Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5543/18 (N. V.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5543/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5543/18, rješavajući apelaciju Nenada Vukovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nenad Vuković protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 103787 18 Rsž od 5. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 1. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 103787 18 Rsž od 5. jula 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđena je Presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Rs 103787 17 Rs od 17. novembra 2017. godine. Tom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje tužene (Privredne komore Brčko distrikta Bosne i Hercegovine) o otkazu ugovora o radu od 27. januara 2017. godine, a kojim rješenjem je otkazan Ugovor o radu od 4. marta 2013. godine, zaključen između apelanta i tužene, te da se naloži tuženoj da ga vrati na radno mjesto sekretar tužene ili drugo mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, kao i da mu isplati platu za period od 1. januara 2016. godine pa do povratka na posao u iznosu od 1.100,00 KM mjesečno.

3. Osnovni sud je u obrazloženju prvostepene presude, pored ostalog, naveo da je utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tužene, gdje je obavljao poslove sekretara tužene na osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 4. marta 2013. godine do 27. januara 2017. godine, kao i da je primao naknadu za svoj rad u iznosu neto plate od 1.100,00 KM. Nadalje, ukazano je da je nakon dolaska novoizabranog rukovodstva 1. novembra 2015. godine, apelant prestao da dolazi na posao i ispunjava svoje radne obaveze predviđene navedenim ugovorom, te kad je i dolazio to je bilo rijetko i nije se zadržavao puno radno vrijeme, a posebno je primijećeno njegovo odsustvo od strane zaposlenih, predsjednika tužene i članova upravnog odbora tužene u periodu učestalijih sastanaka upravnog odbora tužene, na kojima je i on bio obavezan da prisustvuje. U vezi s tim, istaknuto je da apelant svoje odsustvo nije pravdao tuženoj, izuzev par puta, putem e-maila i sms poruke, mada naknadno nije dostavljao dokaze o svojim izostancima. Zatim, Osnovni sud je istakao da se odlukom o reorganizaciji radnih mjesta u tuženoj od 7. decembra 2016. godine, a zbog teškog finansijskog stanja u kome se tužena našla zbog izbora novog rukovodstva i okolnosti koje su okruživale taj period, došlo do zaključka na sjednicama upravnog odbora da se smanje troškovi tužene, ne bi li se na taj način dovelo u red poslovanje tužene i omogućio oporavak iste. Ukazano je da po navedenoj reorganizaciji mjesto sekretara tužene nije više bilo potrebno, barem dok se prilike u tuženoj ne stabilizuju, pa su predloženi sporazumni raskidi ugovora zaposlenicima komore, a u koje spada i apelant, uz odgovarajuću naknadu, ali je apelant navedeni sporazum odbio tj. nije se na njega ni oglasio. Nakon toga, istaknuto je da je na vanrednoj sjednici upravnog odbora od 24. januara 2017. godine odlučeno da se formira komisija koja će da ispita disciplinsku odgovornost apelanta, te je ista i imenovana odlukom tužene od 25. januara 2017. godine. Shodno tome, Osnovni sud je naveo da je Komisija za disciplinsku odgovornost zasjedala 27. januara 2017.godine pri čemu je bio prisutan i apelant, te je utvrđeno da je on počinio teške povrede radnih obaveza, kao i još par povreda nevezanih za predmetni spor, pa je istog dana i donijeta odluka o otkazivanju predmetnog Ugovora o radu. Nadalje, ukazano je da tokom postupka nije bilo povrede odredbi Zakona o radu od strane tužene prema apelantu, a vezano za otkaz ugovora o radu, s obzirom da je utvrđeno da on nije bio redovan na poslu, da nije prisustvovao sjednicama upravnog odbora na kojima je bio obavezan da prisustvuje, a da svoje izostanke nije pravdao nadređenima. Dakle, istaknuto je da je time djelovao suprotno relevantnim odredbama Ugovora o radu, što ujedno predstavlja težu povredu radne obaveze iz ugovora o radu iz člana 74. a) tačke 8. Zakona o radu, koja definiše kao jednu od povreda i neopravdan izostanak s posla u trajanju od tri dana u jednoj kalendarskoj godini. Najzad, Osnovni sud je naveo da pošto sama povreda prava iz radnog odnosa traje određeni period, a za koje vrijeme apelant i potražuje naknadu na ime neisplaćene plate, sud je utvrdio da je taj zahtjev neosnovan, s obzirom da apelant evidentno nije ispunjavao obaveze predviđene ugovorom o radu koji je zaključio sa tuženom.

4. U obrazloženju osporene odluke, Apelacioni sud je, između ostalog, istakao da je tačan navod u žalbi apelanta da je on podneskom od 10. jula 2017. godine tražio isplatu neisplaćenih plata od 1. decembra 2015. godine, dok je izrekom pobijane presude prvostepeni sud o tužbenom zahtjevu apelanta odlučio tako što je zahtjev apelanta odbijen za period od 1. januara 2016. godine, pa do povratka na posao, kako je apelant u tužbi tražio. Međutim, Apelacioni sud je naveo da to po ocjeni tog suda, ne čini prvostepenu presudu nezakonitom, jer se radi o zahtjevu (za isplatu plate) koji je u zavisnosti od prethodnog zahtjeva (za utvrđivanje da je tužena apelantu na nezakonit način dala otkaz) za koji je utvrđeno da je neosnovan i apelant nije mogao ni uspjeti u sporu s istim zahtjevom (za isplatu plate za decembar 2015. godine), o kome je prvostepeni sud, zbog previda da postoji navedeni podnesak apelanta, propustio da odluči. Isto tako, Apelacioni sud je ukazao da je apelant imao mogućnost da u zakonom propisanom roku traži donošenje dopunske presude, a što on nije učinio, pa se ima smatrati da je tužba u tom dijelu povučena (takav je stav izgradila sudska praksa, a što je verifikovano odredbom člana 312. Zakona o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 6. jula 2018. godine, pa se na te odredbe sud ne može pozvati u ovom predmetu). Također, istaknuto je da otkazni rok propisan odredbama člana 73. Zakona o radu poslodavac (tužena) nije u obavezi da poštuje kada je otkaz zaposleniku (apelantu) dat za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, kao u ovom slučaju, kako je to propisano odredbama člana 74. Zakona o radu. Najzad, ukazano je da nije tačan navod u žalbi apelanta da je disciplinski postupak proveden na nezakonit način, jer je poslodavac učinio sve što je bio u obavezi da preduzme, ali je apelant odbijao svaki vid saradnje.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o radu. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5543/18 (N. V.) | Sudska praksa | Aktio