niti se može izvršiti uknjižba prava korištenja radi građenja u katastru nekretnina, odnosno zemljišnoj knjizi, dok ne podnese dokaz da je platila naknadu za zemljište i uređenje zemljišta, Kantonalni sud je naveo da je pravilna ocjena organa uprave da je apelant odustao od građenja zbog čega mu je temeljem odredbe člana 49. Zakona o građevinskom zemljištu utvrđen gubitak prava korištenja zemljišta radi građenja. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je Kantonalni sud utvrdio da je pravilan zaključak Komisije da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 51. i 52. Zakona o građevinskom zemljištu, s obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da nije izvršio niti jednu obavezu na koju je po Zakonu bio dužan izvršiti kao sudionik natječaja kojemu je dodijeljeno građevinsko zemljište.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 010463 16 Uvp od 7. oktobra 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 21. juna 2016. godine.

12. U obrazloženju presude ponovljeni su zaključci iz osporenih nižestepenih odluka i istaknuto da su organi uprave i Kantonalni sud u upravnom sporu potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov zahtjev za povrat sredstava uplaćenih na ime kaucije. Istaknuto je da su na temelju odredaba člana 62. stav 4. i člana 49. Zakona o građevinskom zemljištu, organi uprave je pravilno ocijenili da nema pravnog osnova da se apelantu vrati naknada za dodijeljeno zemljište, kao i da, s obzirom da apelant nije izvršio niti jednu obvezu na koju je po Zakonu bio dužan izvršiti, nisu mogle biti primijenjene odredbe čl. 51. i

52. Zakona o građevinskom zemljištu.

13. Konačno, iz obrazloženja presude proizlazi da je Kantonalni sud zaključio da nisu osnovani apelantovi navodi da je Kantonalni sud u osporenoj presudi povrijedio odredbe čl. 8., 124., 157., 141., 137., 264., i 243. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH" br.2/98 i 48/99), budući da je tijekom postupka utvrđeno da ničim nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, niti su povrijeđeni njegovi na zakonu zasnovani interesi. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da nije osnovan niti apelantov navod da se u konkretnom slučaju se radi o nenadležnosti organa uprave, s obzirom da se iz odluke Vrhovnog suda na koju se apelant pozvao nedvojbeno može utvrditi da se sudska nadležnost u tom predmetu temelji na povratu naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište, dok je u konkretnom slučaju pravna situacija različita, budući da je apelant uplatio samo kauciju za sudjelovanje u javnom natječaju.

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zbog toga što su osporene odluke Kantonalnog suda i organa uprave utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je posebno istakao da zahtjevom nije tražio povrat sredstava uplaćenih na ime kaucije po javnom natječaju za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta, nego je tražio da mu se isplati naknada kao ranijem korisniku zemljišta za utvrđeni gubitak prava korištenja zemljišta radi građenja prema odredbama čl. 51. i 52. Zakona o građevinskom zemljištu, pa proizlazi da se prvostepeni organ nije kretao u okviru postavljenog zahtjeva stranke te na taj način povrijedio odredbe člana 8., 157. i 141. Zakona o upravnom postupku, kao i da te povrede pravila postupka imaju za posljedicu pogrešno izveden zaključak o odlučnim materijalno-pravnim činjenicama i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant je, na koncu, istakao da Kantonalni sud nije vodio računa o imperativnim odredbama o nadležnosti upravnih organa za rješavanje po zahtjevu stranke te da su organi uprave i Kantonalni sud u upravnom sporu odlučivali o zahtjevu iz sudske nadležnosti, a ne nadležnosti upravnih organa, što navedene upravne akte čini ništavim. Ove je navode apelant utemeljio na pravnom stavu izraženom u presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 O P 003707 10 Rev od 2. februara 2012. godine.

Relevantni propisi

15. U Zakonu o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 25/03 i 67/05) relevantne odredbe glase:

Član 51.

U slučaju prestanka prava korištenja zemljišta radi građenja po odredbama prethodnog člana, općina je dužna platiti licu kojem je to pravo prestalo građevinsku vrijednost nedovršene zgrade i naknadu za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta utvrđene po odredbama Zakona o eksproprijaciji Federacije BiH ("Službeni list SRBiH", br. 12/87, 38/89 i 3/93) i naknadu za zemljište u momentu prestanka ovog prava.

Član 52.

Nosilac prava korištenja zemljišta radi građenja koji odustane od namjere da gradi zgradu dužan je vratiti zemljište općini.

Gubitak prava korištenja zemljišta radi građenja iz razloga predviđenog u prethodnom stavu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove.

U slučaju iz stava 1. ovog člana nosilac prava korištenja zemljišta radi građenja ima pravo na naknadu za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište i za troškove uređenja zemljišta u visini njihove vrijednosti u vrijeme vraćanja zemljišta općini.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su organi uprave i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju, na temelju odredaba člana 49. i člana 62. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu, organi uprave i Kantonalni sud utvrdili da nema pravne osnove da se apelantu vrati naknada za dodijeljeno zemljište, budući da naknadu nije ni platio, odnosno da nije bilo mjesta primjeni odredaba čl. 51. i 52. Zakona o građevinskom zemljištu, budući da je tijekom postupka utvrđeno da apelant nije izvršio niti jednu obavezu koju je bio dužan izvršiti kao sudionik natječaja. Vezano za apelantove prigovore da su osporenim odlukama povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da tijekom postupka da ničim nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, niti su povrijeđeni njegovi na zakonu zasnovani interesi, kao i da nije osnovan navod da se u konkretnom slučaju radi o nenadležnosti organa uprave koji je utemeljio na pravnom stavu iznesenom u presudi Vrhovnog suda od 2. februara 2012. godine, s obzirom da je uvidom u navedenu presudu Vrhovnog suda nedvojbeno utvrđeno da se u pravnoj stvari o kojoj je rješavao Vrhovni sud sudska nadležnost temeljila na povratu naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište, dok je u konkretnom slučaju pravna situacija različita, budući da je apelant uplatio samo kauciju za učešće na javnom natječaju, a ne i cjelokupan iznos naknade. Dovodeći u vezu ovakva obrazloženja osporenih odluka sa relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud u njima, suprotno apelacionim navodima, ne vidi nikakvu proizvoljnost.

20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4573/16 (Al Zamel International Real… | Sudska praksa | Aktio