Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4556/16 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4556/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić, Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine u predmetu broj AP-4556/16, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 069036 13 Gž od 21.
septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Palameta & Palameta“ d.o.o. iz Mostara, podnio je 5. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 069036 13 Gž od 21. septembra 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 069036 10 P od 7. novembra 2012. godine obavezan je tuženi B. G. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime regresnog duga isplati iznos od 9.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. februara 2007. godine pa do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.100,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza nesporno utvrđeno da se 22. oktobra 2006. godine dogodila saobraćajna nesreća u mjestu Međine-Mostar, u kojoj je učestvovalo putničko vozilo marke Rover MG registarski broj 176-K 322 kojim je upravljao tuženik i putničko vozilo marke CHRYSLER-ZY registarske oznake 014-M-212 vlasništvo B.B., a kojim je upravljala I.K. Budući da je nesporno utvrđeno da je apelant 11. februara 2007. godine isplatio oštećenom B.B. na ime naknade štete ukupan iznos od 9.000,00 KM, Općinski sud je pozivajući se na odredbe člana 939. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 9.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. februara 2007. godine, tj. od dana kada je apelant isplatio oštećenom iznos od 9.000,00 KM na ime naknade štete, shodno odredbama člana 277. ZOO.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 069036 13 Gž od 21. septembra 2016. godine, žalba tuženog je djelimično uvažena, te je presuda Općinskog suda broj 58 0 P 069036 10 P od 7. novembra 2012. godine (kojom je tuženi obavezan da apelantu naknadi na ime regresnog duga iznos od 9.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. februara 2007. godine do isplate), preinačena u dijelu dosuđene zakonske zatezne kamate na način da zakonska zatezna kamata na iznos glavnog duga teče od 29. avgusta 2007. godine umjesto od 11. februara 2007. godine, pa do isplate. U ostalom dijelu žalba tuženog je odijena i prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom apelant je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog istakao, da je nesporno utvrđeno da je apelant 11. februara 2007. godine isplatio oštećenom B.B. na ime naknade štete ukupan iznos od 9.000,00 KM, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u skladu sa odredbama člana
939. ZOO udovoljio apelantovom zahtjevu za isplatu regresnog duga u iznosu od 9.000,00 KM. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantu na dosuđeni iznos priznao zatezne kamate od dana kada je apelant isplatio štetu oštećenom (11. februar 2007. godine). S tim u vezi, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana
277. ZOO kojim je propisano: „dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom o visini stope zatezne kamate“. Osim toga, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 324. ZOO-a, prema kojim: „dužnik dolazi u docnju, kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze. Ako vrijeme ispunjenja obaveze nije određeno onda je uslov dužnikove docnje opomena“.
5. Kantonalni sud je istakao da je, u konkretnom slučaju, apelant 11. februara 2007. godine isplatio štetu nastalu u saobraćajnoj nezgodi oštećenom B.B. u iznosu od 9.000,00 KM. Također je istakao da je tuženi za svoju obavezu-regresni dug saznao 29. avgusta 2007. godine, po prijemu opomene pred tužbu (dostavnica o prijemu opomene pred tužbu koju je 29. avgusta 2007. godine lično potpisao tuženi), pa je tuženi zapao u docnju onog trenutka kad je prema njemu postavljen zahtjev za isplatu regresnog duga. Prema stavu, Kantonalnog suda, posljedice neblagovremenog postupanja apelanta u podnošenju regresnog zahtjeva prema tuženom, ne mogu se pripisati tuženom, pa zatezna kamata na regresni dug treba da teče od dostavljanja opomene pred tužbu, kada je tuženi i saznao za svoju obavezu, a ne ranije, odnosno od 11. februara 2007. godine, kako je prvostepeni sud zaključio. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je žalba tuženog djelimično osnovana te je prvostepenu presudu u dijelu početka toka zakonskih zateznih kamata preinačio shodno odredbama člana 229. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a) dok je u ostalom dijelu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio, (u dijelu u kojem je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka) pogrešno primjenio materijalno pravo, tj. odredbe ZOO. Apelant navodi da je tuženi nesporno znao za svoju obavezu isplate regresnog duga od momenta nastanka saobraćajne nezgode koju je prouzrokovao, pa u konačnici i od dana isplate naknade materijalne štete oštećenom. Pored toga, apelant je naveo da je tuženi znao za svoju obavezu prije opomene pred tužbu jer ga je on prije slanja opomene više puta pozivao da ispuni svoju obavezu, što on nije učinio. Stoga, apelant smatra da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da je tuženi obavezan apelantu isplatiti zakonske zatezne kamate tek od 29. avgusta 2007. godine kada mu je i dostavljena opomene pred tužbu jer je tuženi za obavezu morao znati s danom isplate naknade materijalne štete oštećenom. Osim toga, apelant je tražio naknadu troškova sastavljanja apelacije u iznosu od 842,40 KM.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud primjećuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primjenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Ustavni sud ukazuje da je već ranije u više svojih odluka razmatrao slična činjenična i pravna pitanja kao u konkretnom slučaju odnosno u kojima je razmatrao apelantove apelacije podnesene protiv presuda Kantonalnih sudova donesenih u parničnim postupcima po tužbama apelanta radi isplate regresnog duga, sa istim odlučenjima i sličnim obrazloženjima, kao u konkretnom slučaju, kao i da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, između ostalog, Odluke o dopustivosti Ustavnog suda br. AP-3268/18 od 17. jula 2018. godine, AP-787/18 od 6. juna 2018. godine i AP 2778/17 od 13. marta 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant ni u konkretnom slučaju nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U pogledu zahtjeva za naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da mogućnost naknade tih troškova nije predviđena odredbama Pravila Ustavnog suda.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević