Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5113/18 (M. L.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5113/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5113/18, rješavajući apelaciju Milana Latinčića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Latinčić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 176819 17 Gž od 12. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Latinčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 7. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 176819 17 Gž od 12. juna 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđena je Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 176819 13 Mal od 23. augusta 2017. godine kojom je obavezan apelant da tužitelju („Toplana“ a.d. Banjaluka) na ime duga za isporučenu toplotnu energiju isplati iznos od 811,20 KM za period od 1. oktobra 2011. godine do 31. jula 2012. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, pored ostalog, naveo da iz stanja spisa ove parnice i utvrđenja prvostepenog suda nedvosmisleno i jasno proizilazi da je prvostepeni sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je apelant u spornom periodu prigovarao kvalitetu grijanja. Nadalje je utvrđeno da je za sporni period tužitelj apelantu odobrio bonifikaciju od ukupno 30% i da je za odobreni procenat bonifikacije umanjena mjesečna cijena grijanja za stan apelanta koja je iznosila 113,85 KM, na iznos od 81,12 KM. Također, ukazano je da je apelant u prvostepenom postupku izveo dokaz čitanjem presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001942 od 28. novembra 2008. godine, te u vezi sa razlozima ove presude insistirao na tvrdnji da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz odredbe člana 491. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za zaključak da je ugovor raskinut. Međutim, istaknuto je da u označenom parničnom predmetu nisu primijenjeni Opći i tehnički uslovi za isporuku toplotne energije (u daljnjem tekstu: Opći uslovi), kao podzakonski akt i opći pravni akt tužitelja, jer ih tužitelj nije ponudio prvostepenom sudu u tom postupku, te je zbog toga u parničnom predmetu na koji se poziva apelant primijenjen ZOO. Nadalje, istaknuto je da presudom na koju se pozivao apelant tokom prvostepenog postupka i u žalbi, nije riješena identična pravna situacija, pa je i zbog toga ova presuda neprimjenljiva u konkretnom slučaju. Naime, navedeno je da je to iz razloga jer se presuda Okružnog suda 011-0- Gž-08-001942 od 28. novembra 2008. godine odnosi na situaciju u kojoj tužitelj kao davalac usluge grijanja nije reagovao na pismeni prigovor tuženog kao korisnika usluge (nije odobrio bonifikaciju). S druge strane, ukazano je da u ugovornom odnosu koji je predmet ovog parničnog postupka tužitelj je apelantu odobrio bonifikaciju na ime prigovora na kvalitet grijanja za sporni period. Nakon toga, Okružni sud je citirao relevantne odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima i Općih uslova, te istakao da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je tužitelju podnio zahtjev za raskid ugovora prije početka grijne sezone, odnosno prije 15. oktobra 2011. godine, u smislu relevantnih odredbi Općih uslova. Zbog toga je Okružni sud naveo da u konkretnom slučaju nema mjesta zaključku da su bili ispunjeni uslovi za raskid ugovora u periodu koji je utužen predmetnom tužbom. Nadalje, Okružni sud je istakao da stručno mišljenje Mašinskog fakulteta u Banjaluci, koje je cijenio prvostepeni sud, ne sadrži činjenice relevantne za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu tužitelja, ne iz razloga što je sačinjeno 13. oktobra 2016. godine, već iz razloga što tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je ono primjenljivo na spornu situaciju, odnosno da stan apelanta zadovoljava sve pretpostavke taksativno nabrojane u označenom stručnom mišljenju. Međutim, Okružni sud je ukazao da okolnost da je prvostepeni sud cijenio dokaz koji ne sadrži podatke o relevantnim činjenicama za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu nema uticaja na pravilnost i zakonitost osporene prvostepene odluke. Isto tako, navedeno je da imajući u vidu sadržaj iskaza svjedoka D. R. i utvrđenje prvostepenog suda zasnovano na tom iskazu, nije prihvatljiva žalbena tvrdnja apelanta o pogrešnoj ocjeni iskaza navedenog svjedoka. Naime, istaknuto je da se svjedok u svom iskazu nije izjašnjavao o temperaturi u stanu apelanta, ali se iskaz svjedoka istovremeno odnosi na tehničke uslove za isporuku toplotne energije, odnosno temperature koja je usklađivana u toplotnoj stanici i isporučivana toplovodnom mrežom.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili odredbe o teretu dokazivanja i pogrešno cijenili provedene dokaze, u prvom redu jer uopće nisu cijenili Presudu Okružnog suda od 28. novembra 2008. godine. Također, apelant smatra da su sudovi pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno pravo, a u prvom redu odredbe Općih uslova i ZOO, kada su obavezali apelanta da tužitelju plati dosuđeni iznos.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene relevantnih odredaba Općih uslova i ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno ukazao da presudom tog suda, na koju se pozivao apelant tokom prvostepenog postupka i u žalbi, nije riješena identična pravna situacija, te da je stoga neprimjenljiva u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud takođe ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5113/18 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio