Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4194/16 (S. T.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4194/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4194/16, rješavajući apelaciju Stojana Tutnjilovića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojana Tutnjilovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 099250 16 Kžž od 25. februara 2016. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 K 099250 15 Kžk od 18. novembra 2015.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojana Tutnjilovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 099250 16 Kvlz od 24. avgusta 2016. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojan Tutnjilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srbca, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banja Luke, podnio je 3. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 K 099250 16 Kvlz od 24. avgusta 2016. godine i presuda Vrhovnog suda broj 71 0 K 099250 16 Kžž od 25. februara 2016. godine i Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 099250 16 Kžk od 18. novembra 2015. godine.

2. Prije podnošenja konkretne apelacije, apelant je Ustavnom sudu podnio apelaciju koja je zavedena pod brojem AP-1886/16 protiv presude Vrhovnog suda od 25. februara 2016. godine. Ustavni sud je donio odluku o dopustivost AP-862/15, od 20. jula 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelaciju odbacio kao nedopuštenu, jer je preuranjena, jer je u vrijeme podnošenja apelacije apelant podnio i zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Vrhovnog suda.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv apelanta „da je dana 15. marta 2006. godine u Banjaluci, obavljajući poslove direktora preduzeća ,,Ferotex“ d.o.o. Srbac, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za preduzeće ,,Siny Iberica“ d.o.o. Banja Luka, koje je imalo novčano potraživanje prema sinu osumnjičenog [apelanta] Tutnjilović Berislavu, grubo prekršio odredbe člana 11. i 12. Ugovora o osnivanju ,,Ferotex“ d.o.o. Srbac broj 1/90 od 22. marta 1990. godine i člana 61. Zakona o preduzećima („Službeni glasnik RS“ broj 24/98), u odnosu na raspolaganje, korišćenje i upravljanje imovinom, bez odluke skupštine preduzeća ,,Ferotex“ d.o.o. Srbac potpisao punomoć za zaključenje sudskog poravnanja sa preduzećem ,,Siny Iberica“ d.o.o. Banja Luka pred Osnovnim sudom u Banjaluci, a koje sudsko poravnanje je i zaključeno dana 3. aprila 2006. godine i kojim je radi isplate duga u visini od 140.000 KM povjeriocu ,,Siny Iberica“ d.o.o. Banja Luka preneseno pravo svojine na 0,583260 % akcija „Nove banjalučke banke“ AD Banja Luka i to 140 redovnih akcija A klase vrijednosti 1.000 KM po jednoj akciji oznake NBLB- R-A identifikacionog broja 1276158 ukupne nominalne vrijednosti 140.000 KM a koje akcije su imovina preduzeća ,,Ferotex“ d.o.o. Srbac, te na taj način preduzeću „Siny Iberica" d.o.o. Banja Luka pribavio imovinsku korist u iznosu od 140.000 KM, dakle, osumnjičeni [apelant] kao odgovorno lice u preduzeću u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za drugo pravno lice na drugi način grubo prekršio zakon i pravila poslovanja u odnosu na raspolaganje, korišćenje i upravljanje imovinom preduzeća i time pribavio znatnu imovinsku korist drugom preduzeću, čime je učinio krivično djelo zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 263. stav 1. tačka 6. Krivičnog zakona Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: KZ).

5. Apelant je presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 25. septembra 2014. godine (na osnovu člana 298. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku: u daljnjem tekstu: ZKP) oslobođen od optužbe da je na način opisan u presudi počinio određene radnje, čime bi počinio krivično djelo zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 263. stav 2. KZ, obzirom da nije dokazano da je počinio krivično djelo za koje je optužen.

6. Protiv presude Osnovnog suda Tužilaštvo je izjavilo žalbu. Okružni sud je donio je rješenje broj 71 0 K 099250 15 Kž 2 od 8. septembra 2015. godine da će se u ovom predmetu održati pretres pred Okružnim sudom.

7. Okružni sud je donio presudu broj 71 0 K 099250 15 Kžk od 18. novembra 2015. godine kojom je uvažio žalbu Tužilaštva i preinačio prvostepenu presudu i presudio na način da je apelanta oglasio krivim da je na način opisan u presudi počinio određene radnje (identično sa optužnicom do riječi „pribavio“ i riječi „korist“, između kojih je ubačena riječ „protivpravnu“), dakle, kao odgovorno lice u preduzeću u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za drugo pravno lice na drugi način grubo prekršio zakon i pravila poslovanja u odnosu na raspolaganje, korištenje i upravljanje imovinom preduzeća i time pribavio znatnu imovinsku korist drugom preduzeću, čime je učinio krivično djelo Zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 263. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 6. KZ, za koje mu je sud izrekao uslovnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i odredio da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine i šest mjeseci od pravosnažnosti ove presude ne učini novo krivično djelo.

8. U obrazloženju presude nakon što je naveo žalbene navode Tužilaštva i odgovor na žalbu koju je dao apelant, Okružni sud je ukazao da je u predmetu određeno održavanje pretresa na kojem je Okružni sud prihvatio dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, i to dokaze optužbe izvedene saslušanjem svjedoka koje navodi, kao i objektivne dokaze optužbe i odbrane koje navodi na st. 4-5. Okružni sud je naveo da je svestrano analizirao i savjesno ocijenio sve izvedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, ispitao pobijanu presudu u vezi sa navodima žalbe, imajući u vidu i navode odgovora na žalbu, kao i izjašnjenje stranaka i braniteljice apelanta pred prvostepenim i Okružnim sudom, te je odlučio kako je navedeno u izreci, za šta je dao sljedeće razloge.

9. Okružni sud je prihvatio žalbene navode da je pogrešan zaključak prvostepenog suda - iz razloga što nije svestrano analizirao i cijenio sve dokaze u skladu sa odredbom člana 295. ZKP - da je apelant predmetne radnje poduzeo kao odgovorno lice u preduzeću u kojem je bio jedini osnivač, a ne kao direktor preduzeća sa više osnivača kako je navedeno u optužnici. U nastavku presude Okružni sud navodi iskaze svjedoka, uključujući izjavu apelanta datu u svojstvu svjedoka, materijalne dokaze i zaključuje da iz provedenih dokaza ne proizilazi da su ostali osnivači povukli osnivačke uloge i istupili iz preduzeća kako je to odbrana tvrdila. Nadalje, Okružni sud je na strani 14. naveo da je kao osnov sudskog poravnanja poslužila tužba, u kojoj su nesporno bile navedene neistinite činjenice, jer su svi saslušani svjedoci, pa i apelant, potvrdili da u kritičnom periodu nije bilo nikakvog dugovanja ili potraživanja između preduzeća ,,Ferotex“ i „Siny Iberica" i da ta preduzeća nisu imala nikakve poslovne odnose, već je sin apelanta i njegovo preduzeće „Binakom“ poslovalo i imalo određenu saradnju sa preduzećem „Siny Iberica" i određena dugovanja, što je očigledno bio neposredan povod i motiv apelantu da na ovaj način, zaključenjem poravnanja bez realnog duga, prenese 140 akcija preduzeća „Ferotex“ na preduzeće „Siny Iberica“ u ukupnoj vrijednosti 140.000 KM i tako tom preduzeću pribavi protivpravnu imovinsku korist, koja već stoga što prelazi iznos od 15.000 KM, predstavlja znatnu imovinsku korist, kojom je ostvareno obilježje težeg oblika krivičnog djela iz člana 236. stav 2. KZ, kako je zaključio Okružni sud.

10. Nadalje, Okružni sud je naveo da sve nesporno utvrđene okolnosti predmetnog slučaja i radnje apelanta preduzete 15. marta 2006.godine (kojima su prethodili dogovori sa predstavnikom preduzeća ,,Siny Iberica" o prenosu akcija na to preduzeće) na potpisivanju punomoći za zaključenje sudskog poravnanja, kojim su akcije vrijednosti od 140.000 KM prenesene na preduzeće ,,Siny Iberica" (koje nije imalo nikakve poslovne odnose ni stvarna potraživanja prema preduzeću ,,Ferotex“), upućuju nesumnjivo na zaključak da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio svjestan svog djela, htio njegovo izvršenje i postupao sa namjerom da time pribavi za drugo pravno lice protivpravnu imovinsku korist u navedenom iznosu. Okružni sud je zaključio da je apelant bio svjestan da time grubo povređuje ovlašćenja u pogledu korištenja i upravljanja imovinom konkretno odredbe čl. 11. i 12. Ugovora o osnivanju „Ferotex“ d.o.o. prema kojim ta ovlašćenja ima samo Skupština osnivača i kao jedini organ upravljanja društvom je ovlašćena da donosi odluke o smanjenju i povećanju osnovnog uloga, raspodjeli i upotrebi dobiti, pokriću gubitka, organizacionim i statusnim promjenama, prestanku društva i ostalo, kako to i zakon predviđa. Takođe, Okružni sud je naveo da član 61. Zakona o preduzećima, propisuje da Skupština odlučuje o povećanju i smanjenju osnovnog kapitala, statusnim promjenama, promjeni oblika, prestanku preduzeća i drugo. Apelant je dakle, ne samo postupao s direktnim umišljajem već je ispoljio i očiglednu namjeru da za drugo pravno lice pribavi znatnu protivpravnu imovinsku korist (koja je i ostvarena), a što logično proizlazi iz slijeda događaja i njegovih postupaka. Pritom, kako je Okružni sud naveo, ništa nije upućivalo na zaključak da je apelant, kao iskusan privrednik, u pogledu statusa preduzeća bio u zabludi, odnosno da je vjerovao da postupa kao jedini vlasnik preduzeća, kako je neosnovano odbrana u žalbi nastojala prikazati, u kom pogledu nije ponudila nikakve dokaze niti takav zaključak proizlazi iz okolnosti konkretnog slučaja.

11. Imajući sve navedeno u vidu, Okružni sud je utvrdio da su izvedenim dokazima nesumnjivo dokazani navodi optužbe da je apelant, kao direktor i odgovorno lice u preduzeću ,,Ferotex“ d.o.o. postupio u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za drugo pravno lice, grubo prekršio zakon i pravila poslovanja (odredbe člana 11. i 12. Ugovora o osnivanju ,,Ferotex“ d.o.o. Srbac i člana 61. Zakona o preduzećima, u odnosu na raspolaganje, korišćenje i upravljanje imovinom), kad je bez odluke skupštine preduzeća ,,Ferotex“ d.o.o. potpisao punomoć za zaključenje sudskog poravnanja sa preduzećem ,,Siny Iberica“ d.o.o. Banja Luka pred Osnovnim sudom u Banjaluci i tako omogućio da se 3. aprila 2006. godine preduzeću ,,Siny-Iberica“ d.o.o. Banja Luka (koje je imalo neka novčana potraživanje prema njegovom sinu, a nikakva potraživanja prema preduzeću ,,Ferotex“, dakle po osnovu nepostojećeg duga) prenese pravo svojine na 0,583260 % akcija Nove banjalučke banke a.d. Banja Luka ukupne nominalne vrijednosti 140.000 KM, iako je znao da su akcije imovina preduzeća ,,Ferotex“ d.o.o. Srbac, te na taj način preduzeću ,,Siny- Iberica“ d.o.o. Banja Luka pribavio protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 140.000 KM, čime je učinio krivično djelo zloupotreba ovlaštenja u privredi iz čl. 263. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka

6. KZ, kako je to navedeno i u optužnici, pa ga je za to djelo Okružni sud oglasio krivim (i izrekao mu uslovnu osudu) , kod činjenice da njegova uračunljivost nije bila upitna.

12. Protiv presude Okružnog suda Tužilaštvo i apelant su izjavili žalbe.

13. Vrhovni sud donio je presudu broj 71 0 K 099250 16 Kžž od 25. februara 2016. godine kojom je žalbu Tužilaštva odbio, a žalbu apelanta djelomično uvažio i presudu Okružnog suda preinačio u pravnoj ocjeni djela i odluci o krivičnoj sankciji, tako što je radnje opisane u izreci presude pravno kvalifikovao kao krivično djelo zloupotrebe ovlašćenja u privredi iz člana 263. stav 1. tačka 6. KZ za koje je apelantu izrekao uslovnu osudu u trajanju od šest mjeseci i istovremeno odredio da se utvrđena kazna neće izvršiti u roku od jedne godine ukoliko u tom roku apelant ne učini novo krivično djelo. U preostalom dijelu pobijana presuda je ostala neizmijenjena.

14. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da za bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP (zbog pogrešne primjene odredaba člana 13. stav 1. člana 14. i člana 3. stav 2. ZKP), žalba nije iznijela razloge.

15. Nadalje, je navedeno da je žalba pobijala presudu i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP, pa je ukazano da je izreka presude nerazumljiva, protivriječna sama sebi i razlozima presude, te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dati razlozi su protivriječni provedenim dokazima, upućuju na nerazumljivost presude u pogledu osnivača. Slijedom toga je apelant kao direktor i jedini član imao pravo da raspolaže akcijama „Ferotex“ d.o.o. Srbac, jer to ovlaštenje apelanta proizilazi iz odredaba članova 13. i 14. Ugovora o osnivanju preduzeća. Žalba je isticala da je nejasno, jer presuda o tome ne sadrži valjane razloge, zašto pobijana presuda smatra kao oštećene samo D.J i D.M. Osim toga, žalbom je ukazivano da presuda daje nerazumljivo obrazloženje o tome kako se tretiraju ostali osnivači preduzeća „Ferotex“, te zašto presuda smatra da je apelant na način na koji je raspolagao akcijama oštetio osnivače „pa oni kao fizička lica, što proizilazi iz obrazloženja, imaju pravo potvraživati vrijednost akcija“ od apelanta. Nadalje, žalba je ukazivala da presuda nije obrazložila u čemu se ogleda povreda članova 11. i 12. Ugovora o osnivanju Preduzeća „Ferotex“ d.o.o. Srbac te odredbe člana

61. Zakona o preduzećima.

16. Ocjenjujući iznesene žalbene prigovore Vrhovni sud je našao da isti nisu osnovani. Prema mišljenju Vrhovnog suda izreka presude je jasna i razumljiva, nema protivriječnosti izreke samoj sebi niti razlozima presude, presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama. Na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, a koje je drugostepeni sud prihvatio na održanom pretresu, zauzimajući stav o tome da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, drugostepeni sud je dao drugačiju ocjenu tih dokaza, iznoseći u obrazloženju pobijane presude drugačiji zaključak u odnosu na onaj koji je zauzeo prvostepeni sud (koji je donio oslobađajuću presudu), a suprotan i onome što se iznijeto u žalbi apelanta protiv drugostepene presude.

17. U žalbenom osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je naveo Vrhovni sud, žalba je ukazivala na pogrešnu ocjenu dokaza i prigovarala da je sud izveo pogrešan zaključak da je apelant učinio krivično djelo za koje je pobijanom presudom oglašen krivim. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su i ovi prigovori neosnovani, jer je pobijana presuda svoja relevantna činjenična utvrđenja zasnovala na iskazima svjedoka čija imena navodi. Presuda je ukratko iznijela sadržaj njihovih iskaza datih pred prvostepenim sudom i iz njih zaključila da je apelant radnjama opisanim u izreci pobijane presude učinio krivično djelo. Presuda je obrazložila, a u vezi sa dokazima optužbe koje je prihvatila i pravilno ocijenila da je apelant u svojstvu direktora preduzeća „Ferotex“ d.o.o. - u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi preduzeću „Siny Iberica“ d.o.o. postupio na način što je grubo kršio odredbe člana 11. i 12. Ugovora o osnivanju preduzeća „Ferotex“ d.o.o. Srbac i odredbu člana 61. Zakona o preduzećima - bez odluke skupštine preduzeća potpisao punomoć za zaključenje sudskog poravnanja sa preduzećem „Siny-Iberica“, a koje je zaključeno 3. aprila 2006. godine u Osnovnom sudu u Banjoj Luci, radi isplate duga u visini od 140.000,00 KM, a na osnovu kojeg je i preneseno pravo svojine sa preduzeća „Ferotex“ na preduzeće „Siny Iberica“, na akcijama navedenim u izreci pobijane presude. Iz obrazloženja koje je izneseno u pobijanoj presudi, a koje je rezultat pravilne ocjene dokaza, a prije svega iskaza svjedoka B.T., sina apelanta S.T., kao i iz iskaza apelanta koji u svom svjedočenju nije poricao da su na osnovu sudskog poravnanja akcije preduzeća „Ferotex“ prenesene na preduzeće „Siny Iberica“, te i na osnovu iskaza svjedoka, pobijana presuda je, kako je Vrhovni sud naveo, pravilno zaključila da u vrijeme zaključenja sudskog poravnanja o prenosu akcija sa preduzeća „Ferotex“ na „Siny Iberica“, između ova dva preduzeća nije postojao nikakav poslovni odnos, odnosno obaveza „Ferotex“ prema preduzeću na koje su te akcije i prenesene. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je cijenio da su svi prigovori žalbe apelanta u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovani.

18. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je - razmatrajući prigovore žalbe apelanta u vezi bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka i) ZKP, kao i povrede krivičnog zakona - našao da su ti prigovori osnovani. Vrhovni sud je naveo da je u dispozitivu optužnice od 24. septembra 2010. godine (koju je potvrdio Osnovni sud) u opisu radnje izvršenja djela iz te optužnice između riječi pribavio imovinsku, hemijskom olovkom dodata riječ protivpravnu, a radnja iz takvog činjeničnog opisa je po toj optužnici kvalifikovana kao krivično djelo zloupotrebe ovlašćenja u privredi iz člana 263. stav 1. tačka 6. KZ. Vrhovni sud je naveo da je postupajući na taj način sud prekoračio optužbu i time učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka i) ZKP. Međutim, Vrhovni sud je naveo da zbog ove povrede iako je bitna, presuda se ne mora ukidati, a što proizilazi iz odredbe člana 328. stav 1. ZKP. Kako je radnja opisana u izreci pobijane presude pravno kvalifikovana kao krivično djelo zloupotrebe ovlašćenja u privredi iz člana 263. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 6. KZ, to je na štetu apelanta povrijeđen krivični zakon jer je suđen za teže krivično djelo od onog kako ga je kvalifikovala optužba. Vrhovni sud je ukazao da je sud je vezan za činjenični opis iz optužnice, ali ne i za pravnu kvalifikaciju djela međutim, sud nikada ne može optuženog osuditi za teže djelo od onog kako ga je optužba kvalifikovala. Iz navedenih razloga, prema mišljenju Vrhovnog suda, žalbu Tužilaštva, koja presudu pobija zbog odluke o krivičnoj sankciji je trebalo odbiti, a žalbu apelanta djelimično uvažiti i pobijanu presudu preinačiti na način opisan u izreci presude a u skladu sa odredbom člana 328. stav 1. ZKP.

19. Vrhovni sud je donio rješenje broj 71 0 K 09925016 Kvlz 24. avgust 2016. godine kojim je odbacio zahtjev za zaštitu zakonitosti kao nedozvoljen.

20. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 350. stav 3. ZKP kojom je propisano da se zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može izjaviti protiv presude Vrhovnog suda donesene u trećem stepenu, te je zaključio da zahtjev za zaštitu zakonitosti nije dozvoljen.

21. Apelant je u apelaciji naveo povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Međutim, u tekstu apelacije apelant najprije ukazuje da mu je donošenjem rješenja Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da - kako je Okružni sud „vodio glavni pretres“ i ukinuo presudu Osnovnog suda, to je presuda Okružnog suda prema mišljenju apelanta prvostepena presuda, a Vrhovni sud je pogrešno primijenio odredbu člana 350. stav 3. ZKP. Apelant se u ovom dijelu poziva na odluku Ustavnog suda AP-3063/15. Nadalje, apelant ukazuje na povrede odredbi ZKP koje su prema njegovom mišljenju povrijeđene (čl. 2. stav 1., 3. st. 1. i 2., 13. stav 1., 14. st. 1. i 2., 15. i 295. st. 1. i 2. ZKP), kao i odredbe krivičnog zakona (član 263. stav 1. tačka 6. KZ i odredba člana 263 stav 2. KZ). Apelant smatra da je sud povrijedio pravo apelanta na pravičan postupak uslijed činjenice da je sud ubacio riječ „protivpravnu“ (imovinsku korist) koju nije sadržavala optužnica, čime je sud ispravio propust Tužilaštava ali je tako „stao na njegovu stranu“ (Tužilaštva). Apelant navodi da riječi „pribavljanje protupravne imovinske koristi“ za svoje ili drugo pravno lice su bitna obilježja krivičnog djela, pa kako je Tužilaštvo ovo propustilo navesti to je sud postupao kao tužilac. Dalje apelant navodi da je Vrhovni sud rješavajući žalbu apelanta (u odnosu na prethodno navedeno, odnosno u vezi sa povredom člana 311. stav 1. tač. i) i g) ZKP) uvažio žalbu apelanta, ali je potpuno pogrešno i proizvoljno primijenio člana 311,. stav 1. tačka i) ZKP, jer se prigovori odbrane nisu odnosili na pravnu kvalifikaciju djela već na ubacivanje riječi „protivpravnost“, zbog čega apelant smatra da je dio presude u ovom dijelu proizvoljan, neutemeljen i suprotan odredbi čl. 14. i

295. ZKP. Nadalje, apelant ukazuje da je Vrhovni sud naveo da je „u optužnici olovkom dodata riječ protupravnu“, što apelant opet problematizira (zar je moguće da Vrhovni sud ovako postupa u odnosu na ovakvo dodavanje riječi na optužnici od strane nepoznatog lica), ukazujući na povredu prava apelanta na pravičan postupak. Takođe, apelant je ukazao na proizvoljnu primjenu blanketnog propisa, te da iz presuda nije jasno koju odredbu Statuta odnosno Ugovora je apelant povrijedio. Apelant je istakao da Vrhovni sud nije dao obrazloženje niti jednog navoda žalbe u pogledu svih navedenih nejasnoća, čime je došlo do proizvoljne primjene zakona a time i povrede prava apelanta na pravično suđenje.

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda.

23. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

25. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U vezi sa navodima o povredi prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju

26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je zbog rješenja Vrhovnog suda od 24. avgusta 2016. godine, kojim je zahtjev za zaštitu zakonitost odbačen kao nedozvoljen, povrijeđeno pravo na preispitivanje od strane višeg suda, odnosno pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U navedenom dijelu apelant se poziva na praksu Ustavnog suda u odluci AP-3063/15.

27. Ustavni sud najprije podsjeća na svoju ustaljenu praksu u kojoj je povodom apelacija u kojima je zahtjev za zaštitu zakonitost odbačen iz određenih formalnih razloga utvrdio - da se u postupcima povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti redovni sudovi ograničavaju samo na ispitivanje dopuštenosti podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti, u smislu relevantnih odredbi zakona o krivičnom postupku, koji se u konkretnom predmetu primjenjuje. Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da se u postupcima donošenja rješenja kojim se odbaci ovakav zahtjev nije utvrđivalo o „osnovanost krivične optužbe“ protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je zaključivao da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije nije primjenljiv.

28. Primjenjujući navedeno na konkretan predmet, u kojem apelant navodi povredu prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju - zbog odbacivanja njegovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti u skladu sa članom 350. stav 3. ZKP (za koji apelant navodi da je pogrešno primjenjen i daje svoje viđenje da se radi o drugostepenoj presudi), Ustavni sud primjećuje da nema razloga da odstupi od svoje dosadašnje prakse. Naime, kako je već rečeno, obzirom da se ne radi o predmetima kojima se odlučuje o osnovanosti „krivične optužbe“ samim tim ne može se pokrenuti ni pitanje „prava na žalbu u krivičnim stvarima“.

29. S obzirom na ovakav zaključak, slijedi da su navodi o povredi člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilani sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

30. Zbog navedenog, a imajući u vidu odluku (rješenje Vrhovnog suda koje je donijeto povodim zahtjeva za zaštitu zakonitosti) u konkretnom predmetu, ako i odluku (rješenje Vrhovnog suda koje je donijeto po žalbi apelanta) koja je osporena u predmetu AP-3063/15, nemoguće je porediti ova dva predmeta.

U vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije

31. Ustavni sud nadalje zapaža, u odnosu na pravo na pravično suđenje da apelant problematizira činjenicu da je Okružni sud prekoračio optužnicu na način da je u presudi naveo riječ „protivpravno“, postupajući tako kao tužilac, i na taj način nadomjestio optužnicu koja nije sadržavala opis bića krivičnog djela iz člana 263. stav 1. KZ. Takođe, apelant osporava odluku Vrhovnog suda u ovom segmentu, te navodi da je obrazloženje proizvoljno i da nisu ispitani apelantovi žalbeni navodi. Takođe, apelant navodi da su obrazloženja presuda (Okružnog suda i Vrhovnog suda) nejasna u pogledu toga koje je blanketne propise povrijedio apelant, odnosno da su proizvoljna.

32. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

33. Ustavni sud primjećuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje uglavnom odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravne i procesno pravne propise, a čime je prema mišljenju apelanta došlo do povrede prava na pravičan postupak. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o Predmet broj: AP-4100/18 5 Odluka o dopustivosti dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

34. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud oslobodio apelanta od optužbe (na osnovu člana 298. stav 1. tačka v) ZKP) jer Tužilaštvo nije dokazalo da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. Nakon provedenog pretresa pred Okružnim sudom, ocjenom identičnih dokaza koje je cijenio i prvostepeni sud, Okružni sud je došao do drugačijih zaključaka. U tom dijelu, Ustavni sud najprije primjećuje da je Okružni sud detaljno i jasno naveo kako je i zašto utvrdio da apelant nije bio jedini osnivač preduzeća „Ferotex“, odnosno na osnovu čega i kako je zaključio da dokazi u predmetu ne upućuju na zaključak da su ostali osnivači istupili iz preduzeća i da je preduzeće ostalo da radi samo sa apelantom (kakav je bio zaključak prvostepenog suda). Nakon toga, Okružni sud je utvrdio da je preduzeće „Ferotex“ „bez realnog duga“ i bilo kakvih poslovnih odnosa sa „Siny Iberica“ navedenom preduzeću prenijelo dionice utvrđene vrijednosti (iako je apelant znao da su dionice imovina preduzeća „Ferotex“) i to jer je apelant bez odluke skupštine potpisao punomoć za zaključenje sudskog poravnanja sa „Siny Iberica“. Takođe, Okružni sud je naveo da je motiv i povod za ovo apelantu bilo poslovanje preduzeća njegovog sina i „Siny Iberica“ i određena dugovanja, te je zaključenjem poravnanja bez realnog duga apelant pribavio preduzeću „Siny Iberica“ utvrđenu protivpravnu imovinsku korist, čime je ostvareno obilježje (kako je Okružni sud naveo) težeg oblika krivičnog djela iz člana 236. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 6. KZ. Takođe, Okružni sud je na strani 14. i 15. naveo da je apelant bio svjestan da svojim postupanjem grubo krši ovlašćenja u pogledu korištenja i upravljanja imovinom, konkretno odredbe čl. 11. i 12. Ugovora o osnivanju preduzeća „Ferotex“ kao i odredbu člana 61. Zakona o preduzećima, kojom je propisano da skupština odlučuje o smanjenju i povećanju osnovnog uloga, raspodjeli dobiti, pokriću gubitaka i drugo. Dalje, Okružni sud je naveo da je apelant ispoljio očiglednu namjeru da za drugo pravno lice pribavi protivpravnu imovinsku korist, a pri tom ništa, kako je Okružni sud naveo, nije upućivalo da je u pogledu statusa preduzeća bio u zabludi odnosno da je vjerovao da postupa kao jedini vlasnik preduzeća (što je odbrana pokušavala dokazati). Postupajući na navedeni način apelant je, kako je utvrdio Okružni sud, učinio krivično djelo Zloupotreba u privredi, iz člana 263. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 6. KZ. Vrhovni sud je ispitao presudu Okružnog suda, pa je razmatrajući žalbu apelanta ukazao da je drugostepeni sud prekoračio optužbu i počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer je prekvalifikovao krivično djelo na štetu apelanta, te je slijedom navedenog preinačio odluku u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela i izmijenio odluku o krivičnoj sankciji. Ustavni sud primjećuje da je, suprotno navodima apelanta, Vrhovni sud odgovorio i na ostale žalbene navode ( st. 3. i 4. presude) te je dao obrazloženje zašto su ostali žalbeni prigovori apelanta neosnovani.

36. Ustavni sud primjećuje da se navedena obrazloženja koje su dali Okružni sud i Vrhovni sud, suprotno navodima iz apelacije nisu proizvoljna, donijeta su uz poštivanje odredbi materijalnog i procesnog prava pa nema ničega što ukazuje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravičan postupak kako apelant navodi, osim što je apelant očigledno nezadovoljan donijetim presudama. Osim navedenog, imajući u vidu apelacione navode - da Vrhovni sud nije razmotrio njegove navode da je sud unio riječ protivpravno u presudu (koja nije bila u optužnici) i time prekoračio optužbu – Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno naveo ove žalbene navode (strana 2.) i iste kasnije ispitao u vezi sa prekoračenjem i to „u korist“ apelanta. Iako se eksplicitno Vrhovni sud nije u obrazloženju referirao na činjenicu da je Okružni sud unio riječ protivpravno (osim što je konstatovao da je „ u dispozitivu optužnice [...] u opisu radnje izvršenja djela iz te optužnice između riječi pribavio imovinsku, hemijskom olovkom je dodata riječ protivpravnu“), već se bavio prekvalifikacijom djela, Ustavni sud, iz pozicije svoje nadležnosti koju ima u apelacionim predmetima, a povodom zaštite ljudskih prava, u konkretnom slučaju u vezi sa pravom na pravično suđenje ne može da pronađe u ovim navodima apelacije elemente koji bi ukazivali na povredu prava iz član II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije. Ovo pogotovo kada se ima u vidu kako je optužnica (navedeno u tački 4. ove odluke) glasila, odnosno da iz cjelokupne optužnice jasno proizilazi da je apelant pribavio „protivpravnu“ imovinsku korist. Dakle, ovi navodi apelanta nikako ne mogu promijeniti zaključak Ustavnog suda da su redovni sudovi (Okružni sud i Vrhovni sud) dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, nakon savjesne i brižljive ocjene dokaza koja ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta, niti da je na bilo koji način materijalno pravo i procesno pravo pogrešno i proizvoljno primijenjeno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

37. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i član (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4194/16 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio