Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4648/16 (ZTC „Banja Vrućica“ a.d. Teslić)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Banka
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4648/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4648/16, rješavajući apelaciju ZTC „Banja Vrućica“ a.d. Teslić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ZTC „Banja Vrućica“ a.d. Teslić protiv Presude Višeg privrednog suda Banjaluka broj 60 0 Ps 019954 15 Pž od 27. septembra 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Ps 019954 14 Ps od 6. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ZTC „Banja Vrućica“ a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 7. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 019954 15 Pž od 27. septembra 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 60 0 Ps 019954 14 Ps od 6. marta 2015. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 019954 14 Ps od 6. marta 2015. godine obavezan je apelant da tužitelju („Termomontaža“ a.d. Banjaluka) isplati na ime naknade štete iznos od 13.685 76 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

3. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je između parničnih stranaka 2008. godine zaključen ugovor o izvođenju radova na rekonstrukciji hotela "Kardial" u Banji Vrućici, da je tužitelj, kao izvođač, izvodio radove koji su bili predmet ocjene Komisije za tehnički prijem, nakon čega je doneseno rješenje o upotrebnoj dozvoli 2010. godine, te da je objekat preuzet od strane investitora. Nadalje, Okružni privredni sud je istakao da je pomenutim ugovorom o izvođenju radova bilo predviđeno da tužitelj dostavi garancije banke na avans, pa je tužitelj, na osnovu toga zaključio ugovor o izdavanju garancije broj 0750100677 sa Novom bankom AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: Nova banka) kojim je određeno da Nova banka za račun i po nalogu nalogodavca izdaje činidbenu garanciju u iznosu od 42.985,37 KM. Okružni privredni sud je istakao da je na osnovu pomenutog ugovora o izdavanju garancije Nova banka izdala bankarsku garanciju za dobro izvršenje posla, pri čemu je kao korisnika garancije označila apelanta. Okružni privredni sud je, također, naveo da je apelant pismenim podneskom dostavio Novoj banci prvi poziv radi realizacije bankarske garancije u kojoj je navedeno da je tužitelj prekršio svoju obavezu iz osnovnog ugovora, nakon čega su novčana sredstva po bankarskoj garanciji u cjelosti uplaćena apelantu od strane garanta-Nove banke.

4. Okružni privredni sud je naveo da je apelant istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije u ovoj pravnoj stvari, smatrajući da su u ovom poslovnom odnosu, vezano za bankarsku garanciju i zaključenje ugovora o izdavanju garancije, učestvovali tužitelj i banka kao garant. Prema stavu Okružnog privrednog suda, ovakav prigovor nema osnova u odredbama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO), imajući u vidu da tužitelj potražuje naknadu za neosnovano naplaćenu garanciju u smislu odredaba člana 1087. stav 3. ZOO kojim je propisano da korisnik garancije duguje nalogodavcu iznos primljen po osnovu garancije na koji inače ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca. U vezi sa navedenim, Okružni privredni sud je istakao da, u konkretnom slučaju, predmet tužbenog zahtjeva nije osporavanje isplate po osnovu bankarske garancije koji je izvršila banka korisniku po osnovu izdate garancije, već je u ovom slučaju predmet tužbenog zahtjeva pravni odnos između korisnika garancije i nalogodavca iz osnovnog pravnog posla, u ovom slučaju ugovora o izvođenju radova po osnovu kojeg je i došlo do naplate garancije, a u kojem slučaju tužitelj od apelanta, kao korisnika garancije, potražuje iznos za koji smatra da je neosnovano isplaćen. Slijedom navedenog, Okružni privredni sud je zaključio da je neutemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je apelant istakao tokom postupka, obzirom da se u konkretnom slučaju nesporno radi o međusobnom odnosu nalogodavca za davanje garancije-tužitelja i korisnika garancije-apelanta, jer iz provedenih dokaza proizilazi da su upravo tužitelj i apelant bili u ugovornom odnosu po osnovu kojeg je i došlo do zaključenja ugovora o davanju bankarske garancije i izdavanju bankarske garancije od strane banke.

5. Nadalje, Okružni privredni sud je, odlučujući o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, između ostalog, zaključio da se ne može utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva kako je to tužitelj postavio kada je tražio povrat isplaćene bankarske garancije u visini od 42.985,37 KM. Naime, Okružni privredni sud je istakao da se provedenim dokazima nije moglo sa sigurnošću dokazati da je tužitelj u svemu postupio u skladu sa ugovorom o izvođenju radova, tj. da proizilazi da tužitelj nije izvršio sve radove u skladu sa projektnom dokumentacijom, pa je angažovana firma „Altaterm“d.o.o. Mostar, koja je otklonila nedostatke u radovima i koja je za svoje radove ispostavila račun od 25.739,61 KM. Osim toga, Okružni privredni sud je ukazao da iz izvedenih dokaza proizilazi da su u konkrentom slučaju postojali propusti svih učesnika u izvođenju predmetnih radova, uključujući i apelanta koji, kao investitor, nije ispoštovao sve odredbe ugovora, a koje se tiču projektovanja i omogućavanja tužitelju da radi po projektu. Stoga, Okružni privredni sud je istakao da su stranke bile u obavezi u smislu odredbe člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev i izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku, zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelimično osnovan i dokazan. Okružni privredni sud je istakao da, imajući u vidu ukupan iznos investicije, a na temelju nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke, tužitelju pripada iznos od 13.685,76 KM, koji predstavlja razliku naplaćene garancije i štete koju je trpio.

6. Presudom Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 019954 15 Pž od 27. septembra 2016. godine djelimično je uvažena žalba tužitelja, te je prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tužitelju pored iznosa iz stava I osporene prvostepene presude (13.685 76 KM) isplati iznos od 25.739,61 KM, dok je u preostalom, odbijajućem dijelu (za iznos duga od 3.560,00 KM) žalba tužitelja odbijena kao neosnovana. Pored navedenog, odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda u pobijanom, dosuđujućem dijelu je potvrđena.

7. Viši privredni sud je u obrazloženju presude, najprije, ukazao da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 42.985,37 KM zajedno sa sporednim potraživanjima (kamatama i troškovima postupka) koji je apelant naplatio aktiviranjem bankarske garancije zbog nedostataka izvršenog posla. Nadalje, Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odredio pravnu prirodu spornog odnosa pozivajući se na odredbu člana 1087. ZOO-a, te da je pravilno odbio prigovor apelanta o nedostatku pasivne legitimacije. U vezi sa navedenim, Viši privredni sud je ukazao da je prvostepeni sud pošao od pravnog odnosa koji je višestruk kod izdavanja bankarske garancije, te činjenice da se u ovom predmetu radi o odnosu između tužitelja - kao nalogodavca i apelantakao korisnika bankarske garancije, nakon što je naplaćen garantovani iznos, a što daje legitimaciju tužitelju da u smislu navedene zakonske odredbe od apelanta potražuje iznos za koji smatra da nije bilo osnova za naplatu. Prema stavu Višeg privrednog suda, tužitelju pripada samostalno pravo da od korisnika garancije-apelanta zahtijeva vraćanje neosnovano naplaćenih sredstava. U odnosu na visinu potraživanja, Viši privredni sud je istakao da se ne može prihvatiti stav prvostepenog suda o odgovornosti tužitelja za izdatke koje je apelant imao prema trećem licu, tj. novom izvođaču radova „Alfaterm“ d.o.o. Mostar, jer je novi izvođač radova uveden u posao nakon aktiviranja bankarske garancije (zahtjev za naplatu iz garancije je podnesen 5. marta 2012. godine, a uplata trećem licu je realizirana 12. marta 2012. godine). Osim toga, Viši privredni sud je ukazao da je vještak mašinske struke u svom nalazu naveo da su greške i nedostaci u određenim radovima (za koje je apelant platio iznos od 25.739,71 KM „Alfaterm“ d.o.o. Mostar ), uzrokovane greškama projektanta i da su jedini nedostaci koji nisu otklonjeni a koje je tužitelj bio u obavezi otkloniti ili uraditi, procijenjeni na vrijednost od 3.560,00 KM. S obzirom na navedeno, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak o postojanju odgovornosti tužitelja za nedostatke koji su bili pokriveni garantovanim iznosom u pogledu kojeg je tužbeni zahtjev bio odbijen, što je bio razlog da se žalba tužitelja djelimično uvaži (za iznos od 25.739,61 KM) jer nije bilo osnova za naplatu.

8. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Viši privredni sud svojom presudom povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku i ZOO kada je u potpunosti zanemario njegov prigovor pasivne legitimacije. Apelant je istakao da on, kao korisnik bankarske garancije, nije nosilac obaveza iz ugovora o izdavanju bankarske garancije, te da to mogu biti samo tužitelj i banka koja je izdala spornu bankarsku garanciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je, prihvatajući stav prvostepenog suda, zaključio da je apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije neutemeljen, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, u konkrentom slučaju, istakao da je prvostepeni sud pravilno odredio pravnu prirodu spornog odnosa pozivajući se na odredbe člana 1087. ZOO-a, te da je pravilno zaključio da se u ovom predmetu radi o odnosu između tužitelja - kao nalogodavca i apelanta-kao korisnika bankarske garancije, što daje legitimaciju tužitelja da u smislu navedene zakonske odredbe od apelanta potražuje iznos za koji smatra da je neosnovano naplaćen, te da je, stoga, prvostepeni sud pravilno odbio prigovor apelanta o nedostatku pasivne legitimacije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4648/16 (ZTC „Banja Vrućica“ a.d. Teslić) | Sudska praksa | Aktio