Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2028/18 (JP "Radio Brčko" d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine i Javno preduzeće Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2028/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2028/18, rješavajući apelacije JP "Radio Brčko" d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine i Javno preduzeće Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
JP "Radio Brčko" d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 099966 17 Rsž od 1. februara 2018. godine i Javno preduzeće Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 055297 17 Rev od 5. aprila 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2028/18
1. JP "Radio Brčko" d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 31. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 099966 17 Rsž od 1. februara 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena je Presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 099966 16 Rs od 4. septembra 2017. godine u st. I, III i IV izreke presude. Navedenom prvostepenom presudom je, između ostalog, utvrđeno da je tužiteljica (M. Đ.) zaposlenik kod apelanta, na neodređeno vrijeme i to počev od 1. maja 2016. godine, te je nalaženo apelantu da tužiteljici isplati sve zaostale neto plate (sve bliže opisano u stavu I izreke). Odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je, između ostalog, tražio da se utvrdi da ugovorima o radu i aneksima ugovora o radu (sve bliže o opisano u izreci navedene presude) tužiteljica nije zasnovala radni odnos na određeno vrijeme, odnosno radni odnos na neodređeno vrijeme, kao i da se utvrdi da su ugovori o radu i aneksi ugovora o radu nezakoniti i da ne proizvode pravna dejstva (stav III izreke). Istom presudom apelant je obavezan da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.390,00 KM (stav IV).
3. Apelacioni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je tužiteljica u periodu od 1. juna 2013. do 30. aprila 2016. godine bila zaposlenik apelanta na radnom mjestu novinara po osnovu ugovora o radu i aneksa tih ugovora zaključivanih na određeno vrijeme. Dalje, da je u tom periodu tužiteljica bila na trudničkom i porodiljskom odsustvu po rješenjima apelanta, kao i da je pismenim zahtjevom od 12. maja 2016. godine tražila od apelanta da iz radnog odnosa na određeno vrijeme "pređe" u radni odnos na neodređeno vrijeme. Takođe je utvrđeno da je tužiteljica navedeni zahtjev ponovila 28. septembra 2016. godine, s obzirom na to da je radila kod apelanta duže od dvije godine, a na koji zahtjev apelant nije odgovorio već je raspisao javni konkurs za radno mjesto novinara. Apelacioni sud je ukazao da je na osnovu utvrđenih činjenica, a koje se ni žalbom apelanta ne dovode u pitanje, prvostepeni sud zaključio da je tužiteljica bila zaposlenik apelanta na radnom mjestu novinara po ugovorima o radu na određeno vrijeme u periodu preko dvije godine neprekidno. Takođe, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da se se na konkretan slučaj primijenjuju odredbe Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a ne odredbe Zakona o državnoj službi u organima uprave, na koji se apelant poziva, a koje regulišu radno-pravni status državnih službenika, javnih službenika i namještenika, a tužiteljica je zaposlenik Javnog preduzeća i ne ulazi u krug tih lica. Po mišljenju Apelacionog suda, prvostepeni sud je, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, izveo pravilan zaključak da je tužiteljici radni odnos na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme počev od 1. maja 2016. godine, kao i da tužiteljici pripada pravo na naknadu plate i i razliku plate nakon 1. maja 2016. godine. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da činjenica, da u periodu kada su zaključivani predmetni ugovori o radu na određeno vrijeme Upravni odbor nije bio u punom sastavu, nije od odlučnog značaja za predmetni tužbeni zhatjev tužiteljice. Naime, Apelacioni sud je naveo da je apelant sve vrijeme radio i da je bilo potrebe za prijemom novinara, te da je za apelanta predmetne ugovore potpisao direktor i da su sve obaveze iz ugovora zaključenih do 1. maja 2016. godine ugovorne strane izvršile. S obzirom na to, Apelacioni sud je naveo da se apelantovim žalbenim navodima, o tome da su predmetni ugovori i aneksi ugovora ništavi iz razloga neprovođenja procedure u skladu sa članom 27a. Zakona o javnim preduzećima, ne dovodi u pitanje prvostepena presuda.
2. AP-3768/18
4. Javno preduzeće Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Pehar & Zoran Lesko, advokati iz Mostara, podnio je 9. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 055297 17 Rev od 5. aprila 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju osporenom presudom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 055297 13 Rsž od 16. avgusta 2017. godine kojom je, između ostalog, odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je apelant obavezan da tužiteljici isplati određene novčane iznose na ime manje isplaćene otpremnine (nadoknade) i manje isplaćene odštete sa zakonskom zateznom kamatom, te da tužiteljici isplati određeni novčani iznos na ime zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos otpremnine i odštete zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (sve pobliže navedeno u izreci presde).
6. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora u konkretnom slučaju tužiteljičin zahtjev da joj apelant na ime manje isplaćene otpremnine i manje isplaćene odštete isplati ukupan iznos od 89.402,00 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud obavezao apelanta da isplati tužiteljici na ime otpremnine i na ime manje isplaćene odštete dosuđene iznose u visini prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, zaključivši da su tužiteljica i apelant zaključili ugovor te da su zaključenjem ugovora stupili u obligacioni odnos u kojem je svaka od ugovornih strana dužna izvršiti svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud zauzeo pravni stav da se u konkretnom slučaju radi o menadžerskom ugovoru koji ima elemente obligaciono-pravnog ugovora, te da se imaju primijeniti odredbe čl. 155 i 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri tome, imajući u vidu i član 20. Ugovora, da se radi o isplati otpremnine i naknadi štete, koja je predviđena u slučaju otkaza. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tužiteljica sa apelantom zaključila Ugovor o pravima i obavezama člana Uprave-izvršnog direktora za financije koji, između ostalog, sadrži i odredbu da je tužiteljica imenovana na mjesto člana Uprave-izvršnog direktora za financije i da će svoju funkciju obnašati za vrijeme od četiri godine od dana zaključenja ugovora. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se radi o menadžerskom ugovoru, koji je po svojoj prirodi obligaciono-pravni odnos sa elementima radno-pravnog odnosa. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 20. Ugovora na jasna način određena otpremnina i naknada štete u ugovorenom iznosu za slučaj opoziva člana Uprave i otkaza ugovora. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da je isplata otpremnine i naknada štete predviđena za slučaj otkaza Ugovora i radi se o potraživanjima iz različitog činjeničnog i pravnog osnova, koji se ne mogu poistovjetiti, i predstavlja drugi osnov naknade u odnosu na plaće na koji je apelant pristao. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je slobodnom voljom ugovornih strana zaključen Ugovor 19. marta 2007. godine, kojim je tačno utvrđeno, između ostalog, da u slučaju opoziva ili otkaza, član Uprave ima pravo na otpremninu i naknadu štete. Slijedom toga, Vrhovni sud je istakao da u situaciji kada je tužiteljici Odlukom Nadzornog odbora apelanta od 4. februara 2009. godine opozvan i otkazan Ugovor, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se ne radi o ništavoj odredbi ugovora, te su pravilno obavezali apelanta da tužiteljici u smislu odredbe člana 20. Ugovora isplati otpremninu kao i odštetu u dosuđenom iznosu u visini prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2028/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. S obzirom na to da u predmetnim apelacijama apelanti imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević