Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4990/16 (Ž. G.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4990/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4990/16, rješavajući apelaciju Živana Gatarića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Živana Gatarića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 011205 14 Rev od 21. oktobra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 011205 13 Gž od 27. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 011205 11 P od 11. jula 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Živan Gatarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Mladen D. Sarić, advokat iz Prnjavora, podnio je 26. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 01120514 Rev od 21. oktobra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 011205 13 Gž od 27. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 011205 11 P od 11. jula 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i GP „Gradip“ AD Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 26. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 11. jula 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužilac je tužbom u Osnovnom sudu pokrenuo parnični postupak protiv apelanta u svojstvu prvotuženog i AD „Ribnjak“ Prnjavor (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi raskida ugovora i predaje u posjed stana. Osnovni sud je odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu donio Presudu broj 78 0 P 011205 11 P od 11. jula 2013. godine kojom je utvrđeno (stav 1 izreke presude) da je raskinut ugovor o kupoprodaji stanova s produženim plaćanjem koji su zaključili tužilac kao prodavac i drugotuženi kao kupac 10. novembra 1999. godine i aneks istog ugovora od 2. marta 2003. godine čiji je predmet dvosoban stan u Prnjavoru u ulici Trg srpskih boraca bb (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Drugim stavom izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužilac zatražio da mu apelant preda u posjed predmetni stan, da se Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove naloži brisanje uknjižbe stana iz knjige položenih ugovora s apelantovog imena i izvrši upis na tužioca s dijelom 1/1, te je odbijen zahtjev kojim je tužilac tražio da mu apelant naknadi korist koju je imao korišćenjem predmetnog stana unazad 10 godina. U obrazloženju presude su navedene činjenične tvrdnje iz tužbe prema kojima je tužilac s drugotuženim zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana za cijenu od 92.008,80 KM; da drugotuženi nije izmirio kupoprodajnu cijenu u ugovorenom roku zbog čega je zaključen aneks ugovora i definisan način izmirenja kupoprodajne cijene; da drugotuženi nije izmirio ostatak cijene za predmetni stan u ugovorenom roku i da se u posjedu stana nalazi apelant, zbog čega je zatražen raskid ugovora i predaja u posjed stana.

6. Apelant je osporio tužbu i postavljeni zahtjev ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja. Nakon izvedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je, ocjenjujući dokaze u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ukazao na ključne činjenice utvrđene u postupku i to da su tužilac i drugotuženi zaključili dvostranoobavezujući kupoprodajni ugovor za predmetni stan u kom su definisali cijenu stana i rok plaćanja koji je istekao 28. februara 2005. godine, te da su aneksom ugovora od 3. februara 2003. godine definisali da drugotuženi ostatak cijene i kamate zbog zakašnjenja na preostali iznos cijene plati u 24 jednake rate, odnosno do 3. februara 2005. godine. Imajući u vidu da rok za ispunjenje predstavlja bitni sastojak dvostranoobavezujućeg ugovora i da drugotuženi evidentno svoju obavezu nije ispunio u ugovorenom roku, Osnovni sud je zaključio da je istekom roka za ispunjenje obaveze ugovor raskinut po samom zakonu, u smislu člana 125 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Iz tog razloga je, kako je dalje obrazloženo, utvrđeno da je kupoprodajni ugovor od 10. novembra 1999. godine, kao i aneks tog ugovora od 3. februara 2003. godine, raskinut i da sudska odluka u tom smislu ima samo deklarativni karakter u odnosu na ugovorne strane koje su ga zaključile.

7. U odnosu na tužiočev zahtjev kojim je tražio da mu apelant predmetni stan preda u posjed, Osnovni sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan pa ga je kao takvog odbio, upravo iz razloga što prema ocjeni Osnovnog suda raskid ugovora ima dejstvo samo prema ugovornim stranama koje su ga zaključile. U tom smislu, imajući u vidu prigovore koje je apelant istakao, Osnovni sud je ukazao na ključne činjenice iz kojih proizlazi da je apelantu predmetni stan dodijelio drugotuženi, da je apelant 27. decembra 2000. godine zaključio ugovor o korišćenju stana s Odjeljenjem za stambeno-komunalne poslove i da je nakon toga, 5. juna 2002. godine, apelant otkupio predmetni stan, te pravo vlasništva upisao u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova. Osnovni sud je, imajući u vidu te činjenice, zaključio da apelant ima pravni osnov za držanje stana u posjedu jer je predmetni stan otkupio na osnovu zaključenog ugovora s drugotuženim, u skladu s važećim Zakonom o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS), iz čega dalje proizlazi da je savjesni držalac i da nema obavezu predati stan u posjed vanknjižnom vlasniku, konkretno tužiocu. Stoga je odbijen i dio tužiočevog zahtjeva kojim je od apelanta zatražena isplata koristi koju je imao korišćenjem stana unazad 10 godina, jer je prethodno zaključeno da apelant predmetni stan koristi na osnovu valjanog pravnog osnova.

8. Okružni sud je Presudom broj 78 0 P 011205 13 Gž od 27. maja 2014. godine djelomično uvažio žalbe tužioca i drugotuženog, zbog čega je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (stav 2 izreke presude) preinačena na način što je apelant obavezan da tužiocu preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetni stan, oslobođen od lica i stvari, a Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove je naloženo da izvrši brisanje apelantovog imena iz uknjižbe stana u knjizi uloženih ugovora. Nakon ispitivanja prvostepene presude u dijelu u kojem se osporava žalbom i po službenoj dužnosti u smislu člana 221 ZPP, Okružni sud je prije svega ponovio predmet spora i činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, te je u vezi s tim ukazao da je prvostepena presuda djelimično pravilna, i to u stavu 1 izreke. U pogledu pogrešne primjene materijalnog prava u vezi s predajom u posjed predmetnog stana (stav 2 izreke), Okružni sud je ponovio sadržaj relevantnih odredbi ZOO-a koje se tiču ispunjenja ugovornih obaveza i posljedica neispunjenja (čl. od 124 do 132 ZOO-a). Imajući u vidu da je konkretnim tužbenim zahtjevom, između ostalog, od apelanta zatražena predaja u posjed predmetnog stana, to je Okružni sud ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku u vidu prethodnog pitanja ocijenio valjanost ugovora o otkupu stana (član 12 ZPP). U tom smislu, Okružni sud je podsjetio da je prvostepenom presudom, a i po samom zakonu, raskinut ugovor o kupoprodaji predmetnog stana između tužioca kao prodavca i drugotuženog kao kupca, da je na taj način otpao pravni osnov po kome je drugotuženi zaključio ugovor o otkupu stana s apelantom i da kod takvog stanja činjenica drugotuženi nema svojstvo prodavca stana koji predviđa odredba člana 13 stav 1 ZPDS. Naime, Okružni sud smatra da je predmetni ugovor o otkupu stana suprotan navedenoj zakonskoj odredbi ZPDS i da je stoga ništav u smislu člana 103 ZOO-a u vezi sa članom 13 stav 1 ZPDS. Predmetni stan je, kako je dalje obrazloženo, izgradio tužilac kao investitor i graditelj zgrade u kojoj se nalazi stan, budući da je tužiocu prethodno (1999. godine) izdata sva neophodna dokumentacija za investiranje objekta – građevinska i upotrebna dozvola. Iz navedenog proizlazi, kako je zaključio Okružni sud, da je tužilac stvorio novu stvar (građenjem) čime je postao vlasnik u smislu odredbe člana 24 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) prije zaključenja ugovora o kupoprodaji stanova s produženim plaćanjem s drugotuženim od 10. novembra 1999. godine. U situaciji kada je raskinut predmetni ugovor o kupoprodaji stanova s produženim plaćanjem i kada je utvrđena ništavost ugovora o otkupu stana, tužiočev zahtjev kojim traži predaju u posjed stana je osnovan, pa je žalba u ovom dijelu usvojena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantu naloženo da predmetni stan slobodan od lica i stvari preda u posjed tužiocu. Kako je i upis prava vlasništva na spornom stanu u odgovarajućim javnim evidencijama u korist apelanta izvršen na osnovu ništavog ugovora (pravnog posla), taj upis nema konstitutivno dejstvo kakvo mu inače daje odredba člana 53 stav 1 ZSP pod uslovom da se radi o punovažnom pravnom poslu, pa je ocijenjeno da je i u tom dijelu tužiočev tužbeni zahtjev osnovan.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 78 0 P 011205 14 Rev od 21. oktobra 2016. godine, u dijelu koji se odnosi na apelanta, odbio reviziju i potvrdio drugostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio predmet spora i utvrđeno činjenično stanje iz nižestepenih presuda, te je ocijenio da je drugostepena presuda u odnosu na apelanta pravilna i zasnovana na zakonu. Iz činjeničnog stanja proizlazi, kako je istakao Vrhovni sud, da su tužilac kao prodavac i drugotuženi kao kupac zaključili ugovor o kupoprodaji stana; da je tužilac ispunio svoju obavezu iz ugovora i stan predao drugotuženom; da drugotuženi nije izvršio svoju obavezu prema tužiocu jer nije isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti, nego samo dio te cijene. Prema nedvosmisleno izraženoj volji ugovornih strana sadržanoj u članu 5 ugovora i članu 2 aneksa ugovora, kako je dalje naveo Vrhovni sud, proizlazi da je rok za ispunjenje ugovorne obaveze bitan sastojak predmetnog ugovora. Imajući u vidu materijalne dokaze u spisu (građevinska i upotrebna dozvola izdate na tužiočevo ime), pravilan je zaključak drugostepenog suda da je tužilac predmetni stan izgradio, odnosno građenjem stvorio novu stvar i time postao njen vlasnik prije nego što je zaključio ugovor o kupoprodaji s drugotuženim, a shodno članu 24 ZSP, odnosno članu 21 Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme kada je izgrađen stan. Kako drugotuženi nije ispunio svoju ugovornu obavezu u cijelosti, usljed čega je ugovor raskinut po samom zakonu (a i članom 7 tog ugovora prenos prava vlasništva s prodavca na kupca je bio ugovoren po isplati kupoprodajne cijene u cijelosti), to drugotuženi po osnovu ovog pravnog posla (ugovora o kupoprodaji) nije mogao steći pravo vlasništva na spornom stanu. Drugostepeni sud je osporenom odlukom odlučio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, a pitanje valjanosti ugovora o otkupu spornog stana je raspravio kao prethodno pitanje, zbog čega nisu osnovani revizioni navodi da je Okružni sud prekoračio tužbeni zahtjev. Naime, prethodno pitanje u smislu člana 12 stav 1 ZPP predstavlja određeno pitanje pravne prirode od kog zavisi u cjelini ili djelimično odluka parničnog suda o kom pitanju još uvijek nije donesena odluka suda ili drugog nadležnog organa. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja (drugotuženi nije stekao pravo vlasništva na stanu koji je predmet ove parnice, a s apelantom je zaključio u svojstvu prodavca ugovor o otkupu stana na osnovu koga se apelant upisao kao vlasnik na stanu u javnim evidencijama), drugostepeni sud je, prema mišljenju Vrhovnog suda, bio ovlašćen da radi donošenja zakonite odluke o tužiočevom zahtjevu za predaju u posjed i brisanje upisa prava vlasništva s apelantovog imena na predmetnom stanu (bez obzira na stav stranaka o tom pitanju) raspravi kao prethodno pitanje punovažnost ugovora o otkupu stana zaključenog između apelanta i drugotuženog. Kako shodno provedenim dokazima pred prvostepenim sudom drugotuženi nije stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, pa u svojstvu prodavca nije mogao zaključiti ugovor o otkupu stana s apelantom, niti na apelanta prenijeti pravo vlasništva na stanu (jer ga i sam nije imao), proizlazi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je ugovor o otkupu spornog stana zaključen suprotno odredbama člana 13 stav 1 ZPDS, odnosno člana 23 stav 2 ZSP. I prema ocjeni Vrhovnog suda, ugovor o otkupu stana je zaključen suprotno prinudnim propisima, što ga čini ništavim pravnim poslom u smislu člana 103 ZOO-a, pa su na takav zaključak bez uticaja apelantovi navodi iz revizije da je ugovor o otkupu stana valjan jer drugotuženi nije bio ograničen u raspolaganju sa stanom dok ne isplati u cijelosti ugovorenu cijenu.

10. Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio neosnovanost navoda revizije kojima je ukazano na nedostatak pasivne legitimacije u konkretnoj parnici i u vezi s tim istakao da aktivna i pasivna legitimacija predstavlja materijalnopravni odnos stranaka u sporu i da zavisi od materijalnog prava koje se primjenjuje na određeno činjenično stanje. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, polazeći od činjenice da je ugovor o otkupu stana ništav, te da ništavost ugovora ima apsolutno dejstvo jer djeluje „prema svima“ (čl. 104 i 109 ZOO-a), te imajući u vidu osnovne principe zaštite prava vlasništva, tužilac je kao vlasnik stana ovlašćen da od apelanta (iako s njim nije zaključio ugovor o kupoprodaji stana) zahtijeva predaju u posjed stana i brisanje uknjižbe prava vlasništva izvršene na njegovo ime jer je apelant ta prava stekao iz ništavog pravnog posla. Iz svega navedenog proizlazi da je odluka drugostepenog suda, u dijelu u kome je apelant obavezan na predaju u posjed stana tužiocu, te u dijelu u kome je naloženo brisanje upisa prava vlasništva s apelantovog imena zasnovana na nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Suprotno navodima revizije, kako je zaključio Vrhovni sud, drugostepeni sud nije počinio povrede odredaba parničnog postupka jer je za osnov svoje odluke imao isti činjenični i dokazni materijal kao i prvostepeni sud, a drugačija odluka je posljedica pravilne primjene materijalnog prava na već utvrđeno činjenično stanje.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije je hronološki opisan tok postupaka, a zatim odlučenja osporenih presuda koje su prema apelantovom mišljenju proizvod očigledno proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, apelant je ukazao da je u postupku samo prvostepeni sud postupio pravilno i da je pri tom imao u vidu da je predmetni stan stečen valjanim pravnim osnovom i da je na legalan način otkupljen. Pri tome je apelant naglasio da je stan (imovinu) stekao na zakonit način – konkretno apliciranjem za dodjelu stana na konkursu koji je objavio drugotuženi i uvođenjem u posjed stana nakon završetka konkursa, te kasnijim otkupom stana. Navedene činjenice je prvostepeni sud imao u vidu zbog čega je, prema apelantovom mišljenju, pravilno odbio tužiočev zahtjev za predaju u posjed stana, smatrajući da apelant nije bio ni u kakvom materijalnopravnom odnosu s tužiocem i da raskid ugovora djeluje samo u odnosu na ugovorne strane koje su ugovor zaključile. Međutim, za razliku od stava prvostepenog suda, Okružni sud i Vrhovni sud krutim tumačenjem propisa na apelantovu štetu preinačavaju prvostepenu presudu usvajajući tužbeni zahtjev za predaju u posjed stana. Apelant smatra da su takve odluke pogrešne i nezakonite i da su ovi sudovi potpuno zanemarili činjenice koje je prvostepeni sud imao u vidu (valjan pravni osnov, zakonit otkup) dajući tužiocu kao vanknjižnom vlasniku pravo koje mu ne pripada. Takvim postupanjem su, kako smatra, na najgrublji način povrijeđena ljudska prava zagarantovana Evropskom konvencijom i Ustavom BiH. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i potvrdi prvostepenu presudu.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je apelaciju ocijenio neosnovanom, te naglasio da su u obrazloženju presude navedeni jasni i potpuni razlozi za njeno donošenje, pri čemu je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Okružni sud je u cjelini ostao pri razlozima datim u osporenoj drugostepenoj presudi smatrajući da nisu povrijeđena prava na koja apelant u apelaciji ukazuje, te je stoga predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Osnovni sud se nije izjašnjavao na navode apelacije, već je na zahtjev Ustavnog suda dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju konačne odluke apelantu.

15. Tužilac smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud na bazi potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilnom primjenom materijalnog prava donijeli zakonitu odluku čija zakonitost navodima apelacije nije dovedena u pitanje. V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 12.

Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

[...] Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase: Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.

Član 125.

(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

[...]

18. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:

Član 23.

[...] Pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu.

[...] Član 24.

Na osnovu zakona pravo svojine stiče se stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, odvajanjem plodova, sticanjem od nevlasnika, okupacijom, održajem i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 53.

(1)Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2)Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom.

[...]

19. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 118/11, 67/13 i 60/15) relevantne odredbe glase:

Član 13.

(1) Otkup stana u državnoj svojini daje Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo (u daljem tekstu: prodavac).

[...] VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 011205 14 Rev od 21. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je odlukama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnje da je u postupku iz kog su proizašle osporene presude proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, da su osporene presude pogrešne i nezakonite i da su sudovi u žalbenom i revizionom postupku potpuno zanemarili činjenice koje je prvostepeni sud imao u vidu (valjan pravni osnov, zakonit otkup) dajući tužiocu kao vanknjižnom vlasniku pravo koje mu ne pripada. Podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 685/09 od 27. juna 2012. godine, stav 39, dostupna na www.ustavnisud.ba), nespornim proizlazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u vezi s utvrđenim činjenicama, da li je Vrhovni sud pri odlučivanju o reviziji izašao van zakonskog ovlašćenja i da li obrazloženje osporene presude zadovoljava standard i kriterijume prava na pravično suđenje.

31. Analizirajući sprovedeni postupak, odnosno obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari u smislu prethodno navedenih standarda i principa, Ustavni sud ne može naći ništa što ukazuje na povredu apelantovog ustavnog prava. Naime, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud ispitao osporenu presudu u granicama razloga revizije, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, nakon čega je zaključio da je apelantova revizija neosnovana i stoga drugostepena odluka pravilna i zakonita. Pri tome je Vrhovni sud u obrazloženju presude ponovio predmet spora i utvrđeno činjenično stanje iz nižestepenih presuda i podsjetio na stav i odlučenje iz drugostepene presude u vezi sa sadržajem relevantnih odredbi ZPP, ZOO-a, ZSP i ZPDS i sadržajem ugovora zaključenog između tužioca i drugotuženog. U tom smislu, Vrhovni sud je, potvrđujući pravilnost i zakonitost drugostepene presude u kontekstu neosnovanosti revizionih prigovora kojima je ukazano na to da je drugostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev, jasno ukazao na ovlašćenje drugostepenog suda da u smislu odredbe člana 12 stav 1 ZPP raspravi kao prethodno pitanje valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana (između apelanta i drugotuženog), budući da je od odluke o tom pravnom pitanju zavisila odluka suda o osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva prema apelantu. Vrhovni sud je pri tom ukazao na sadržaj relevantnih odredbi ZOO-a, ZSP i ZPDS koje su dovedene u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, prije svega odredbama ugovora o kupoprodaji (između tužioca i drugotuženog) čiji je bitan sastojak rok za ispunjenje obaveze, koji je tužilac ispoštovao, ali ne i drugotuženi kao kupac. Iz te nesporne činjenice, kao i svih izvedenih dokaza, dalje je proizašao zaključak da drugotuženi ugovorom o otkupu, koji je prvostepeni sud ocijenio valjanim pravnim osnovom za apelantovo korišćenje stana, na apelanta nije mogao prenijeti pravo vlasništva jer ga ni sam nije stekao. Okružni sud je ocjenom prethodnog pitanja u pogledu valjanosti ugovora o otkupu koji je apelant zaključio s drugotuženim, za razliku od Osnovnog suda, na osnovu istog činjeničnog stanja zaključio da je navedeni ugovor zaključen suprotno odredbi člana 13 stav 1 ZPDS jer drugotuženi nije imao svojstvo prodavca, što ga čini ništavim u smislu odredbe člana 103 ZOO-a. Imajući u vidu da je ugovor o otkupu ništav i da djeluje prema svima, te imajući u vidu osnovne principe zaštite prava vlasništva, Vrhovni sud je, ukazujući u obrazloženju presude na ključne stavove iz drugostepene presude koje je kao pravilne i zakonite prihvatio kao svoje, potvrdio da je zahtjev tužioca kao vlasnika predmetnog stana opravdan, da je tužilac ovlašćen da od apelanta zahtijeva predaju u posjed i brisanje uknjižbe jer je apelant navedena prava stekao iz ništavog pravnog posla koji je prvostepeni sud pogrešno ocijenio valjanim pravnim osnovom.

32. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo relevantne i dovoljne razloge u pogledu neosnovanosti apelantove revizije, te pravilnosti i zakonitosti drugostepene presude kojom je na osnovu istog činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku donesena drugačija odluka, upravo kao posljedica pravilne primjene materijalnog prava. U datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost niti postupanje Vrhovnog suda koje izlazi van granica ovlašćenja iz člana 240 ZPP-a u vezi sa članom 248 ZPP-a. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke naveo zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba na predmetnu situaciju, te da nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti u okviru Okružnog suda i Vrhovnog suda u primjeni materijalnopravnih propisa, a koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.

33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude, u smislu odlučnih činjenica, primjene materijalnog i procesnog prava, u cijelosti zadovoljava kriterijume i standarde prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu

34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud primjećuje da se navodi o kršenju ovog prava u suštini zasnivaju na identičnim navodima koji su istaknuti u okviru prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već detaljno obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u pogledu navodnog kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a, ZPDS i ZSP u vezi s odredbama ZPP na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno kada je odluka donesena primjenom relevantnih materijalnih i procesnih odredbi.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4990/16 (Ž. G.) | Sudska praksa | Aktio