Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4025/16 (Ljubljanska banka d.d. Ljubljana, Republika Slovenija)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Banka
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4025/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4025//16, rješavajući apelaciju Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Republika Slovenija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubljanske banke d.d.

Ljubljana, Republika Slovenija, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 024906 16 Rev od 23. augusta 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 024906 15 Pž od 14. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 024906 07 Ps od 15.

aprila 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljubljanska banka d.d. Ljubljana, Republika Slovenija (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Lejla Sijerčić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 024906 16 Rev od 23. augusta 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 024906 15 Pž od 14. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 024906 07 Ps od 15. aprila 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od Ljubljanske banke d.d. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. septembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 14. septembra 2018. godine, dok tužena nije odgovorila.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 024906 07 Ps od 15. aprila 2015. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tužena na isplatu iznosa od 24.998.994,08 KM na ime duga po osnovu deviznih kredita, akreditiva i bankovnih garancija sa zakonskom zateznom kamatom od 29. augusta 2014. godine pa do isplate. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica 30. aprila 2007. godine tom sudu podnijela tužbu radi isplate duga nastalog na osnovu deviznih kredita, akreditiva i bankovnih garancija na 30. septembar 2006. godine. Kao osnovno sporno pitanje, kako je dalje navedeno, u toku cijelog postupka bilo je pitanje pasivne legitimacije, odnosno da li je tužena (Ljubljanska banka d.d. Sarajevo) sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana-Glavna filijala Sarajevo, te da li samim tim tužena može odgovarati za eventualna dugovanja Filijale prema apelantici.

7. Općinski sud je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je Ljubljanska banka u Sarajevu svoje poslovanje započela u 1970. godini kao Filijala tadašnje Kreditne banke Ljubljana, da je pod tim nazivom poslovala u kontinuitetu sve do reformi bankarskog sektora 1989/1990. godine u okviru kojih je pretvorena u podružnicu (bez svojstva pravnog lica). Tako je 1. novembra 1990. godine registrirana Podružnica Ljubljanske banke Ljubljana. Prema registru poslovnih subjekata, sarajevska podružnica je djelovala za račun matične banke.

8. Nadalje je utvrđeno da je za vrijeme ratnog stanja u Bosni i Hercegovini nadležni organ Republike BiH donio odluku o statusu Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo (kao pravnog prednika tužene), da je na osnovu saglasnosti Vlade Republike BiH od 19. juna 1993. godine izvršen upis statusne promjene i registracija te banke kod nadležnog suda u Sarajevu kao samostalne banke pod nazivom Ljubljanska banka d.d. Sarajevo (nastale statusnom promjenom Glavne filijale Sarajevo), i to rješenjem Višeg suda u Sarajevu od 2. jula 1993. godine. Nadalje je utvrđeno da je nakon rata odluka Vlade Republike BiH od 19. juna 1993. godine na osnovu koje je bio izvršen navedeni upis stavljena van snage Odlukom o prestanku primjene zaključka Vlade RBiH o davanju saglasnosti Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo za izvršene statusne promjene od 15. jula 1992. godine, te da su nadležni organi pokrenuli postupak brisanja statusne promjene podružnica Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo, kao i poništenja pravnih posljedica nastalih nakon tog upisa i uspostave knjigovodstvenog stanja na dan 18. juni 1993. godine. Utvrđeno je da je u sudskom registru kao osnivač tužene rješenjem Kantonalnog suda od 5. marta 2003. godine upisana Federacija BiH - Federalno ministarstvo finansija, na temelju otpisanog dioničkog kapitala u skladu sa članom 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji banaka sa visinom uloga kod tužene od 300.000,00 KM. Nadalje je navedeno da je rješenjem Agencije za bankarstvo Federacije BiH od 18. aprila 2003. godine kod tužene uvedena privremena uprava budući da je ona imala nedefinirane odnose sa apelanticom.

9. Pored toga, utvrđeno je da je Općinski sud u predmetu broj Ps-595/03 donio presudu od 11. novembra 2004. godine, koja je postala pravosnažna 11. decembra 2004. godine, kojom je utvrđeno da tužena ne odgovara za obaveze po osnovu „stare devizne štednje“ deponirane kod tužene putem Glavne filijale Sarajevo, da tužena nije pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo, da se na osnovu te presude u registru Kantonalnog suda izvrši brisanje drugog dijela izvršenog upisa nastalog statusnom promjenom Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavne filijale Sarajevo, kao i ostali upisi kojima je evidentirano da „sredstva, prava i obaveze Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavne filijale Sarajevo kao pravnog prednika prelaze na Ljubljansku banku d.d. Sarajevo kao pravnog sljednika“.

10. Općinski sud je nadalje istakao da je u Odluci Ustavnog suda broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine, kao i u presudi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) od 16. jula 2014. godine u predmetu Ališić i drugi protiv BiH, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, između ostalog, navedeno da odluka Općinskog suda broj Ps- 595/03 znači da je sporni ratni upis u registar preduzeća bio nezakonit, pa je zbog tog razloga i brisan, da je rješenjem Kantonalnog suda od 13. maja 2005. godine izvršeno brisanje dijela upisa po navedenoj presudi Općinskog suda broj Ps-595/03, te da je 2006. godine tužena prodala svoju imovinu hrvatskom preduzeću ,,Validus“ Varaždin, koje se obavezalo da će podmiriti dugove banke. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je prihvatio kao osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani označene tužene, smatrajući da tužena nije pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo, dužnika iz poslovnih odnosa koji su nastali do 1992. godine s obzirom na to da je odluka na osnovu koje je izvršen sporni upis tužene u sudski registar stavljena van snage, pa ona ne može biti nosilac prava i obaveza podružnice apelantice nastale prije njene registracije.

11. Apelantica se žalila protiv navedene presude Općinskog suda. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 024906 15 Pž od 14. septembra 2015. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio pravo za šta je dao pravilne i potpune razloge, koje prihvata i taj sud. Shodno odredbi člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je donio svoju odluku.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 024906 16 Rev od 23. augusta 2016. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelantice protiv navedene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se revizijski navodi kojima apelantica iznosi na svoj način historijat promjene statusa i upisa tužene odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojih razloga se revizija ne može izjaviti, pa zbog tih razloga taj sud revizijske navode koji se odnose na činjenično stanje nije ni mogao posebno obrazlagati. Dalje je navedeno da su sudovi po načelu sudskog upravljanja parnicom vezani za izlaganje stranaka, pa kako se u konkretnom slučaju prigovor nedostatka pasivne legitimacije pokazao kao uspješan (najlikvidniji istaknuti prigovor koji je više od drugih podoban da dođe do odbijanja tužbenog zahtjeva), to sud nije ni bio dužan obrazlagati, niti ispitivati materijalne dokaze koji se odnose na visinu glavnog duga i sporednih potraživanja.

13. Pošto su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tužbeni zahtjev neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije tužene, Vrhovni sud kao revizijski sud je smatrao da nije bilo potrebno utvrđivati da li imovinom apelantice isključivo raspolaže tužena, šta se konkretno desilo sa Ljubljanskom bankom d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo i koja su to prava stečena ili nisu stečena statusnom promjenom Glavne filijale Sarajevo i dr., jer to nije ni bilo predmet tužbenog zahtjeva. Ostali revizijski prigovori, kako je utvrdio Vrhovni sud, nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari (član 231. ZPP u vezi sa članom 253. ZPP), pa ih sud kao takve nije posebno ni obrazlagao.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Navela je da su osporene odluke kojima je odbijen njen tužbeni zahtjev donesene na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Također, smatra da su sudovi pogrešno kao dokaz ocijenili Presudu Općinskog suda broj Ps-593/03 od 11. novembra 2004. godine, jer u predmetnom postupku apelantica nije učestvovala kao stranka. U tom postupku su učestvovali tužena kao tužitelj, a Federalno ministarstvo finansija kao tuženi, te kao umješač na strani tužitelja Udruženje za zaštitu deviznih štediša BiH. Pored toga, apelantica smatra da je osporenim odlukama koje imaju političko, ali ne i materijalnopravno utemeljenje, diskriminirana, jer je strana banka, odnosno da sudovi različito tretiraju strane i domaće banke. Također, apelantica ukazuje da je predmetni postupak proveden izvan razumnog roka, budući da je tek nakon osam godina od podnošenja tužbe donesena prvostepena presuda, zbog čega joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi iz apelacije neosnovani, tvrdeći da taj sud u osporenoj presudi nije proizvoljno i arbitrarno postupao u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje.

17. Općinski sud je u odgovoru naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji. Istaknuto je da postupak koji je vođen pod brojem Ps-595/03, na koji se apelantica poziva, nije bio i ne može biti predmet preispitivanja u predmetnom postupku. Kada je riječ o dužini trajanja postupka, navedeno je da se radilo o vrlo složenom predmetu u kojem je predložen i izveden veliki broj dokaza (sama apelantica je predložila 127 dokaza). Istaknuto je da su i apelantica i tužena u više navrata dostavljale dokaze, kao i da je sud po službenoj dužnosti od Federacije BiH i od Agencije za bankarstvo Federacije BIH tražio određene dokaze, koji nisu bili dostupni apelantici (Ugovor o preuzimanju dijela imovine i obaveza i sporazum zaključen sa „Validusom“ iz Varaždina i dr.). Hronologija prikupljanja dokaza u toku postupka se vidi iz zapisnika koji su u prilogu dostavljeni. Također je istaknuto da je u toku trajanja postupka, i to 10. februara 2010. godine, nad tuženom otvoren stečajni postupak, odlučivano je o aktorskoj kauciji (rješenje od 23. januara 2012. godine), provedeno je finansijsko vještačenje, izvršen priklop i uvid u 11 spisa (pobrojanih u zapisniku od 23. oktobra 2014. godine). Pored toga, istaknuto je da su u navedenom predmetu postupale četiri sudije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantna odredba glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

[…] Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 024906 16 Rev od 23. augusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporenu presudu primila 22. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 20. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantica pobija osporene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu duga, dakle, da se radi o građanskim pravima i obavezama u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

A)U odnosu na osporene odluke

27. Apelantica smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.

28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

30. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom parničnom postupku redovni sudovi odlučivali na tri sudske instance, te da su u konačnici donijeli odluke kojima je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani označene tužene. Ustavni sud dalje zapaža da je apelantica u izjavljenoj reviziji istakla prigovore protiv drugostepene odluke o kojima je Vrhovni sud odlučivao i dao razloge za svoju odluku. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, potvrđujući drugostepenu presudu, dao razloge zašto apelanticini revizioni prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Također, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelacionim navodima ponavlja svoje tvrdnje koje je već isticala u parničnom postupku i o kojima su redovni sudovi u osporenim odlukama dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelanticine navode da su redovni sudovi u predmetnom postupku ocijenili kao dokaz pravosnažnu Presudu Općinskog suda broj Ps-595/03 od 11. novembra 2004. godine iako apelantica u tom postupku nije učestvovala kao stranka, Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom parničnom postupku, zbog navedenog razloga, ne može osporavati zakonitost navedene presude. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konačnici u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je odredbama procesnog prava utemeljio osporenu odluku nalazeći da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“

32. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni postupak osporava zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.

a)Relevantni principi

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

34. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

35. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica 30. aprila 2007. godine podnijela tužbu Općinskom sudu i da je predmetni parnični postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 23. augusta 2016. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da je cjelokupan postupak trajao devet godina i četiri mjeseca i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

c) Analiza dužine trajanja postupka

37. U konkretnom slučaju radi se o parničnom sporu u kojem je apelantica tražila isplatu duga u preciziranom novčanom iznosu, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radilo o vrlo složenom predmetu u kojem je sud trebalo da osigura brojne procesne pretpostavke za provođenje postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u iscrpnom odgovoru na apelaciju, koji je potkrijepljen dostavljenim zapisnicima sa održanih ročišta, dao dovoljne razloge u prilog svojoj tvrdnji da se radilo o vrlo obimnom i složenom predmetu. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao devet godina i četiri mjeseca s tim da je postupak pred prvostepenim sudom trajao osam godina. Također, Ustavni sud ističe da je pripremno ročište Općinski sud održao 15. februara 2013. godine, nakon što su osigurane procesne pretpostavke za provođenje postupka, uključujući izuzetno obiman dokazni materijal. Nakon što je održao pripremno ročište Općinski sud je, imajući u vidu da je predmet vrlo složen, u razumnom roku od dvije godine i dva mjeseca donio prvostepenu presudu. Također, postupak pred drugostepenim sudom i Vrhovnim sudom je završen u relativno kratkom vremenskom periodu, kraćem od jedne godine. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su razlozi koje je naveo Općinski sud u pogledu dužine trajanja predmetnog postupka dovoljni i razumni da bi opravdali početni zastoj u predmetnom postupku pred Općinskim sudom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku neosnovani.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka, pri čemu su dati argumentirani razlozi za dužinu pred Općinskim sudom, zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da nema kršenja apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Nediskriminacija

40. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Pri tome apelantica svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da sudovi različito tretiraju domaće i strane banke, a da je apelantica strana banka. S obzirom na to da apelantica, osim ovog navoda, nije ponudila bilo kakve relevantne argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge, te kada je prvostepeni sud u odgovoru na apelaciju naveo relevantne razloge koji opravdavaju dužinu postupka pred tim sudom.

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelantica kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. U odnosu na apelanticu nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelantica, osim navoda o povredi ovog prava, nije ponudila relevantne argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana po zabranjenom osnovu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4025/16 (Ljubljanska banka d.d. Ljubljana… | Sudska praksa | Aktio