Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4285/16 (Grad Prijedor)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Društveno vlasništvo
- Javna vlast
- Vlasničko-pravni odnosi
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4285/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4285/16, rješavajući apelaciju Grada Prijedora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grada Prijedora podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 P 041349 16 Gž od 7. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište Zamjenika u Prijedoru, podnio je 11. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 041349 16 Gž od 7. septembra 2016. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnvni sud) broj 77 0 P 041349 12 P od 17. febraura 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev Gordane Miletić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojom je tražila da se utvrdi da je temeljen nasljeđa vlasnica nekretnina označenim kao „Groblje“, „Gradilište“ i „Cesta“ preciziranim u presudi (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) što su apelant i Lovačko društvo „Srndać“ (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica na osnovu ove presude upiše kao posjednica na predmetnim nekretninama u katastru nekretnina, te da se tužiteljici predmetne nekrentine predaju u posjed (stav 1.). Presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno da je apelant stekao po osnovu održaja vlasništvo na predmetnim nekretninama (stav 2. ) te je utvrđeno da će o troškovima postupka biti odlučeno prilikom odlučivanja o eventualnom tužbenom zahtjevu (stav 3.). U obrazloženju je, između ostalog navedeno, da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno kako slijedi: da se, prema nalazu vještaka geometra predmetne nekretnine nalaze u Omarskoj u užem urbanom dijelu naseljenog mjesta u Kozarskoj ulici, a u naravi su sada dijelom izgrađeno zemljište na kojem se nalazi Lovački dom u posjedu tuženog i Partizansko groblje sa centralnim spomenikom poginulim borcima NOR-a, a preostala površina je crnogorična šuma i zelene površine, s tim što je cjelokupni posjed ovog zemljišta vidno ograđen od okolnih zemljišta trećih lica i ulica; da su predmetne nekretnine i to kč. broj 4042 zv. ,,Urije“ groblje, 4043/1 zv. ,,Urije“ šuma i 4043/3 zv. ,,Urije“ šuma su u katastarskom operatu upisane u pl. br. 125 k.o. Omarska u posjed i na ime Skupštine Grada Prijedora sa dijelom 1/1 (sada Grad Prijedor), dok je kč. br. 4043/2 zv. ,,Urije“ šuma upisana u pl. br. 1738 k.o. Omarska na ime tuženog sa dijelom 1/1; da je za naseljeno mjesto Omarska donesen regulacioni plan kojim je predmetno zemljište svojom cjelokupnom površinom predviđeno za redovno korištenje i upotrebu Partizanskog groblja i za lovački dom; da je u toku postupka utvrđeno da je tuženi Grad Prijedor stupio u posjed predmetnih nekretnina i da je rješenjem SO Prijedor od 23. decembra 1993. godine utvrđen gubitak prava korištenja predmetnog zemljišta uknjiženog na predniku tužiteljice; da je predmetno zemljište u katastru nekretnina upisano kao društvena svojina sa pravom raspolaganja Opštine Prijedor od 1968. godine, a da nasljednici iza Dušana Miletića za isto nisu plaćali obaveze, te su izgubili pravo vlasništva; da je Skupština opštine neizgrađeno građevinsko zemljište dodijelila na korištenje tuženom; da su kod popisa zemljišta 1948. godine predmetne nekretnine upisane u posjed i na ime Narodnog odbora opštine Omarska, a prilikom izrade novog katastarskog operata su upisane u posjed i na ime Opštine Prijedor, da je dio tog zemljišta rješenjem Skupštine opštine od 23. decembra 1993. godine dodijeljen na korištenje tuženom koje je od 1997. godine i upisano u posjed na k.č. br. 4043/2, površine 4298 m2, a koje tuženi i drži u posjedu.
3. Polazeći od utvrđenja da je tuženi Grad Prijedor dokazao da je stupio u posjed predmetnih nekretnina i da je rješenjem SO Prijedor od 23. decembra 1993. godine utvrđen gubitak prava korištenja predmetnog zemljišta Dušana Miletića (prednika tužiteljice), čiji je tužiteljica nasljednik, a po kojem osnovu je u gruntovnici upisana kao vlasnik ovih nekretnina te da je isto u katastru nekretnina upisano kao društvena svojina s pravom raspolaganja Opštine Prijedor od 1968. godine, a da nasljednici iza Dušana Miletića nekretnine nisu koristili, niti plaćali društvene obaveze, prvostepeni sud je zaključio da je tužiteljica izgubila pravo vlasništva na navedenim parcelama, pa je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži da se utvrdi da je vlasnica i zahtjev za predaju u posjed nekretnina koje su predmet ove parnice. Nadalje, polazeći od utvrđenja da su predmetne nekretnine upisane u posjed Narodnog odbora opštine Omarska od 1948. godine, a prilikom izrade novog katastarskog operata, upisane u posjedu na ime Opštine Prijedor, a dio tog zemljišta rješenjem SO od 23. decembra 1993. godine, dodijeljen na korištenje tuženom koje je od 1997. godine upisano posjednikom naprijed navedene prarcele, prvostepeni sud je zaključio da je apelant savjestan držalac predmetnih nekretnina kroz vrijeme potrebno za održaj, pa je pozivom na odredbu člana 20, čl. 24, 58. i 312. tačka 5. Zakona o stvarnim pravima usvojio tužbeni zahtjev apelanta i utvrdio da je održajem stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama.
4. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 77 0 P 041349 16 Gž od 7. septembra 2016. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je usvojen protivtužbeni zahtjev apelanta (stav 2. izreke te presude) na način što je odbijen protivtužbeni zahtjev apealnta preciziran u prethodnim tačkama ove odluke. U preostalom dijelu je žalba tužiteljice odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev (stav 1. izreke prvostepene presude). U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je prvostepena presuda pravilna u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, a u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev apelanta zasnovana je, prema mišljenju tog suda, na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi je navedeno da je u zk. ulošku 997 k.o. Omarska upisano sticanje prava vlasništva tužiteljice na predmetnim nekretninama na osnovu rješenja o nasljeđivanju. Kod činjenice da je upisana u zemljišne knjige, prema obrazloženju Okružnog suda, tužiteljica nema pravni interes da traži da se utvrdi da je vlasnica nekretnina, zbog čega je tužbu tužiteljice u tom dijelu trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa, ali obzirom da su posljedice odbacivanja tužbe u tom dijelu i odbijanja tužbenog zahtjeva za tužiteljicu iste, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepena presuda je u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice potvrđena.
5. Nadalje, navedeno je da u toku postupka nije sporno da su predmetne nekretnine u naravi partizansko groblje i da su na tom groblju položene kosti poginulih boraca od 1941-1945 godine. Prema obrazloženju tog suda, groblje je komunalni objekat u smislu člana 26. Zakona o komunalnim djelatnostima (,,S1. glasnik Republike Srpske11 broj 124/11), koji je vlasništvo jedinice lokalne samouprave na čijem području se nalazi, a kojim u smislu člana 8. Zakona o grobljima i pogrebnoj djelatnosti („Službeni glasnik RS“ broj 31/13) upravlja javno preduzeće ili koji je jedinica lokalne samouprave dala na upravljanje i održavanje privrednom društvu, vjerskoj zajednici ili udruženju građana radi obavljanja pogrebne djelatnosti. Zemljište koje je odlukom skupštine opštine kao u konkretnom slučaju, kako je obrazloženo, određeno za sahranjivanje umrlih
- groblje, izuzeto je iz pravnog prometa a što dovodi do ograničenja prava vlasnika, pa time i tužiteljica ne može da traži predaju u posjed parcele koja u naravi predstavlja groblje. Navedeno da je parcela koja je upisana kao posjed tuženog na osnovu rješenja SO Prijedor od 23. decembra 1993. godine kojim je predniku tužiteljice utvrđen gubitak prava korištenja na istom, koje je upisano kao društvena svojina sa pravom raspolaganja Opštine Prijedor od 1968. godine, pa je, prema mišljenju tog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da nije osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da se i ova parcela preda u posjed tužiteljici, jer je na istoj prednik tužiteljice izgubio pravo vlasništva prije donošenja rješenja o nasljeđivanju kojim je tužiteljica proglašena nasljednicom na zaostavištini koju čini navedena parcela, pa isto ne predstavlja njegovu zaostavštinu, zbog čega i tužiteljica na istoj nije mogla steći pravo vlasništva nasljeđivanjem. Iz navedenih razloga, kako je obrazloženo, nema mjesta primjeni odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima koji je relevantan u predmetnom slučaju shodno odredbi člana 344. Zakona o stvarnim pravima jer se u smislu člana 29. tog zakona na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva se ne može steći dosjelošću.
6. Na predmetnim nekretninama pravo vlasništva prednika tužiteljice je prestalo napuštanjem stvari jer je neposjedovanjem predmetnih nekretnina od 1948. godine isti izrazio volju da ih ne želi posjedovati. Napuštanjem predmetnih nekrentina od strane vlasnika, predmetne nekretnine su prešle u društveno vlasništvo, shodno odredbi člana 46. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima pa mu je prestalo pravo vlasništva shodno odredbi člana 44. istog zakona. Kako je obrazložio Okružni sud, označene nekretnine bile su u društvenom vlasništvu prije nego što je tužiteljica stekla pravni osnov za upis u zemljišnu knjigu. Kako su predmetne nekretnine u društvenom vlasništvu, neosnovan je tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je stekao pravo svojine na označenim parcelama održajem. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
Apelacioni navodi
7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da Okružni sud pogrešno zaključio da na predmentim nekretninama nije mogao steći pravo vlasništva jer iste drži u svom posjedu već od 1968. godine te da je shodno odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima stekao održajem pravo vlasništva na njima.
Relevantni propisi
8. U Zakonu o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) ) relevantne odredbe glase:
Član 29.
Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.
9. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 58/09, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:
Član 58. st. 1, 2, 3. i 4.
(1) Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.
(2) Samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja.
(3) Vrijeme potrebno za održaj počinje da teče onoga dana kad je držalac stupio u samostalnu državinu stvari, a završava se istekom posljednjeg dana potrebnog za održaj.
(4) U vrijeme održaja uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca neprekidno držali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni držaoci, odnosno kao savjesni samostalni držaoci.
10. U Zakonu o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik RS“ broj 124/11) relevantne odredbe glase:
Član 26.
Groblje je komunalni objekat namijenjen za sahranjivanje umrlih, opremljen odgovarajućim komunalnim objektima i infrastrukturom određenim odlukom iz člana 27. ovog zakona, a koji skupština jedinice lokalne samouprave daje na upravljanje i održavanje javnom preduzeću, vjerskoj ili mjesnoj zajednici i udruženju građana.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stanovište da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, apelant svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasniva na proizvoljoj primjeni materijalnog i procesnog prava od strane Okružnog suda. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Okružni sud preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Okružni sud je istakao i da se u konkretnom slučaju radi o nekretinama odnosno prostorima na kojma se nalazi Partizansko groblje na kojem su položeni posmrtni ostaci osoba poginulih u drugom svjetskom ratu kao i da je dio tih nekretnina šuma u posjedu lovačkog društva te da se, s tim u vezi, radi o komunalnom objektu (groblje) i javnom dobru (lovište) koji su već vlasništvo jedinice lokalne samouprave (grada/opštine) shodno, između ostalog, odredbama članu 26. Zakona o komunlanim djelatnostima („Službeni glansik RS“ broj 124/11).
18. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant, osim što osporava primjenu materijalnog i procesnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Pri tom Ustavni sud primjećuje da je nesporno da su predmetne nekretnine već u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, a što je i sam apelant, kako je i obrazloženo u osporenoj presudi. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević