Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4774/16 (M.M.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Legitimno očekivanje
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Regres
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4774/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4774/16, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 009849 14 Rev od 25. augusta 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 009849 11 Gž od 21. januara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 009849 09 P od 14.

oktobra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 14. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 009849 14 Rev od 25. augusta 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 009849 11 Gž od 21. januara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 009849 09 P od 14. oktobra 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP Elektroprivreda BiH d.d. – Sarajevo, Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. – Đurđevik (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 9, odnosno 10. januara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 11. do 25. januara 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 27. marta 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, koju je precizirao pismenim podneskom od 12. maja 2010. godine, te kasnije, nakon što je vještak ekonomske struke proveo vještačenje, preinačio.

6. Tokom postupka tuženi je podnio protivtužbu protiv apelanta, koju je povukao na pripremnom ročištu.

7. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 009849 09 P od 14. oktobra 2011. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime razlike plaće za period od 1. marta 2006. godine do 30. septembra 2008. godine isplati novčani iznos od 38.882,29 KM i na ime regresa za godišnji odmor za 2006. i 2007. godinu isplati novčani iznos od 488,24 KM, odnosno ukupno iznos od 39.370,53 KM sa zakonskom zateznom i troškovima parničnog postupka.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u spornom periodu bio u radnom odnosu kod tuženog, te da mu je 30. septembra 2008. godine prestao radni odnos kod tuženog zbog odlaska u starosnu penziju. Općinski sud je dalje citirao odredbe člana 24. st. 1, 3. i 4. i člana 25. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine), koji se primjenjivao sve do 17. augusta 2007. godine kada je na snagu stupio Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU iz 2007. godine), o čemu je svoj stav dao Vrhovni sud u svojoj odluci broj 007 0 Rev 08 001100 od 27. septembra 2009. godine. U vezi s tim, obrazložio je da GKU iz 2007. godine umjesto najniže osnovne plaće, kako je to predviđao GKU iz 2000. godine, predviđa najnižu neto satnicu koja ne može biti manja od 2,00 KM, a odredba člana 25. stav 2. predviđa da osnovna mjesečna plaća zaposleniku se utvrđuje po grupama složenosti poslova tako što se najniža plaća množi sa koeficijentom pripadajuće grupe po osnovu sistematizacije radnih mjesta. Dalje je naveo da je GKU-om iz 2007. godine dato u zadatak poslodavcima da svojim pravilnicima o radu i sistematizaciji radnih mjesta izvrše sistematizaciju uz saglasnost sindikata i utvrde koeficijent složenosti svakog radnog mjesta u omjeru od 1 do 4. Općinski sud je istaknuo da je tokom postupka vještak ekonomske struke proveo vještačenje, koji je u svom nalazu na osnovu odredaba GKU-a iz 2000. godine i GKU-a iz 2007. godine utvrdio da je apelantu manje isplaćivano na ime plaće. Općinski sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i objektivnim. Pri tome, Općinski sud nije prihvatio prigovor tuženog u pogledu primijenjenog koeficijenta, smatrajući ga neosnovanim, s obzirom na to da je sam tuženi u svom Pravilniku o plaćama i drugim ličnim primanjima zaposlenika iz 2001. godine, te zaključenim ugovorom o radu predvidio uvećanja ugovorenog koeficijenta radnog mjesta zaposlenika koji rade pod otežanim uvjetima. Općinski sud je ocijenio neprihvatljivim i primjedbe tuženog kojim osporava u cijelosti nalaz vještaka jer je 17. augusta 2007. godine na snagu stupio GKU, a prema mišljenju Općinskog suda, GKU iz 2000. godine primjenjivao sve do stupanja na snagu GKU-a iz 2007. godine.

9. U pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu razlike regresa, Općinski sud je citirao odredbu člana 42. GKU-a iz 2000. godine, te ukazao da je u skladu s navedenom odredbom vještak u svom osnovnom nalazu utvrdio da je apelantu na ime regresa za 2006. i 2007. godine manje isplaćeno na ime regresa u određenim novčanim iznosima. Iz navedenog činjeničnog utvrđenja Općinski sud je zaključio da tuženi nije isplaćivao apelantu plaću i regres u skladu s odredbama GKU-a koji su na snazi u spornom periodu, nego je apelantu isplaćena manja plaća i regres, pa je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike zbog manje isplaćene plaće i razlike regresa. U vezi s tim, obrazloženo je da je odredbom člana 3. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine predviđeno da se kolektivnim ugovorima na nivou područja djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu ne mogu utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom. Također je istaknuto da je odredbom člana 68. Zakona o radu propisano da se plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a član 96. stav 2. istog zakona predviđa da poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti manju plaću od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 009849 11 Gž od 21. januara 2014. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen apelantov zahtjev za isplatu manje isplaćenih mjesečnih plaća i ostalih naknada za period od 1. augusta 2007. godine do 30. septembra 2008. godine, pa je ukupno dosuđeni iznos na ime razlika plaća snižen na iznos od 23.055,58 KM, odnosno ukupno dosuđeni iznos snižen na iznos od 23.543,82 KM, te je snižen i iznos dosuđenih troškova parničnog postupka. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da tuženi osnovano žalbom osporava pravilnost primjene materijalnog prava, a time i pravilnost prvostepene presude u dijelu u kojem je apelantu dosuđena razlika plaće i ostalih naknada u vezi s plaćom, u periodu od 16. augusta 2007. godine, odnosno nakon stupanja na snagu GKU-a iz 2007. godine. U vezi s tim, obrazloženo je da odredbama GKU-a iz 2007. godine nisu utvrđeni koeficijenti složenosti radnih mjesta, nego je članom 26. propisano da pravilnikom o radu, rangiranjem radnih mjesta u platne razrede i sistematizacijom radnih mjesta poslodavac uz saglasnost sindikata utvrđuje koeficijent složenosti svakog radnog mjesta u omjeru od 1 do 4. Kako je danom stupanja na snagu GKU-a iz 2007. godine prestao da važi GKU iz 2000. godine, zaključeno je da nakon donošenja GKU-a iz 2007. godine apelantova plaća, pa ni ostale naknade po osnovu plaće nisu mogle obračunati na osnovu koeficijenta koji je određen u skladu sa GKU-om iz 2000. godine, kao i Pravilnikom tuženog iz 2001. godine. Kantonalni sud je istaknuo da u situaciji kada GKU-om iz 2007. godine nisu određeni koeficijenti složenosti radnih mjesta, apelant je dužan dokazati da mu tuženi, nakon stupanja na snagu GKU-a iz 2007. godine, nije isplaćivao plaće i ostale naknade u skladu s njim, jer iz njegovih odredaba slijedi da je obaveza kako poslodavca a tako i sindikata bila da utvrde koeficijente složenosti poslova određenog radnog mjesta. Apelant u ovom postupku nije dokazao da su na takav način utvrđeni koeficijenti složenosti poslova radnog mjesta. Zbog navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelant neosnovano potražuje razliku plaće za period od 1. augusta 2007. godine do 30. septembra 2008. godine jer apelant nije imao pravni osnov za dosuđivanje razlike u navedenom periodu, na način kako je to pogrešno smatrao prvostepeni sud. Kantonalni sud je istaknuo da nakon stupanja na snagu GKU-a iz 2007. godine nisu se mogle primijeniti odredbe GKU-a iz 2000. godine, pa sve ni kada tuženi nije svoj Pravilnik o radu i Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta blagovremeno uskladio sa GKU-om iz 2007. godine.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 009849 14 Rev od 25. augusta 2016. godine odbijena je apelantova revizija, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da nakon 16. augusta 2007. godine nije bilo mjesta primjeni odredbe član 26. GKU-a iz 2000. godine. U vezi s tim, obrazloženo je da stupanjem na snagu novog GKU-a iz 2007. godine odredbe GKU-a iz 2000. godine su stavljene van snage, što znači da se plaće, a ni ostale naknade po osnovu plaća, nisu mogle obračunavati na osnovu koeficijenta iz ranijeg ugovora, kao ni prema Pravilniku tuženog iz 2001. godine. Dalje je naveo da GKU-om iz 2007. godine nisu određeni koeficijenti složenosti radnih mjesta, pa kako apelant nije dokazao da su nakon stupanja na snagu GKU-a iz 2007. godine utvrđeni novi koeficijenti složenosti poslova, konkretno za njegovo radno mjesto, to nije bilo osnova za dosuđenje plaće primjenom koeficijenta iz člana 26. GKU-a iz 2000. godine. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu povrede prava na suđenje u razumnom roku, apelant navodi da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu i da je od podnošenja tužbe prošlo više od sedam godina. Dalje navodi da je razlog zbog kojeg predmet sedam godina od podnošenja tužbe nije okončan isključiva krivica sudova koji nisu pravilno utvrdili materijalno pravo i time je došlo do povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant traži naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u iznosu od 300 KM za svaku godinu, u skladu s praksom Ustavnog suda (AP 1400/08). Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što ne može da ostvari pravo na imovinu koju je stekao tokom trajanja radnog odnosa, te u tome što je preinačena presuda Općinskog suda i odbijen njegov zahtjev za isplatu manje isplaćenih plaća i ostalih naknada za period od 1. augusta 2007. do 30. septembra 2008. godine. Apelant traži i naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije u iznosu od 900,00 KM.

II.Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, niti je primjena prava u revizionoj odluci bila proizvoljna. U pogledu apelacionih navoda kojima se ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, Vrhovni sud navodi da je predmet zaprimio 18. juna 2014. godine, a odluku donio 25. augusta 2016. godine.

16. Kantonalni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava imovinu. U vezi s tim, obrazlaže da je za osporenu odluku dao valjane i iscrpne razloge, za koje ima uporište u zakonu i podzakonskom aktu, odnosno GKU. Također, smatra neosnovanom apelaciju i u dijelu koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku. Kantonalni sud ističe da je predmet zaprimio 1. decembra 2011. godine, a odluku donio 21. januara 2014. godine, odnosno nakon samo dvije godine, što predstavlja razuman rok, cijeneći da se radi o postupku koji je složenije prirode. Smatra da, iako se radi o potraživanju iz radnog odnosa, u pitanju je samo naknada štete koju apelant potražuje na ime razlike plaće, tako da se ovaj predmet treba tretirati kao i svaki drugi predmet koji se odnosi na naknadu štete, a ne kao predmet koji je po zakonu hitan. Kantonalni sud smatra da i nezavisno od navedenog, predmet je riješen u razumnom roku. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Općinski sud navodi da je u ovom predmetu tuženi nakon dostavljanja tužbe na odgovor podnio protivtužbu koju je sud dostavio apelantovom punomoćniku na odgovor, koji je dao odgovor na nju. Istaknuo je da je tokom postupka vještak ekonomske struke proveo i vještačenje, kao i dopunu vještačenja, što je sve utjecalo na dužinu trajanja postupka.

18. Tuženi smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123. stav 1.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

20. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/07 i 18/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 26.

Pravilnikom o radu, rangiranjem radnih mjesta u platne razrede i sistematizacijom radnih mjesta, poslodavac uz saglasnost sindikata utvrđuje koeficijent složenosti svakog radnog mjesta u omjeru od 1. do 4.

Član 79.

Ovaj ugovor stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".

Stupanjem na snagu ovog Ugovora prestaje da važi Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/00).

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 009849 14 Rev od 25. augusta 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantova zastupnica je primila 18. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38.).

30. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

31. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 27. marta 2009. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 25. augusta 2016. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao oko sedam godina i pet mjeseci.

32. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se radilo o postupku po tužbi, odnosno da iz odgovora Općinskog suda slijedi da je tuženi nakon dostavljanja tužbe na odgovor podnio protivtužbu koju je sud dostavio apelantovom punomoćniku na odgovor, koji je dao odgovor na nju, da je u postupku vršen uvid u veći broj materijalnih dokaza, te da je vještak ekonomske struke izvršio vještačenje, kao i dopunu vještačenja. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant precizirao, odnosno preinačio tužbeni zahtjev, što je svakako utjecalo na dužinu trajanja postupka. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, odnosno da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao oko dvije godine i sedam mjeseci, da je žalbeni postupak trajao nešto više od dvije godine, a revizioni postupak oko dvije godine i dva mjeseca (računajući od dana dostave spisa Kantonalnom, odnosno Vrhovnom sudu). Imajući u vidu navedeno, posebno okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, da se radilo o složenijem predmetu čijoj dužini je u određenoj mjeri i apelant doprinio, iako je postupak okončan u roku od sedam godina i pet mjeseci ocjenjujući dužinu trajanja postupka u cjelini, Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima konkretnog predmeta koji je istina po svojoj naravi hitne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da su u predmetnom postupku redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak i zloupotrijebili svoja ovlaštenja, te na takav način suštinski ugrozili načelo efikasnog rukovođenja (kontroliranja) postupka na apelantovu štetu. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka. Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može u izuzetnim slučajevima kršenja ustavnih prava odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, apelantu ne pripada pravo na isplatu naknade nematerijalne štete.

Pravo na imovinu

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

36. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelant ima „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

37. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tuženog i da mu pripada razlika plaća u skladu s odredbama GKU-a iz 2000. godine i Pravilnika tuženog za period do stupanja na snagu GKU-a iz 2007. godine. Nadalje, u osporenoj presudi Vrhovni sud je ukazao da su stupanjem na snagu novog GKU-a iz 2007. godine odredbe GKU-a iz 2000. godine stavljene van snage, što znači da se plaće, a ni ostale naknade po osnovu plaća, nisu mogle obračunavati na osnovu koeficijenta iz ranijeg ugovora, kao ni prema Pravilniku tuženog iz 2001. godine. Dalje je ukazao da GKU-om iz 2007. godine nisu određeni koeficijenti složenosti radnih mjesta, pa kako apelant nije dokazao da su nakon stupanja na snagu GKU-a iz 2007. godine utvrđeni novi koeficijenti složenosti poslova, konkretno za njegovo radno mjesto, to nije bilo osnova za dosuđenje plaće primjenom koeficijenta iz člana 26. GKU-a iz 2000. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će u situaciji kada je GKU iz 2000. godine prema izričitoj odredbi prestao da važi danom stupanja na snagu novog GKU-a iz 2007. godine (član 79), uspjeti s tužbenim zahtjevom za isplatu manje isplaćenih plaća i ostalih naknada u dijelu koji se odnosi na period od 1. augusta 2007. do 30. septembra 2008. godine (nakon stupanja na snagu GKU-a iz 2007. godine) a koje je zasnovao na odredbama GKU-a iz 2000. godine, tj. da će njegov zahtjev biti riješen u njegovu korist, budući da „legitimno očekivanje“ mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da ima „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Troškovi sastavljanja apelacije

40. Osim toga, u vezi s apelantovim traženjem da mu Ustavni sud isplati troškove sastavljanja apelacije u iznosu od 900,00 KM, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom postupku jer je postupak trajao oko sedam godina i pet mjeseci, što se s obzirom na složenost predmeta i kontinuirano preduzimanje procesnih radnji u okviru redovnih sudova ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu jer apelant nije dokazao da je imao ostvariv zahtjev niti „legitimno očekivanje“ koje bi predstavljalo imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4774/16 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio