Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-536/18 (D.D.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-536/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-536/18, rješavajući apelaciju D. D., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. D.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 132169 15 Rev od 30. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Smiljana Moravac-Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 132169 15 Rev od 30. novembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 132169 15 Gž od 16. oktobra 2015. godine. Navedenom drugostepenom presudom odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda na način da je, između ostalog, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog (M. J.) da mu isplati na ime njegovog udjela u sticanju imovine preduzeća za proizvodnju, maloprodaju i veleprodaju kožne galanterije „Company Progal“ d.o.o. Banjaluka i to po osnovu povrata uloga osnivača iznos od 49.878,51 KM i po osnovu učešća u novostvorenoj vrijednosti iznos od 2.272,05 KM, što ukupno iznosi od 52.150,56 KM.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet spora apelantov zahtjev da mu tuženi vrati njegov osnivački udio u osnivanju preduzeća i novčani iznos po osnovu učešća u novostvorenoj vrijednosti u istom preduzeću. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud po provedenom postupku utvrdio da su apelant i tuženi 1990. godine osnovali privatno preduzeće odnosno da su bili njegovi suosnivači sa od 50%. Dalje, da je predmetno preduzeće efektivno poslovalo od osnivanja do 1996/1997. godine, te da je apelant napustio Banjaluku u ljeto 1995. godine i nikada se više nije vratio u predmetno preduzeće, s obzirom da je 1996. godine osnovao drugo preduzeće. Takođe je utvrđeno, da su stranke ugovorile da za obaveze preduzeća odgovara preduzeće, a ne suosnovači svojom imovinom, te da predmetno preduzeće nije izvršilo usklađivanja sa odredbama Zakona o preduzećima iz 1998. godine, odnosno Zakona o privrednim društvima iz 2008. godine, što je bila njegova zakonska obaveza. Nadalje je utvrđeno da se apelant vratio da živi u Banjaluku 2005. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je u prelaznim i završnim odredbama člana 427. stav 5. u vezi sa stavom 3. ranijeg Zakona o preduzećima propisano, između ostalog, da postojeća preduzeća koja se ne organizuju i usklade svoje opšte akte sa odredbama toga zakona u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu toga zakona, prestaju sa radom i sud će ih poslije sprovedenog postupka likvidacije brisati iz registra. Takođe, Vrhovni sud je naveo da između stranaka nije sporno da predmetno preduzeće nije organizovano i da opšti akti toga preduzeća nisu usklađeni sa odredbama pomenutoga Zakona o preduzećima. Vrhovni sud je ukazao da je predmetno preduzeće prestalo sa radom zbog propusta odgovornog lica da uskladi opšte akte preduzeća sa odredbama novog Zakona o preduzećima u ostavljenom roku od godinu dana. Naime, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije jasno u čemu apelant vidi zloupotrebu tuženog koja bi omogućila primjenu odredbe člana 54. ranijeg Zakona o preuzećima koja govori o odgovornosti tuženog kao jednog od osnivača, zbog navodne zloupotrebe. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da se revizijom tvrdi da je tuženi falsifikovao odluku o istupanju apelanta iz predmetnog preduzeća, što znači da je po stavu revizije, apelant kao direktor, a ne tuženi, bio dužan da preduzme radnje u cilju očuvanja predmetnog preduzeća u pravnom prometu. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tuženi nije pasivno legitimisan u ovome sporu, jer osnivački ulog predmetnog preduzeća kao i novostvorena vrijednost koja se tužbom traži u smislu člana 11. Pravila predmetnog preduzeća čine imovinu toga preduzeća, a ne tuženog (ili apelanta) kao jednog od osnivača. Vrhovni sud je ukazao da s obzirom da je predmetno preduzeće po sili zakona prestalo da postoji, o preostaloj imovini toga preduzeća trebalo je, ili treba, da se raspravlja u postupku likvidacije. Naime, Vrhovni sud je istakao da osnivački ulozi, kao i novostvorena vrijednost predstavlja imovinu preduzeća, a ne njenih osnivača, o kojoj (imovini) je radi prestanka rada preduzeća trebalo raspravljati u postupku likvidacije preduzeća u skladu sa odredbama ranijeg Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-536/18 (D.D.) | Sudska praksa | Aktio