Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4286/16 (F. L.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građevinsko zemljište
- Eksproprijacija
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4286/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4286/16, rješavajući apelaciju Ferida Lepuzanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ferida Lepuzanovića podnesena protiv Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 010515 16 Uvp od 17. oktobra 2016. godine i broj 01 0 U 010515 15 U od 7. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ferid Lepuzanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, podnio je 11. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010515 16 Uvp od 17. oktobra 2016. godine i broj 01 0 U 010515 15 U od 7. jula 2016. godine.
2. Iz stanja spisa proizilazi da je ,,PELEX“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: investitor) 9. jula 2015. godine pred Službom za urbanizam i zaštitu okoliša Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Služba) pokrenuo postupak izdavanja načelnog odobrenja za građenje složene građevine - stambena zgrada za kolektivno stanovanje (Lamela 1 i Lamela 2) u naselju Mala Lisa-Cazin, na zemljištu označenom kao k.č. br. 2108/3 i 2108/4 k.o. Ćoralići (novi premjer), što po starom katastarskom operatu predstavlja kao k.č. br. 61/7 i 61/6 k.o. Ćoralići (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine).
3. Apelant je u toku postupka 18. augusta 2015. godine podnio zahtjev Službi za učešće u predmetnom postupku. Apelant je u zahtjevu, između ostalog, naveo da je u toku povrat neizgrađenog dijela zemljišta označenog kao k.č.br. 64/9 k.o. Ćoralići, koja parcela je spojena sa predmetnim nekretninama. S tim u vezi, apelant je istaknuo da je Služba propustila zakonsku obavezu da mu po službenoj dužnosti vrati zemljište, pa je 24. aprila 2015. godine podnio zahtjev za uspostavu ranijeg vlasničko-pravnog odnosa, te je od načelnika Općine i nadležnih službi zatražio suspenziju ugovora o tenderu.
4. Služba je donijela Zaključak broj 04-23-3044/15 od 27. augusta 2015. godine kojim apelantu nije priznato svojstvo stranke u predmetnom postupku, budući da apelant nije stranka koja shodno odredbama Zakona o upravnom sporu (u daljnjem tekstu: ZUP), kao i odredbama Zakona o prostornom uređenju i građenju, u tom postupku treba imati status stranke.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog Kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je donijelo Rješenje broj 11/2-23- 240-UP-2/2015 od 11. septembra 2015. godine kojim je odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu. Ministarstvo je, nakon uvida u posjedovni list i zemljišno-knjižni izvadak, utvrdilo da su predmetne nekretnine u posjedu i vlasništvu investitora, dok apelant traži uspostavu ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na drugoj parceli (k.č.br. 64/9 k.o. Ćoralići) koja nesporno, ne ulazi u sastav predmetne nekretnine. Pored toga, Ministarstvo je navelo da nije zabilježeno vođenje nekog spora ili bilo kojeg drugog postupka u vezi sa predmetnim nekretninama.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 010515 15 U od 7. jula 2016. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva od 11. septembra 2015. godine.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je uvidom u predmetni spis utvrdio da je apelant prvostepenom organu podnio zahtjev za učešće u postupku izdavanja odobrenja za građenje, te da je razmatrajući apelantov zahtjev utvrđeno da on nije stranka u postupku prema odredbama ZUP i Zakona o prostornom uređenju i građenju.
8. Kantonalni sud je, uvidom u posjedovni list, utvrdio da su predmetne nekretnine, koje ulaze u sastav građevinske parcele, upisane kao posjed investitora sa dijelom 1/1, dok je, uvidom u zemljišno-knjižne izvatke, utvrdio da su predmetne nekretnine upisane kao vlasništvo investitora, te da niti na jednoj od navedenih nekretnina nije zabilježeno vođenje nekog spora ili kojeg drugog postupka. Kantonalni sud je naveo da je apelant u tužbi naveo da je parcela k.č. br. 64/9 k.o. Ćoralići, spojena sa parcelama iz z.k. ul. br. 1196 k.o. Ćoralići, koja je bila u vlasništvu njegove majke. Kantonalni sud je ocijenio da apelant traži uspostavu ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na parceli, koja uopće nema nikakve veze sa predmetnim nekretninama koje ulaze u sastav građevinske parcele investitora, koji je vlasnik i posjednik tih parcela. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi organ pravilno postupio kada apelantu nije priznao svojstvo stranke u predmetnom postupku, jer apelant nije niti investitor niti nositelj prava vlasništva ili drugih stvarnih prava na predmetnim nekretninama koje ulaze u sastav građevinske parcele.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 010515 16 Uvp od 17. oktobra 2016. godine zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude je odbijen kao neosnovan.
10. Kantonalni sud je istaknuo da je apelant u zahtjevu za vanredno preispitivanje naveo da je akt tuženog Ministarstva od 11. septembra 2015. godine donesen uz povredu čl. 7, 8 48. i 142. ZUP-a tj. bez rješavanja prethodnog pitanja, jer su u spisu uloženi dokazi, da je tuženik zanemario činjenicu da za dio parcele za koje je izdato sporno odobrenje za građenje, Služba vodi upravni postupak pod brojem 05-31-1681/15 za povrat zemljišta u naravi k.č. 64/9 k.o. Ćuprija koja čini sastavni dio parcele na kojoj je u toku postupka protuzakonito izdato odobrenje za građenje, da tuženik a ni Kantonalni sud to pitanje nisu razmotrili pozivajući se na aktualne posjedovne listove i zemljišno-knjižne izvatke koji se odnose na kompleks zemljišta u čiji sastav je nakon eksproprijacije uračunata i njegova parcela k.č. 64/9 k.o. Ćoralići koja 20 godina nije bila privedena namjeni zbog koje je bila eksproprisana.
11. Cijeneći apelantov zahtjev Kantonalni sud je utvrdio da on nije stranka u postupku prema odredbi člana 112. Zakonu o prostornom uređenju i građenju, budući da su predmetne nekretnine u posjedovnom listu i zemljišno-knjižnom ulošku upisane kao posjed i vlasništvo investitora sa dijelom 1/1, a u javnim ispravama nije zabilježeno vođenje nekog spora ili bilo kojeg drugog postupka. Kantonalni sud je naveo da je apelant u tužbi istaknuo da je kod Službe pokrenuo postupak radi utvrđenja i povrata, te uspostave ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na k.č. 64/9 k.o. Ćoralići, po sili zakona shodno članu 96. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, pa smatra da je prvostepeni organ, a i Ministarstvo, trebalo da prekine postupak dok se ne riješi prethodno pitanje (da li je k.č. br. 64/9 u sastavu predmetne nekretnine), jer od toga zavisi pitanje osnovanosti njegovog učešća u postupku kao i osnovanost zahtjeva za povrat eksproprisane k.č. 64/9. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da k.č. 64/9 k.o. Ćoralići nije parcela na kojoj je investitoru (u presudi je greškom navedeno „tužitelju“) izdata građevinska dozvola, kao i da u zemljišno-knjižnim izvacima i posjedovnom listu nema podatka da je zabilježen spor bilo kakve prirode, zbog čega nije bilo osnova da se prekine postupak izdavanja građevinske dozvole investitoru dok se ne riješi prethodno pitanje u postupku deeksproprijacije za k.č. br. 64/9 k.o. Ćoralići. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je postupak deeksproprijacije sasvim odvojen postupak, te da se radi o sasvim drugoj parceli, a ne o predmetnim nekretninama koje su predmet izdavanja građevinske dozvole investitoru.
12. Nadalje, Kantonalni sud je istaknuo da će apelant, u zavisnosti od ishoda postupka za deeksproprijaciju koji još nije okončan, ukoliko bude zahtjev osnovan, ostvariti svoja vlasnička prava, ocijenivši da u konkretnom slučaju podneseni zahtjev za deeksproprijaciju nije razlog za prekid postupka, odnosno ne daje osnov da bi ishod apelantovog zahtjeva za povrat nekretnina koje su mu eksproprisane, bilo prethodno pitanje, pa i za navedeni k.č. br. 64/9 k.o. Ćoralići. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani i apelantovi navodi kojima ističe povredu čl. 7, 8, 48. i
42. ZUP-a budući da apelant niti jednom riječju u zahtjevu za preispitivanje presude od 7. jula 2016. godine nije ukazao u čemu bi se ogledala povreda ZUP-a, već se na te odredbe samo paušalno pozvao.
Apelacioni navodi
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. U suštini, smatra da su organi uprave i sudovi u upravnom sporu pogrešno zaključili da nema svojstvo stranke u predmetnom postupku. Naime, apelant ističe da je parcelu k.č.br. 64/9 k.o. Ćoralići naslijedio iza svoje majke, da je dio te parcele eksproprisan 1986. godine od strane nadležnog općinskog organa, te da je nakon eksproprijacije izvršeno njeno spajanje u kompleks građevinskog zemljišta prema prostorno planskoj dokumentaciji namijenjenoj za izgradnju stambenih objekata.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava isključivo odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku okončanom osporenim odlukama tražio da učestvuje u postupku izdavanja odobrenja za građenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u upravnom postupku, okončanom osporenom presudom Kantonalnog suda, kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 7. jula 2016. godine, utvrđeno da apelant nije stranka u postupku prema odredbi člana 112. Zakona o prostornom uređenju i građenju, budući da apelant nije niti investitor niti nositelj prava vlasništva ili drugih stvarnih prava na predmetnim nekretninama koje ulaze u sastav građevinske parcele. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZUP-a i Zakona o prostornom uređenju i građenju sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević