Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3156/16 (A. R. iz Brčkog)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Istraga
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nematerijalna šteta
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3156/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3156/16, rješavajući apelaciju Admira Rizvanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57 stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Admir Rizvanović protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 087851 16 Gž od 11. maja 2016. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 08785 15 P od 2. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Admir Rizvanović iz Brčkog (u daljnjem tekstu apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 21. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 087851 16 Gž od 11. maja 2016. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 08785 15 P od 2. novembra 2015. godine.

2. Apelant je tužbom podnesenom protiv Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), tražio naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode u iznosu od 8.800,00 KM. Pored toga, apelant je tužbom tražio i naknadu štete zbog povrede časti i ugleda u iznosu d 20.000,00 KM, zato što su, kako je naveo, brojni mediji objavili da je on učestvovao „u razbojništvu u kojem je jedan čovjek ubijen i jedna žena teško povrijeđena“, ali je naknadno protiv njega istraga obustavljena. Osnovni sud je, presudom broj 96 0 P 08785 15 P od 2. novembra 2015. godine, usvojio prvi dio apelantovog tužbenog zahtjeva i dosudio mu naknadu od 8.800,00 KM, dok je drugi dio tužbenog zahtjeva u cijelosti odbio. U obrazloženju svoje odluke, Osnovni sud se u odnosu na prvi dio tužbenog zahtjeva (naknadu štete zbog neosnovanog pritvaranja) pozvao na odredbu člana 418. stav (1) tačka a. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Nakon što je detaljno analizirao sadržaj te odredbe (strana 4. prvostepene presude), Osnovni sud je zaključio da je dokazano da je apelant bio u pritvoru u periodu od 5. aprila do 4. jula 2012. godine, zbog istrage koju su policija i Tužilaštvo Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BD BiH) vodili protiv apelanta i drugog osumnjičenog zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo razbojništva iz člana 283. stav 3. u vezi sa čl. 31. i 33. Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH. Pritvor protiv apelanta je ukinut rješenjem nadležnog suda 4. jula 2012. godine, na osnovu podneska kojim je Tužilaštva BD BiH obavijestilo sud da obustavlja istragu protiv apelanta „jer nema dovoljno dokaza da je [apelant] počinio krivično djelo“ za koje je bio osumnjičen. Na osnovu ovoga, Osnovni sud je zaključio da je apelant dokazao osnovanost svog zahtjeva, pa mu je dosudio traženi iznos od 8.800,00 KM.

3. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva, kako ga je apelant postavio, Osnovni sud je naveo da apelant nije postavio zahtjev za naknadu štete na osnovu člana 419. ZKP, kojim se propisuje mogućnost suda da, po tužiteljevom zahtjevu, naloži objavljivanje u medijima saopštenja o odluci iz koje proizlazi neosnovanost lišenja slobode, već da je postavio zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda. Osnovni sud je smatrao da se u odnosu na taj zahtjev ima primijeniti Zakon o zaštiti od klevete Brčko distrikta BiH, pa je analizom provedenih dokaza i relevantnih odredaba tog zakona, zaključio da apelant nije dokazao „da je tuženi svojim postupcima izazvao štetu [apelantu] zbog povrede časti i ugleda zbog činjenice da su brojni mediji objavili informaciju o pritvaranju [apelanta] i počinjenom krivičnom djelu“, odnosno da nije dokazao „da je tuženi, ili neki od organa tuženog ili zaposlenik nekog od organa tuženog, objavio informacije za koje tužitelj smatra da predstavljaju povrede njegove časti i ugleda, niti je dokazano da je tuženi ili neki od njegovih organa autor nekog od tih tekstova“. Stoga je Osnovni sud zaključio da u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva tuženi nije pasivno legitimisan.

4. Apelacioni sud je presudom broj 96 0 P 087851 16 Gž od 11. maja 2016. godine odbio apelantovu žalbu protiv prvostepene odluke u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za isplatu 20.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda i u tom dijelu je potvrdio prvostepenu presudu. Međutim, u odnosu na dio presude kojim je aplelantu dosuđen iznos od 8.800,00 KM na ime naknade štete zbog neosnovanog pritvora, Apelacioni sud je usvojio žalbu tuženog, pa je u tom dijelu ukinuo prvostepenu presudu i predmet je vratio na ponovno suđenje.

5. U odnosu na odbijanje apelantovog zahtjeva da mu tuženi isplati 20.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda, Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da je apelant taj dio tužbenog zahtjeva zasnovao na činjenici da su „brojni mediji“ objavili vijesti u kojima je on doveden u vezu sa krivičnim djelom razbojništva. Međutim, budući da u vezi s tim apelant nije svoj zahtjev usmjerio „u pravcu rješidbe kakvu je predvidjela [...] odredba člana 419. ZKP“, prvostepeni sud je tužbeni zahtjev cijenio u smislu odredaba Zakona o zaštiti od klevete. Međutim, Apelacioni sud je naveo da apelant nije dokazao da mu je radnjama tuženog uzrokovana šteta, niti da je bilo ko od organa tuženog ili zaposlenik nekog od organa tuženog objavio informacije koje bi predstavljale povredu časti i ugleda. Također, navedeno je da su „u zvaničnim saopćenjima (od strane Policije i Tužiteljstva) objavljeni inicijali i godine rođenja osoba na koje se informacija odnosi, pri čemu također valja imati u vidu da su organi tuženog priopćili vijest koja je u suštini istinita, onda to što su mediji posredstvom svojih izvora saznali puna imena i prezimena osoba na koje se ta informacija odnosi, opravdava zaključak prvostepenog suda da tuženi nije pasivno legitimiran kod ovako postavljenog tužbenog zahtjeva, niti bi predstavljalo osnov da se podvrgne odgovornosti za klevetu.“

6. Dalje, Apelacioni sud je naveo da se u ovakvoj situaciji Osnovni sud nije mogao pozvati na Zakon o zaštiti od klevete, već je „taj zahtjev trebao da prosuđuje u smislu odredbe člana 200 Zakona o obligacionim odnosima.“ Naime, kako je dalje naveo Apelacioni sud, duševni bolovi zbog neosnovane osude, odnosno zbog neosnovanog lišenja slobode „predstavljaju jedinstveni vid štete za koji se oštećenom dosuđuje jedan iznos naknade, pri čijem odmjeravanju sud uzima u obzir sve relevantne okolnosti slučaja, odnosno raniji ugled koji je oštećeni uživao u svojoj sredini, odnos sredine prema oštećenom nakon neosnovanog lišenja slobode, prirodu krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, vrijeme trajanja pritvora, te druge okolnosti koje su od uticaja na prirodu, težinu i trajanje psihičkih bolova.“ Dakle, kako je dalje zaključio Apelacioni sud, „neosnovanim lišenjem slobode [apelantu] je uzrokovan duševni bol zbog povrede slobode kretanja, dok mu je objavljivanjem tog događaja u sredstvima javnog informiranja uzrokovan duševni bol zbog povrede ugleda, a ti duševni bolovi skupa predstavljaju jedinstven vid štete, kojim su obuhvaćene sve štetne posljedice nematerijalne prirode“. Stoga je Apelacioni sud zaključio da je pravilna prvostepena odluka u dijelu u kojem je apelant „odbijen sa zahtjevom na novčanu naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede časti i ugleda“.

7. U dijelu u kojem je obrazložio zbog čega je ukinuo prvostepenu odluku u dijelu u kojem je apelantu dosuđen iznos od 8.800,00 KM na ime naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode, Apelacioni sud je naglasio da je s obzirom na utvrđene činjenice nesporno da apelant „ima pravo na naknadu štete u skladu sa članom 418. stav 1. tačka a. ZKP i članom 200. Zakona o obligacionim odnosima“ (u daljnjem tekstu: ZOO), te u skladu sa „važećom praksom u Bosni i Hercegovini“. Dalje, Apelacioni sud je naveo koji se parametri cijene kod određivanja visine te naknade prema zajedničkom stavu Vrhovnih sudova entiteta i Apelacionog suda, te da je sud dužan da prilikom odlučivanja o visini naknade uzme te parametre u obzir. Međutim, Apelacioni sud je naveo da se Osnovni sud „nije uopće bavio pitanjem visine dosuđene naknade i propustio je obrazložiti pretpostavke za dosudu iznosa koji je [apelantu] određen izrekom prvostepene presude, što podrazumijeva da na jasan i izričit način obrazloži temeljem kojih okolnosti je utvrdio da tužitelju pripada naknada u iznosu koji je tražen tim dijelom tužbenog zahtjeva.“ Stoga je taj dio presude ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

Apelacioni navodi

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. U odnosu na pravo na pravično suđenje, apelant navodi da smatra da su sudovi proizvoljno cijenili provedene dokaze, a naročito tekstove pod različitim naslovima koji su objavljivani u medijima i izjave glasnogovornika policije da su apelant i još jedan osumnjičeni „privedeni u policiju“, da će se protiv njih „podnijeti izvještaj o počinjenju krivičnog djela“, da će „poslije obrade obojica biti predati u nadležnost Tužilaštva“, itd. (detaljno na strani 2. apelacije).Također, apelant smatra da sudovi nisu pažljivo cijenili ni nalaz vještaka neuropsihijatra. Dalje, apelant navodi da je pravni osnov za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode sadržan u članu 200. ZOO, pa se u vezi s tim poziva na praksu Ustavnog suda u odluci broj AP-941/10, te na praksu Vrhovnog suda prema kojoj „duševni bolovi zbog neosnovanog lišenja slobode predstavljaju jedinstven vid štete koja obuhvata sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog, proistekle zbog neosnovanog lišenja slobode (povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti), pa se za ovu štetu dosuđuje jedan iznos naknade.“

9. Dalje, apelant navodi da postoji „izrazita diskriminacija u dosuđivanju naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda. U vezi s tim, apelant navodi da je „predsjednik suda Grčević Jadranko podnio tužbu protiv Brčko distrikta BiH radi naknade štete pred [Osnovnim sudom], jer su pojedini mediji objavili tonski zapis prisluškivanih razgovora između bivšeg gradonačelnik Pajića i predsjednika suda“, te da je u tom predmetu tužitelju bila dosuđena naknada nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti u iznosu od 50.000,00 KM, koji je drugostepenom presudom snižen na 20.000,00 KM, iako se po tom osnovu „obično dosuđuje“ 3-5.000,00 KM. Također navodi da se „za ubistvo civila prema orjentacionim kriterijima dosuđuje iznos od 15.000,00 KM“. S druge strane, kako navodi „apelant iako je neosnovano lišen slobode, nema pravo na naknadu štete zbog povrede časti i ugleda“. Stoga smatra da postoji diskriminacija po osnovu socijalnog i nacionalnog porijekla. Apelant diskriminaciju vidi i u tome što je, kako navodi, Apelacioni sud postupio suprotno orjentacionim kriterijima, te da je „zastrašujuće presuđenje [Apelacionog suda] da je važnija povreda ugleda [predsjednika suda] u odnosu na nečiji život, jer se po orjentacionim kriterijima presuđuje za smrt iznos od 15.000,00 KM.“ Apelant također smatra da mu je onemogućen efikasan pristup sudu iz člana 6. Evropske konvencije „koji ne podrazumijeva samo pravo da osoba da se obrate sudu radi utvrđivanja prava i obaveza, već i da taj pristup bude učinkovit“. Također, smatra da mu je proizvoljnom primjenom materijalnog prava uskraćeno pravo na neometano uživanje imovine.

Relevantni propisi

10. U Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BD BiH“ br. 34/13 i 27/14) relevantne odredbe glase:

Član 418 Ostala lica kojima pripada pravo na naknadu štete (1) Pravo na naknadu štete pripada:

a) licu koje je bilo u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođeno od optužbe ili je optužba odbijena, [...] (4) U postupku za naknadu štete, u slučajevima iz stavova 1 i 2 ovog člana, shodno će se primjenjivati odredbe ove glave.

Član 419 Naknada štete prouzrokovane sredstvima javnog informisanja Ako je slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano lišenje slobode nekog lica prikazan u sredstvima javnog informisanja i time bio povrijeđen ugled tog lica, sud će, na njegov zahtjev, objaviti u novinama ili drugom sredstvu javnog informisanja saopštenje o odluci iz koje proizilazi neopravdanost ranije osude, odnosno neosnovanost lišenja slobode. Ako slučaj nije prikazan u sredstvu javnog informisanja, ovakvo saopštenje će se, na zahtjev tog lica, dostaviti organu ili pravnom licu u kojemu je to lice zaposleno, a ako je to za njegovu rehabilitaciju potrebno – političkoj stranci ili udruženju građana.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije apelanta-tužitelja Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu prekršeno navodno proizvoljnom primjenom materijalnog prava, odnosno da mu pored naknade nematerijalne štete po osnovu neosnovanog lišenja slobode kako je to regulisano članom 418. ZKP, pripada i posebna naknada zbog povrede ugleda i časti po članu 200. ZOO, zato što su mediji izvještavali o tome da je apelant osumnjičen i pritvoren zbog krivičnog djela. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je naknada nematerijalne štete po osnovu neosnovanog lišenja slobode regulisana odredbom člana

418. ZKP. Ova naknada se ostvaruje kroz novčanu naknadu, pri čemu se moraju uzeti u obzir sve relevantne okolnosti. Apelacioni sud je u drugostepenoj odluci ukazao na zajedničke stavove Vrhovnih sudova entiteta o tome koje okolnosti utječu na visinu naknade po osnovu člana 418. ZKP (vidi tačku 6.. ove odluke). Budući da je zaključio da Osnovni sud nije obrazložio da li je i kako cijenio sve relevantne okolnosti, Apelacioni sud je dio presude kojim je po ovom osnovu apelantu dosuđeno 8.800,00 KM ukinuo i vratio na ponovno suđenje, pa stoga ovo i ne može biti predmetom razmatranja u ovoj odluci.

15. S druge strane, drugi dio apealntovog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 20.000,00 KM po osnovu povrede ugleda i časti je pravosnažno odbijen. U suštini, apelant smatra da mu pored novčanog iznosa naknade nematerijalne štete zbog neosnovane osude o kojem, kako je rečeno, tek treba biti odlučeno u ponovnom postupku, pripada i novčani iznos naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda po članu 200. ZOO, zato što su informacije o tome da je bio osumnjičen za izvršenje krivičnog djela objavljene u medijima. U vezi sa ovim, Ustavni sud najprije naglašava da se za naknadu štete (materijalne i nematerijalne) zbog neosnovanog pritvora, te naknade štete zbog objavljivanja u sredstvima javnog informisanja u takvim slučajevima primjenjuju isključivo relevantne odredbe ZKP, u konkretnom slučaju član 418. koji reguliše pitanje naknade nematerijalne i materijalne štete i član 419. ZKP koji reguliše naknadu štete prouzrokovane sredstvima javnog informisanja. Stoga apelant naknadu štete zbog neosnovanog pritvora može tražiti samo prema tim odredbama. S druge strane, Ustavni sud naglašava da osoba koja je neosnovano lišena slobode trpi jednu nematerijalnu štetu, zato što je poremećaj psihičke i emocionalne ravnoteže pritvorenog lica proizvod ukupnog stresnog stanja izazvanog povredom slobode, ugleda, časti i drugih prava ličnosti, koje je nedjeljivo. Apelant se i sam poziva na zajedničke stavove Vrhovnih sudova entiteta o Apelacionog suda u kojima je također naglašeno „da duševni bolovi zbog neosnovanog lišenja slobode predstavljaju jedinstven vid štete koja obuhvata sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog, proistekle zbog neosnovanog lišenja slobode (povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti), pa se za ovu štetu dosuđuje jedan iznos naknade. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu pored naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog pritvora propisane članom 418. ZKP, pripada i posebna naknada nematerijalne štete po osnovu povrede časti i ugleda iz člana 200. ZOO.

16. Osim toga, činjenica da su mediji objavili da je apelant bio osumnjičen i pritvoren, ali da je postupak protiv njega kasnije obustavljen, daje prostora za naknadu štete prouzrokovane sredstvima javnog informisanja (tj. pravo na moralnu rehabilitaciju), ali na način koji je izričito propisan odredbom člana 419. ZKP. Međutim, apelant takav zahtjev nije postavio. U vezi sa ovim pitanjem, Ustavni sud ističe da je u svojoj odluci AP-4793/14, između ostalog, naveo da je ovakvom odredbom namjera zakonodavca bila „da u odredbama zakona posebno naglasi značaj naknade štete prouzrokovane sredstvima javnog informisanja s obzirom da takva vrsta štete u odnosu na oštećeno lice može imati dodatne reperkusije u odnosu na neopravdanu osudu odnosno neosnovano lišenje slobode posmatrano samostalno“ (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4793/14 od 17. marta 2015. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 29/15, tačka 22). U odnosu na apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP-941/10, Ustavni sud naglašava da je u toj odluci razmatrao pravo apelanta u tom predmetu na naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode, pa je utvrdio da mu je prekršeno pravo na imovinu zato što je njegov zahtjev za naknadu štete odbijen, uz obrazloženje Vrhovnog suda Federacije BiH da se u njegovom slučaju ne može primijeniti relevantna odredba ZKP FBiH, zbog toga što nije bilo neosnovanog lišavanja slobode, s obzirom da je u ponovnom postupku izvršena prekvalifikacija krivičnog djela i apelant osuđen na kaznu zatvora u kraćem trajanju (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-941/10 od 16. maja 2013. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 47/13, tačka 36). Dakle, i u tom slučaju je o naknadi štete odlučivano isključivo na osnovu relevantnih odredaba ZKP, a ne u kumulaciji sa naknadom štete iz člana 200. ZOO.

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Apelacioni i Osnovni sud u dijelu presuda koje apelant pobija dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U odnosu na navode koji se tiču navodne diskriminacije po osnovu socijalnog i nacionalnog porijekla, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Osim što tvrdnje o povredi ovog prava zasniva na različitoj sudskoj praksi u dosudi naknade štete u predmetima drugih tužitelja i po drugim, različitim pravnim osnovima, apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran. Stoga Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3156/16 (A. R. iz Brčkog) | Sudska praksa | Aktio