Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2594/18 (Z. D.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2594/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2594/18, rješavajući apelaciju Zlatka Dizdarevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zlatko Dizdarević protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 065981 16 Gž od 30. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlatko Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Adnan Novo advokat iz Sarajeva, podnio je 5. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 065981 16 Gž od 30. januara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom presudom Kantonalanog suda djelimično je uvažena apelantova žalba i Presuda Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 065981 15 P od 12. februara 2016. godine preinačena tako da je obavezan apelant da na dosuđeni iznos glavnog duga plati zakonsku zateznu kamatu počev od 16. marta 2015. godine do isplate (umjesto od 16. juna 2014. godine), a u preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda u pobijanom dijelu odluke o glavnom dugu potvrđena (stav I izreke presude). Žalba tužioca (Energoptetrol d.d. Sarajevo) je uvažena i prvostepena odluka o naknadi troškova preinačava tako da je obavezan apelant da, pored dosuđenog iznosa naknade troškova, tužiocu naknadi i troškove prvostepenog postupka u iznosu 832,00 KM, te da mu naknadi trošak za sastav žalbe u iznosu 421,20 KM (stav II izreke presude).

3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 054265 08 P od 19. marta 2010. godine obavezan tužilac da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike plata, na ime razlike iznosa otpremnine i na ime troškova postupka. Nadalje je naveo da je Kantonalni sud u Sarajevu Presudom broj 65 0 Rs 054265 10 Rsž od 23. aprila 2012. godine tužiočevu žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o isplati otpremnine i u dijelu odluke o troškovima postupka (tako što je iznose koji su dosuđeni prvostepenom presudom umanjio). Takođe je naveo da je Presudom Vrhovnog suda F BiH od 22. maja 2014. godine odbačena apelantova revizija izjavljena protiv navedene drugostepene presude, a tužiočeva revizija je djelimično usvojena i obje nižestepene presude preinačene u dijelu odluke o isplati razlike plata na način da je tužilac obavezan isplatiti apelantu po tom osnovu ukupan iznos od 8.569,59 KM (umjesto iznosa od 11.897,12 KM), dok je u ostalom dijelu tužiočeva revizija odbijena. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je tužilac, na osnovu navedene presude Općinskog suda u Sarajevu, apelantu na ime razlike plata, otpremnine i troškova postupka isplatio novčane iznose dosuđene prvostepenom presudom, nakon čega su drugostepeni i revizioni sud smanjili tužiočevu obavezu prema apelantu za navedena potraživanja. Općinski sud je naveo da je tužilac na okolnosti visine preplaćenih novčanih sredstava izveo dokaz vještačenjem po vještaku finansijske struke, te da je vještak u svom nalazu i mišljenju izvršio detaljan prikaz i obračun isplaćenih potraživanja, te je utvrdio da je tužilac isplatio apelantu veći iznos od pripadajućeg tj. iznos od 7.134,87 KM. Pri tome, Općinski sud je naveo da u cijelosti prihvata nalaz vještaka finansijske struke jer je sačinjen savjesno i u skladu sa pravilima struke, a na osnovu financijske dokumentacije o uplatama novca apelantu od strane tužioca. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je apelant stekao bez pravnog osnova dosuđeni iznos novca, odnosno apelantu su isplaćena novčana sredstva za koja je u jednom dijelu pravni osnov otpao. S obzirom na to, naveo je da postoji obaveza apelanta da navedena novčana sredstva vrati, a obaveza stečenog bez osnova mora se vratiti sa plodovima i zateznim kamatama, jer je sticalac - apelant postao nesavjestan od dana podnošenja tužbe.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev za plaćanje glavnog duga i za svoju odluku dao jasne činjenične i pravne razloge koje prihvata i taj sud. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio o pravu na zateznu kamatu na novčanu obavezu, ali je pogrešno odlučio o datumu od kada zatezna kamata teče, slijedom čega je (po apelantovoj žalbi) preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu. Kantonalni sud je naveo da je, međutim, u preostalom dijelu apelantova žalba neosnovana, slijedom čega je odbijena i prvostepena presuda u preostalom dijelu, odluke o glavnom dugu, potvrđena. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je tužiočeva žalba protiv odluke o parničnim troškovima osnovana. S tim u vezi, naveo je da stranka ima pravo na troškove za prevoz punomoćnika advokata na relaciji Sarajevo-Bihać- Sarajevo, kao i troškove dnevnica. Stoga, Kantonalni sud je naveo da su osnovani tužiočevi zahtjevi za naknadu troška na ime putovanja njegovog punomoćnika, kao i zahtjev za plaćanje dviju dnevnica. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je tužilac žalbom pobijao samo prvostepenu odluku o troškovima postupka i sa žalbom je uspio, te je stoga osnovan njegov zahtjev i za naknadu troškova za sastav žalbe, a temeljem člana 386. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da Kantonalni sud nije obrazlagao razloge odbijanja dijela apelantove žalbe, dok je detaljno obrazložio zašto je usvojio tužiočevu žalbu u pogledu troškova, dosuđujući mu i dodatne troškove za sastav žalbe, čime su parnične stranke stavljene u neravnopravan položaj.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

9. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2594/18 (Z. D.) | Sudska praksa | Aktio