Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3938/16 (D.M.B.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Sloboda izražavanja
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Kleveta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3938/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3938/16, rješavajući apelaciju D.M.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D.M.B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 132382 13 Gž od 24. avgusta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. D.M.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beča - Austrija, koju zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 132382 13 Gž od 24. avgusta 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i punomoćnika tuženih „Grand BH Group“ d.o.o. Sarajevo i Krunoslava Malenice (u daljnjem tekstu: prvotuženi, odnosno drugotuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 27. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju 9. i 10. maja 2018. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je 24. marta 2010. godine tužbom pokrenula parnični postupak protiv tuženih radi naknade štete zbog klevete.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 132382 10 P od 5. decembra 2012. godine tuženi su obavezani da apelantici na ime nematerijalne štete zbog duševnih bolova nastalih objavljivanjem članka pod naslovom „Dragana gasi DM SAT“ u magazinu „BUM“ solidarno isplate iznos od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz obavezivanje prvotuženog da u istom magazinu javno objavi izreku presude i izvinjenje apelantici zbog objavljenog članka, te da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u sporni tekst, podatke o finansijskom poslovanju DM SAT TV za 2009. godine, zatim, tekst objavljen u magazinu „Express“ od 21. oktobra 2010. godine pod nazivom „TV RAJ najavljuje DM SAT-u kraj“, uvidom u snimak emisije sa TVBN, i to intervju sa Miodragom Milićem, apelantičinim dugogodišnjim poslovnim partnerom, saslušavanjem apelantice i drugotuženog, kao parničnih stranaka, zatim, apelantičinog supruga A.B., Šemsudina Memića i Avde Huseinovića, kao svjedoka, te vještačenjem vještaka neuropsihijatra zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan odlučivši kao u izreci presude.

8. Prvostepeni sud je naveo da nije sporno da je 30. januara 2010. godine u magazinu „Bum“ objavljen članak pod naslovom „Dragana gasi DM SAT“ u kojem je navedeno: (...) “Dragana sve češće razmišlja da se kutariše i svoje najpoznatije investicije, televizije DM SAT“(…), „'Bumov' izvor, inače blizak Mirkovićki, tvrdi da su Dragana i njen muž Toni sve razočaraniji poslovanjem svoje televizije. Pare koje su počele dolaziti prve dvije godine postojanja televizije su utanjile. Televizija 'BN Music', 'Top Music' i 'Valentino' mnogo su povoljnije i fleksibilnije za saradnju po pitanju marketinga, tako da Dragana ostaje bez desetina hiljada eura koje je pod ucjenom uzimala od estradnih imena“, (…)„estradni kokuzluk je poprilično opametio pjevače da Dragani ne daju po 20.000,00 eura, nego za tri puta manje para mogu na drugim medijima dobiti puno kvalitetniji marketing“, (…) “da je ona sa svoje televizije, preko svog nekadašnjeg potrčka Nerka Mujkića, otjerala veći dio bosanske estradne scene koja nije mogla finansijski ili nije htjela iz ljudskog dostojanstva pasti Mirkovićki na koljena i dozvoliti joj da njihovim eurima i ucjenama liječi svoje privatne i profesionalne komplekse“, (…) “Dragana razmišlja da se na neki način riješi svog mezimčeta DM SAT-a“. Potom je Općinski sud uvidom u tekst koji je objavljen u magazinu „Express“ od 21. oktobra 2010. godine pod naslovom „TV RAJ najavljuje DM SAT-u kraj“ utvrdio da se radi o identičnom tekstu koji je objavljen u magazinu „Bum“, a koji je već ranije objavljen u magazinu „Express“, pri čemu je Općinski sud naglasio da su tuženi odgovorni i za prenošenje neistinitih navoda pod pretpostavkom da su neistine u spornom članku prenijeli iz drugih medija.

9. Uvidom u snimak emisije sa TVBN (nije naveden datum emitiranja emisije) u kojoj je emitovan intervju sa apelantičinim dugodišnjim poslovnim partnerom utvrđeno je da je imenovani u intervjuu govorio o finansijskim problemima DM SAT TV.

10. Iz podataka o finansijskom poslovanju za 2009. godinu, koji datiraju od 2. decembra 2011. godine, utvrđeno je pozitivno poslovanje DM SAT TV za 2009. godina, što, prema ocjeni Općinskog suda, dokazuje da ono što je izneseno u spornom članku nije istina, odnosno da tuženi nisu provjerili informacije prije nego što su objavljene, ali su tekst „obogatili“ epitetima na apelantičin račun kao ucjenjivačice, iskompleksirane osobe i sl.

11. Apelantičin suprug je, kao suvlasnik i direktor DM SAT TV, u svojstvu svjedoka govorio o poslovanju DM SAT TV, da firma posluje pozitivno, da je tarifa ista za sve pjevače, uključujući i BiH, a na iste okolnosti se izjasnila i apelantica negirajući bilo kakve finansijske probleme i poteškoće u radu DM SAT TV, pojasnivši da je nakon objavljivanja spornog članka imala duševne bolove, da je plakala, što se može odraziti na njeno zdravstveno stanje nakon 10 godina.

12. Drugotuženi je u svom iskazu, između ostalog, naveo da su podaci iz spornog teksta dobiveni iz više izvora, i to uglavnom od ljudi bliskih apelantici, da je kontaktirao i sa jednim zaposlenikom DM SAT TV, pojasnivši detaljno odnose u muzičkim TV kućama nakon što su se pojavile u medijskom prostoru u vezi sa reklamiranjem, cijenama spotova i sl., a da je ranije postojala samo DM SAT TV, da o finansijskoj situaciji u DM SAT TV nije pričao ni sa apelanticom, niti sa njenim mužem.

13. Analizom spornog teksta, te ocjenom svih provedenih dokaza (detaljno o tome na str. od 3 do 8 obrazloženja), a imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, Općinski sud je zaključio da su u spornom tekstu objavljene činjenice – informacije koje su podobne za dokazivanje njihove istinitosti, odnosno neistinitosti, a da je teret dokazivanja istinitosti objavljenih činjenica bio na tuženim. Potom je Općinski sud naglasio da je apelantica tokom postupka svojim dokazima uspjela da dokaže da su navodi iz spornog članka netačni, te da se radi o kleveti na račun apelantice koja je naškodila njenom ugledu i časti u privatnom životu, jer je ona prikazana kao iskompleksirana, ucjenjivačica, koja se prema uposlenicima ophodi nekorektno i sa nipodaštavanjem, što je sve kod nje prouzrokovalo duševnu patnju i bol.

14. Općinski sud je u vezi sa naknadom štete zaključio da se šteta zbog povrede ugleda i časti, u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), može odrediti samo u slučaju ako se utvrdi da su evidentno postojali duševni bolovi koji su u uzročnoj vezi sa radnjama tuženog (Odluka Ustavnog suda broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine), a na navedene okolnosti je tokom postupka provedeno vještačenje vještaka neuropsihijatra temeljem koga je i dosuđena naknada kao u izreci.

15. U smislu člana 199. ZOO, Općinski sud je obavezao prvotuženog da izreku presude objavi u magazinu „Bum“ ocjenjujući da objavljivanje izreke za apelanticu ima podjednak, ako ne i veći, značaj od naknade nematerijalne štete. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na temelju člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

16. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 132382 13 Gž od 25. avgusta 2016. godine kojom je apelantičinu žalbu odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio, dok je žalba tuženih uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu i u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev, te je shodno tome apelantica obavezana na naknadu troškova postupka.

17. Obrazlažući osnovanost žalbenih navoda tuženih Kantonalni sud je naveo da je tokom prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da je 30. januara 2010. godine u listu magazin „Bum“, čiji je izdavač „Grand BH Group“ Sarajevo, a čiji je direktor i glavni i odgovorni urednik drugotuženi, objavljen članak pod naslovom „Dragana gasi DM SAT“ u kome je navedeno: …“Dragana sve češće razmišlja da se kutariše svoje najpoznatije investicije Televizije DM SAT“, …“da su Dragana i njen muž Toni sve razočaraniji poslovanjem svoje televizije. Pare koje su počele dolaziti prve dvije godine postojanja televizije su utanjile. Televizije 'BN Music', 'Top music' i 'Valentino' mnogo su povoljnije i fleksibilnije za saradnju po pitanju marketinga, tako da Dragana ostaje bez desetina hiljada eura koje je pod ucjenom uzimala od estradnih imena“, ….“estradni kokuzluk je poprilično opametio pjevače da Dragani ne daju po 20.000,00 eura, nego da za tri puta manje para mogu na drugim medijima dobiti puno kvalitetniji marketing“, …“da je ona sa svoje televizije, preko svog nekadašnjeg potrčka Nerka Mujkića, otjerala veći dio bosanske estradne scene koja nije mogla finansijski ili nije htjela iz ljudskog dostojanstva pasti Mirkovićki na koljena i dozvoliti joj da njihovim eurima i ucjenama liječi svoje privatne i profesionalne komplekse“. Nakon analize spornog teksta Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ocijenio da su u spornom članku objavljene činjenice podobne za dokazivanje njihove istinitosti, odnosno neistinitosti, te da se u konkretnom slučaju ne radi o iznesenom mišljenju, pri čemu je apelantica tokom postupka dokazala da su navodi iz spornog članka neistiniti i da su takvi navodi naškodili ugledu i časti apelantice u privatnom životu, jer je prikazana kao iskompleksirana ucjenjivačica koja ima nekorektan i nipodaštavajući odnos prema uposlenicima, čime joj je prouzrokovana duševna patnja i bol, ali nije dokazala da joj je prouzrokovana šteta na poslovnom planu, u smislu člana 200. ZOO.

18. Navodima žalbe tuženi dovode u pitanje zakonitost prvostepene presude. Kantonalni sud se potom pozvao na odredbu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete koja propisuje da svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. Po ocjeni Kantonalnog suda, suprotno stavu prvostepenog suda, izneseno izražavanje u spornom tekstu ne može se smatrati činjenicama čija se istinitost može utvrđivati u postupku, već naslov i sadržaj spornog teksta predstavljaju mišljenje i subjektivnu ocjenu koja se odnosi na apelanticu, pa je shodno tome prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe člana 7. stav 1. tač. a), b) i c), kao i člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, te odredbe čl. 5. i 9. Kodeksa za štampu BiH. U vezi s tim, Kantonalni sud je pojasnio da apelantica spornim navodima nije identifikovana kao ucjenjivačica, kako je to pogrešno utvrdio prvostepeni sud. Naime, Kantonalni sud je u vezi s tim pojasnio da je u tekstu navedeno da „u posljednje vrijeme se na EUTEL SAT-u pojavilo nekoliko novih satelitskih i muzičkih televizija koje razbijaju Draganin monopol, pa su televizije 'BN Music', 'Top Music' i 'Valentino' mnogo povoljnije i fleksibilnije za saradnju po pitanju marketinga, tako da Dragana ostaje bez desetina hiljada eura koje je ucjenom uzimala od estradnih imena“. Prema ocjeni Kantonalnog suda, sporni dio teksta predstavlja iznošenje vrijednosnog suda, odnosno mišljenje autora spornog teksta i njegovu subjektivnu ocjenu u odnosu na apelanticu, bez navođenja činjenica koje su podobne za dokazivanje, pa samim tim nije moguće utvrditi postojanje klevete. Potom je Kantonalni sud pojasnio da se spornim tekstom ukazuje na aktuelnu situaciju nastalu pojavom novih muzičkih televizija što je utjecalo i na rad već postojeće muzičke televizije DM SAT u smislu naplate marketinških usluga, a na koje utječe veća ponuda, pa se dio spornog teksta „da je Dragana ostale bez desetine hiljada eura koje je pod ucjenom uzimala od estradnih imena“ ne može smatrati identifikacijom apelantice kao ucjenjivačice, već, u prenesenom smislu, da će pojava novih muzičkih televizija utjecati na cijene marketinških usluga koje je DM SAT naplaćivao od estradnih umjetnika prije pojavljivanja novih muzičkih televizija. Shodno tome, Kantonalni sud je naglasio da se iz konteksta spornog članka ne mogu izdvajati i ocijeniti samostalno pojedine riječi kao što je „ucjenjivačica“, kako što je to pogrešno uradio prvostepeni sud, već se trebaju ocijeniti u kontekstu cjelokupnog sadržaja teksta kako bi se pravilno utvrdilo pravo značenje i smisao određenog izražavanja, pri čemu se treba ocijeniti i namjera autora.

19. Shodno svemu iznesenom, Kantonalni sud je uvažio žalbu tuženih, te preinačio prvostepenu presudu kao u izreci primjenom odredbe člana 229. stav (1) tačka 4) ZPP, a apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio primjenom odredbe člana 226. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se ukazuje da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena kao rezultat proizvoljne primjene prava utvrdivši da tuženi, karakterišući apelanticu kao osobu koja ucjenjuje i to za iznos od 20.000,00 eura za svakog estradnog umjetnika, nisu počinili klevetu, već da se radi o vrijednosnom sudu. Apelantica izražava neslaganje sa ovakvim stavom Kantonalnog suda, jer kada se napiše da neko vrši krivično djelo ucjenjivanja estradnih umjetnika, onda to nikako ne može biti vrijednosni sud, nego navod koji je moguće provjeriti bilo u eventualnim sudskim krivičnim postupcima zbog krivičnog djela ucjena, bilo saslušavanjem svjedoka koje je apelantica navodno ucjenjivala. Dakle, da li je neka osoba ucjenjivač itekako je provjerljivo i dokazivo, pri čemu se apelantica pozvala na odredbu člana 296. Krivičnog zakona FBiH (koja govori o krivičnom djelu ucjena). Apelantica je predložila da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na koja se apelacijom pozvala, da se shodno tome ukine presuda Kantonalnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je apelacione prigovore ocijenio neosnovanim, jer je taj sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i donio odluku kojom je apelantičina žalba odbijena, a žalba tuženih uvažena, tako da je tužbeni zahtjev odbijen. Još je navedeno da je sud u obrazloženju osporene odluke naveo razloge za donošenje takve odluke pri čemu nisu učinjene povrede na koje se apelantica u apelaciji poziva.

22. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju detaljno prezentirao činjenice sa aspekta odlučenja redovnih sudova i dužine trajanja postupka.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. stav (1) tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Okvir djelovanja zakona Član 5. stav (1) (1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

Izuzeci od odgovornosti Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

• način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,

• prirodu i stepen prouzrokovane štete,

• dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda,

• pristanak oštećenog,

• vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,

• činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,

• te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 132382 13 Gž od 24. avgusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantičin punomoćnik je primio 6. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 10. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica smatra da je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, koja joj je, prema navodima apelacije, prouzrokovana klevetničkim izražavanjem u magazinu „Bum“. Shodno tome, kako se suština apelantičinog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li je Kantonalni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje apelantici novčane satisfakcije uslijed spornog izražavanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

30. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

31. Apelantica smatra da su joj spornim izražavanjem narušeni ugled i čast, jer su spornim izražavanjima iznesene neistinite činjenice koje su bile podobne za dokazivanje. Za apelanticu je posebno sporno što je u tekstu okarakterizirana kao „ucjenjivačica“, što predstavlja krivično djelo, pa je taj navod bilo lako dokazati odlukama krivičnog suda ili svjedočenjem navodno ucijenjenih estradnih umjetnika.

32. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je Kantonalni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, prilikom odlučenja postigao pravičan balans između prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i apelantičinog prava na zaštitu njenog ugleda. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012.) Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje osobe o kojoj je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Ustavni sud smatra da su navedeni kriteriji mutatis mutandis primjenjivi i u konkretnom slučaju.

33. Dovodeći navedene kriterije u vezu sa konkretim slučajem, prvo pitanje koje se postavlja jeste pitanje doprinosa iznesenog, odnosno prenesenog izražavanja debati od javnog interesa. Ustavni sud, u vezi s tim, zapaža da je u magazinu „Bum“ objavljen članak o poslovanju DM SAT TV kao privatne muzičke televizije u kontekstu reklamiranja pjevača koji se emituju na toj TV, cijena usluga reklamiranja pjevača prije i nakon pojave sličnih TV muzičkih kanala istog muzičkog sadržaja koji su ponudili niže cijene reklamiranja. Ustavni sud, dakle, zapaža da se sporni članak odnosio na način poslovanja TV muzičkih kuća na području BiH koje emitiraju isti muzički sadržaj s posebnim osvrtom na DM SAT TV koja se u BiH (regionu) pojavila prva sa takvim muzičkim sadržajem. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je postojao javni interes da se tekst takvog sadržaja prezentira javnosti. Uz to, Ustavni sud zapaža da je apelantica javna ličnost jer se profesionalno bavi pjevanjem muzike koju DM SAT TV podržava, tako da je prag njene prihvatljive kritike nešto viši jer se radi o javnoj ličnosti.

34. U vezi s predmetom izražavanja, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, nakon analize spornog sadržaja teksta objavljenog u magazinu „Bum“ zaključio da se radi o navodima koji nisu podobni za dokazivanje, odnosno da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o kleveti, u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata, pri čemu se bitna razlika povlači između činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova. Stoga su redovni sudovi imali obavezu da na temelju provedenih dokaza i njihovom ocjenom u okolnostima konkretnog slučaja naprave jasnu razliku između činjenica i mišljenja, jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjeničnu osnovu koja ga može potkrijepiti, jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

35. Dovodeći navedene standarde u vezu sa konkretnim slučajem i imajući u vidu obrazloženje iz osporene presude, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud sporna izražavanja sagledao iz više uglova upravo kako to propisuju relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, te član 10. Evropske konvencije, zaključivši da se, u suštini, radi o navodima koji nisu podobni za dokazivanje, odnosno da se radi o subjektivnoj ocjeni autora spornog teksta o onome što je u razgovoru sa bliskim saradnicima apelantice saznao, a tiče se poslovanja DM SAT TV i apelantice kao javne ličnosti, o cijenama marketinških usluga reklamiranja pjevača prije i nakon pojave sličnih TV muzičkih kanala koji su ponudili niže cijene usluga reklamiranja, što je dovelo do razbijanja monopola DM SAT TV. Prema ocjeni Ustavnog suda, sporni tekst se odnosio na poslovanje jedne TV muzičke kuće koja se dovodi u vezu sa apelanticom kao njenim suvlasnikom. Ustavni sud, također, zapaža da se Kantonalni sud posebno bavio izrazom „ucjenom“ koji je apelantici naročito sporan. Naime, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud navedeni izraz nije ocijenio izdvojeno, kako je učinio prvostepeni sud, već ga je doveo u kontekst (vidi, Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, st. 51. i 52, aplikacija broj 32550/05). U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud sporni izraz doveo u kontekst cijelog sadržaja spornog teksta zaključivši da se apelantica spornim izražavanjem ne može smatrati „ucjenjivačicom“ u doslovnom smislu te riječi na način na koji to apelantica tvrdi dovodeći taj izraz u vezu sa krivičnim djelom, već u prenesenom smislu, što je Kantonalni sud vrlo jasno obrazložio. U vezi s tim, Kantonalni sud je pojasnio da se riječju „ucjenom“ želi ukazati na monopolski odnos DM SAT TV kao u jednom periodu jedine takve TV muzičke kuće koja je, shodno tome, diktirala cijene marketinških usluga, odnosno da se sporni izraz dovodi u vezu sa razbijanjem monopola DM SAT TV pojavom novih TV muzičkih kanala istog muzičkog sadržaja, što je utjecalo na snižavanje cijena marketinških usluga. U kontekstu izraza „ucjenom“, koji se u tekstu navodi, a koji je apelantici posebno sporan, Ustavni sud podsjeća da član 10. Evropske konvencije štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (op.cit., Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Budući da je Kantonalni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje u kontekstu analize spornog izražavanja koja je taj sud dovela do zaključka da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o mišljenju i subjektivnom stavu autora, a ne o činjenicama podobnim za ispitivanje njihove istinitosti, pri čemu se taj sud detaljno bavio izrazom „ucjenom“ dovodeći ga u kontekst, Ustavnom sudu ostaje malo prostora da takvo obrazloženje ne prihvati kao valjano.

36. Konačno, Ustavni sud može prihvatiti da su navodi iz spornog teksta mogli izazvati subjektivne reakcije i neugodnosti kod apelantice, ali da isto tako apelantica, s obzirom na prihvatljive granice kritike koje su šire kod nje, shodno poslu kojim se bavi, mora trpjeti izražavanja čak i ako su šokantna i uvredljiva.

37. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu obrazloženja Kantonalnog suda, koji je sporni sadržaj teksta sagledao u cjelini i u kontekstu, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledao sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, u smislu Zakona o zaštiti od klevete, niti o odgovornosti tuženih. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom odlučenja u dovoljnoj mjeri izbalansirao pravo apelantice, kao javne ličnosti, na zaštitu njenog ugleda, u smislu člana 8. Evropske konvencije, i prava tuženih na slobodu izražavanja, u smislu člana 10. Evropske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženih na slobodu izražavanja.

38. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda nije došlo do kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

39. Također, Ustavni sud smatra da je svrsishodno, radi korigiranja buduće prakse Općinskog suda, da ukaže na proizvoljnost tog suda u kontekstu stava da se u slučaju klevete nematerijalna šteta mora dokazati (vidjeti tačku 14. ove odluke). U tom pravcu Ustavni sud ima potrebu da ukaže na svoj stav u pogledu dokazivanja nematerijalne štete kod klevete (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, stav 37, i broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, stav 47, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prema kojem „osoba koja traži naknadu štete zbog povrede ugleda nije dužna da na okolnost pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda predlaže izvođenje dokaza vještačenjem, niti to može biti uvjet koji, ako se ne ispuni, vodi odbijanju zahtjeva za naknadu štete. Dakle, pri utvrđivanju štete zbog povrede ugleda potrebno je sagledati sve okolnosti slučaja, bez zahtjeva da se predlože i izvedu neki posebni formalni dokazi u pravcu utvrđivanja 'jačine i trajanja duševnih bolova', odnosno da ne postoji 'lista dokaza' na osnovu koje bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili 'intenzitet i trajanje' nastale nematerijalne štete“. Stoga, Ustavni sud naglašava da stav Općinskog suda prema kojem je apelantica morala da dokaže visinu nematerijalne štete u konkretnom slučaju ne korespondira sa navedenom praksom Ustavnog suda.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Apelantica ukazuje da su osporene odluke, u suštini, rezultat proizvoljne primjene prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, ni Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

44. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je konačnom odlukom Kantonalnog suda odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti koju je apelantica zahtijevala zbog spornog izražavanja iznesenog u magazinu „Bum“. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u postupku proveden dokazni postupak u kojem je apelantica ravnopravno učestvovala i imala mogućnost da iznese sve svoje dokaze i argumente u pogledu dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva. Međutim, Kantonalni sud je, suprotno stavu Općinskog suda, ocijenio da je spornim izražavanjima izneseno mišljenje o apelantici kao javnoj ličnosti, odnosno njenoj firmi u kontekstu njenog poslovanja i da se, stoga, ne može govoriti o kleveti i odgovornosti tuženog u smislu člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, a time ni o pravu na odgovarajuću novčanu satisfakciju.

45. Imajući u vidu dato obrazloženje Kantonalnog suda u kontekstu iznesenih prigovora, Ustavni sud iz datog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud jasno obrazložio zbog čega je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev, pri čemu je taj sud primijenio relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, a čija primjena u okolnostima konkretnog slučaja nije bila proizvoljna i na apelantičinu štetu.

46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neutemeljeni. Pravo na imovinu

47. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se prigovor o kršenju ovog prava zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani. VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije došlo do kršenja apelantičinog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada je taj sud sporna izražavanja suštinski razmotrio u kontekstu i u svjetlu kriterija koje je bilo neophodno razmotriti radi postizanja balansa između zaštite prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, zaključivši da se ne radi o kleveti, niti o odgovornosti tuženih za izneseno mišljenje.

49. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja presude Kantonalnog suda ne proizlazi ništa što bi ukazalo na opravdanost iznesenih prigovora u kontekstu primjene Zakona o zaštiti od klevete.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3938/16 (D.M.B.) | Sudska praksa | Aktio