Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5861/18 (T. L.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5861/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5861/18, rješavajući apelaciju Tahira Lakočevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tahir Lakočević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 240098 15 Gž od 3. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tahir Lakočević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Ilidže, podnio je 23. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 240098 15 Gž od 3. aprila 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena je Presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Mal 240098 12 Mal od 16. maja 2014. godine, kojom je apelant obavezan da na ime duga isplati tužitelju („OKI upravitelj“ d.o.o. Sarajevo) iznos od 159,60 KM, dok je u odnosu na protivtužbu, sa zahtjevom da tužitelj apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 2.000,00 KM, odlučeno da se smatra povučenom.

3. Općinski sud je u obrazloženju prvostepene presude, pored ostalog, naveo da kako na glavnu raspravu održanu 11. aprila 2014. godine punomoćnici apelanta, iako uredno obaviješteni, nisu pristupili, sud je na osnovu člana 97. stav 3. Zakona o parničnom postupku, donio odluku kojom se protivtužba smatra povučenom. Nadalje, istaknuto je da je uvidom u sve provedene dokaze utvrđeno da je tužitelj izabrani upravitelj na apelantovoj adresi kao i da obavlja poslove upravitelja na toj adresi, te da se u knjigovodstvenoj evidenciji tužitelja na imenu apelanta kroz negativan saldo vodi iznos od 159,60 KM. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 27. stav 1. Zakona o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama propisano da su etažni vlasnici obavezni plaćati naknadu za održavanje za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i upravljanje zgradama do kraja mjeseca za tekući mjesec na račun upravitelja. Prema tome, ukazano je da tužitelj osnovano od apelanta potražuje isplatu naknade u iznosu od 159,60 KM. Isto tako, Općinski sud je istakao da prigovore da tužitelj nije ili je neuredno izvršavao svoje obaveze upravitelja cijeni neosnovanim iz razloga što nesavjesno i neuredno izvršavanje obaveza upravitelja ne oslobađa etažne vlasnike obaveze plaćanja naknade nego predstavlja razlog za eventualni raskid ugovora ili podnošenje prigovora na rad upravitelja nadležnom Ministarstvu stambenih poslova. Naime, navedeno je da apelant ima zakonsku obavezu da plaća naknadu za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i za upravljanje zgradom, a sredstva ne predstavljaju naknadu upravitelju za izvršenu uslugu u prethodnom mjesecu, već ista čine fond stambene zgrade iz koga se obezbjeđuju sredstva za redovno održavanje zgrade.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da žalbeni navod da je prvostepeni sud trebao donijeti procesno rješenje o povlačenju tužbe u odnosu na Š. L. nema mjesta, s obzirom da iz stanja spisa proizilazi da tužitelj nije povukao tužbu u odnosu na Š. L. nego je samo tužba uređena u odnosu na ime i prezime, odnosno stranku i kao tuženi je označen apelant. U vezi s tim, ukazano je da je na ročištu bio prisutan i punomoćnik tuženih koji se nije protivio, niti prigovarao uređenju oznake apelanta, pa onda u takvoj situaciji nema osnova da se prima na znanje povlačenje tužbe, kada je izvršeno samo uređenje tužbe. Nadalje, navedeno je da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno utvrdio da razlozi zbog kojih punomoćnici apelanta nisu pristupili na zakazano ročište nisu opravdavajući, niti mogu biti osnov za udovoljavanje prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje. Naime, ukazano je da činjenica da su punomoćnici apelanta o terminu zakazanog ročišta bili obaviješteni 18 dana prije ročišta, predstavlja dovoljno vremena da se izbjegnu eventualne objektivne nemogućnosti za pristupanje na ročište, odnosno da se eventualno obezbijedi zamjena. Kantonalni sud je istakao da je nesporno da je advokat K. K. obavio pregled 11. aprila 2014. godine, ali da je iz dostavljenog nalaza vidljivo da se radi o kontrolnom pregledu, što upućuje na zaključak da se radi o kontroli i da je advokat znao za pregled, pa je onda imao dovoljno vremena da se organizuje na način da nađe zamjenu ili pak sud obavijesti o nemogućnosti pristupanja na zakazano ročište. Nadalje, istaknuto je da je advokat M. B. nesporno bila na raspravi pred Općinskom sudom, ali je upravo saznanje za postojanje rasprave pred drugim sudom obavezivalo punomoćnike ili da sud obavijeste o nemogućnosti pristupanja, ili osiguraju zamjenu za pristup na ročište. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio da su tokom prvostepenog postupka u ime advokata pristupali pripravnici, pa se i za ročište zakazano za 11. april 2014. godine moralo osigurati njihovo prisustvo ili bar izostanak opravdati, što su punomoćnici apelanta propustili učiniti i što žalbu apelanta u pravcu nepravilnosti i nezakonitosti odluke kojom je odbijen prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje čini neosnovanom.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku. Naime, apelant navodi da redovni sudovi nisu donijeli procesno rješenje kojim bi se konstatovalo da se tužba protiv tužene Š. L. smatra povučenom, odnosno nisu prihvatili vrlo objektivne razloge za nepristupanje na zakazanu glavnu raspravu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenog prava apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te detaljno i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5861/18 (T. L.) | Sudska praksa | Aktio