Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5824/18 (K. N.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5824/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5824/18, rješavajući apelaciju Kenana Nuhića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kenan Nuhić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 K 059662 18 Kž od 2. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kenan Nuhić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Velimir Marić, advokat iz Mostara, podnio je 18. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 K 059662 18 Kž od 2. oktobra 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena, dok je uvažavanjem žalbe Tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) preinačena prvostepena presuda od 9. jula 2018. godine u dijelu odluke o kazni tako da je apelant zbog krivičnog djela spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ F BiH) osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci (prvostepenom presudom je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja je uz pristanak apelanta zamijenjena radom za opće dobro na slobodi u trajanju od 90 radnih dana).
3. Prvostepeni sud je u obrazloženju prvostepene presude, pored ostalog, naveo da je savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza našao da je Tužiteljstvo dokazalo da je apelant 14. oktobra 2017. godine izvršio spolni odnošaj sa mldb. oštećenom, iako je bio svjestan da je ona dijete, da pohađa osnovnu školu i da nema četrnaest godina života. Naime, prvostepeni sud je istakao da to prije svega proizlazi iz iskaza oštećene, a da apelant nije ničim osporio njen iskaz u tom dijelu, a njen iskaz su potvrdili i ostali dokazi Tužiteljstva (iskazi svjedoka A. M., V. M., dr. prim. S. B., te psihijatrijski nalaz i mišljenje vještaka dr. M. A. i dr. sci. S. F.). Pri tome, prvostepeni sud je istakao da krivično djelo spolni odnošaj s djetetom iz člana 207. stav 1. KZ F BiH čini onaj ko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je naveo da su se po ocjeni tog suda u radnjama apelanta stekli svi elementi predmetnog krivičnog djela. Dakle, ukazano je da kako uračunljivost apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije dovedena u pitanje, to je prvostepeni sud ocijenio da je apelant bio svjestan svoga djela, radnji i posljedica, i da je na sve to pristao, pa je sud zaključio da je krivično djelo počinio sa eventualnim umišljajem, radi čega ga je oglasio krivim za predmetno krivično djelo.
4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, pored ostalog, istakao da nisu osnovani navodi žalbe da vještak medicinske struke nije na odgovarajući način provjerio i ocijenio da li mldb. oštećena razumije značenje odricanja prava na svjedočenje (pri čemu se ne navodi koji bi to odgovarajući način provjere i ocjene bio pravilan). Naime, ukazano je da iz iskaza, a i iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, proizlazi da su vještaci sukladno pravilima struke, uzimajući u obzir podatke psiho dijagnostičke procjene, podatke dobivene intervjuom, anamnestičke podatke i opservacije ponašanja, zaključili da se radi o djevojčici normalnih intelektualnih sposobnosti i urednih kognitivnih sposobnosti. Također, zaključili su da na planu ličnosti nema indikatora koji bi ukazivali na prisustvo depresivne simptomatike, poremećaja ponašanja i prisutnosti akutne stresne reakcije tako da je ona, a s obzirom na normalne intelektualne i kognitivne sposobnosti i činjenicu da nema indikatora reakcije na stres, zaključili da je oštećena sposobna sudjelovati u sudskom postupku. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je pažljivim čitanjem prvostepene presude i raspravnih zapisnika primijetio da prvostepeni sud kao dokaz nije izveo zapisnik o saslušanju mldb. oštećene od 25. oktobra 2017. godine i transkript njene izjave od 1. novembra 2017. godine niti je na tim dokazima temeljio svoju presudu. Naime, ukazano je da je svjedokinja na glavnom pretresu 19. juna 2018. godine saslušana putem video linka shodno članu 187. Zakona o zaštiti i postupanju sa maloljetnicima u krivičnom postupka i članu 100. st. 4. i 6. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH), a prilikom saslušanja nalazila se u odvojenoj prostoriji Kantonalnog suda gdje joj je stručnu pomoć pružao psiholog, dok se u sudnici nalazio socijalni radnik Centra za socijalni rad u Konjicu. Također, Kantonalni sud je naveo da je mldb. svjedokinju kod tog saslušanja ispitivao i branitelj apelanta i da je prvostepeni sud na tom dokazu temeljio svoju presudu. Isto tako, istaknuto je da osim što obrana tvrdi da su postojali proceduralni propusti kod pribavljanja dokaza, koji uopće nisu izvedeni, ona ne ukazuje da je kod saslušanja svjedokinje na glavnom pretresu došlo do povrede Zakona niti u čemu se sastoji povreda ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, a koja prava su povrijeđena apelantu provedenim načinom saslušanja oštećene. Dakle, ukazano je da obrana ne navodi razloge iz kojih bi se dalo zaključiti kako je zbog nekih propusta u konkretnom slučaju došlo do kršenja nečijih osnovnih prava i sloboda, odnosno do bitnih povreda odredaba procesnog zakona u smislu člana 11. sta 2. ZKP F BiH, pa je zbog toga ovakav prigovor obrane odbijen kao neosnovan.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su presude sudova nezakonite jer se temelje isključivo na izjavi maloljetnika odnosno djeteta, kao i da su zapisnik o saslušanju mldb. oštećene od 25. oktobra 2017. godine i transkript njene izjave od 1. novembra 2017. godine nezakoniti, jer nisu pribavljeni shodno odredbama č. 96, 166. i 169. ZKP F BiH.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava apelanta na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Takođe, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude, što je kao pravilno potvrdio i drugostepeni sud. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali na dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, te da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (koje apelant ponavlja u apelaciji), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Naime, u pogledu navoda apelanta da su zapisnik o saslušanju mldb. oštećene od 25. oktobra 2017. godine i transkript njene izjave od 1. novembra 2017. godine nezakoniti, jer nisu pribavljeni shodno relevantnim odredbama ZKP F BiH, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da prvostepeni sud nije izveo navedene dokaze, niti je na tim dokazima temeljio svoju presudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević