Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-389/18 (Opština Rudo)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-389/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-389/18, rješavajući apelaciju Opštine Rudo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Opština Rudo protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 61 0 Ip 010787 17 Pž od 25. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Opština Rudo (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Foči, podnijela je 19. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ip 010787 17 Pž od 25. decembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, Okružni privredni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) Rješenjem broj 61 0 Ip 010787 17 Ip od 30. marta 2017. godine odredio je izvršenje protiv izvršenika („Balkan-Trans“ d.o.o. Rudo). Prijedlog za izvršenje je podnijela apelantkinja na osnovu vjerodostojne isprave – mjenica sa klauzulom bez protesta. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 30. oktobra 2017. godine određeno je da se prijedlog u ovoj pravnoj stvari smatra tužbom, a izvršenje odgađa i biće nastavljeno na prijedlog apelantkinje nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako apelantkinja uspije sa tužbom. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 6. novembra 2017. godine, stavljeno je van snage rješenje tog suda od 30. oktobra 2017. godine i prigovor izvršenika odbačen kao neblagovremen.
3. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 61 0 Ip 010787 17 Pž od 25. decembra 2017. godine uvažena je žalba izvršenika i rješenje Okružnog privrednog suda od 6. novembra 2017. godine ukinuto.
4. U obrazloženju osporene odluke, Viši privredni sud je naveo, između ostalog, da iz stanja u spisu proizilazi da je na osnovu apelantovog prijedloga za izvršenje prvostepeni sud donio rješenje o izvršenju, koje je uručeno apelantu, dok je dostava za izvršenika pokušana na adresu iz prijedloga, ali da primalac nije zatečen, pa je dostava izvršena putem oglasne table suda. Dalje, Viši privredni sud je naveo da je rješenje o izvršenju uručeno izvršeniku 11. jula 2017. godine, kada se izvršenik obratio pisarni suda, te da je izvršenik protiv rješenja o izvršenju izjavio prigovor 18. jula 2017. godine. Takođe, Viši privredni sud je naveo da je apelant dostavio odgovor na prigovor, nakon čega je prvostepeni sud donio rješenje od 30. oktobra 2017. godine kojim se prijedlog za izvršenje smatra tužbom, a izvršenje odgađa i biće nastavljeno na prijedlog apelanta nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako apelant uspije sa tužbom. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je prvostepeni sud donio rješenje od 6. novembra 2017. godine kojim se rješenje od 30. oktobra 2017. godine stavlja van snage i prigovor izvršenika odbacuje kao neblagovremen. Viši privredni sud je ukazao da je odredbama člana 10. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano da se po pravilima o dostavljanju tužbe iz Zakona o parničnom postupku dostavlja i rješenje po prijedlogu za izvršenje, rješenje po prigovoru na rješenje o izvršenju, rješenje o izricanju novčane kazne i zaključak iz člana 37. ovog zakona. Pored toga, Viši privredni sud je naveo da je odredbama člana 349. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku propisano da ako dostavljanje na adresu navedenu u tužbi ne uspije, dostavljanje će se izvršiti na adresu sjedišta tog lica upisanu u registar, a ako dostava ne uspije ni na toj adresi, izvršiće se stavljanjem pismena na oglasnu tablu suda i smatraće se da je dostava izvršena istekom 15 dana od dana stavljanje pismena na oglasnu tablu suda, a ako je adresa upisanog sjedišta pravnog lica iz stava 1. ovog člana navedena u tužbi, dostava iz stava 1. ovog člana neće se ponoviti na tu adresu, već će se izvršiti stavljanjem pismena na oglasnu tablu suda. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da se iz stanja u spisu ne može utvrditi da je prvostepeni sud izvršio provjeru u sudskom registru u pogledu adrese, pa dostava nije izvršena u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, te se smatra da je izvršenik obaviješten o rješenju o izvršenju 11. jula 2017. godine kada mu je rješenje uručeno u sudu i prigovor na rješenje o izvršenju je blagovremen. Prema tome, Viši privredni sud je ukazao da je prvostepeni sud pogrešno stavio van snage rješenje od 30. oktobra 2017. godine i pogrešno odbacio prigovor izvršenika kao neblagovremen, što pobijano rješenje čini nezakonitim.
5. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da je Viši privredni sud bez argumenata naveo da od strane prvostepenog suda nije izvršena provjera adrese sjedišta izvršenika u registru. Apelantkinja smatra da je rješenje Višeg privrednog suda doneseno proizvoljnom primjenom odredaba Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na to da je apelantkinja nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Viši privredni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević