Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4934/16 (I. M., M. M., P. T. i M. T.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Isplata duga
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Ratna šteta
  • Izvršni postupak
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kamata
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4934/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4934/16, rješavajući apelaciju Ivana Miloša i dr., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ivan Miloš, Manda Miloš, Petar Tokić i Maca Tokić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 298257 16 Gž 3 od 25.

oktobra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 298257 04 I (stari broj 065-0-I-06-004159) od 7. februara 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Miloš, Manda Miloš, Petar Tokić i Maca Tokić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Orahovice, Republika Hrvatska, koje zastupa ZOU Josipa Muselimovića i Ane Primorac, advokata iz Mostara, podnijeli su 23. decembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 298257 16 Gž 3 od 25. oktobra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 298257 04 I (stari broj 065-0-I-06-004159) od 7. februara 2014. godine.

Uvod

2. Presudom Kantonalnog suda broj P-151/03 od 10. decembra 2003. godine, koja u ovoj izvršnoj stvari predstavlja izvršni naslov, utvrđen je dug izvršenika Federacije Bosne i Hercegovine (izvršenik) prema tražiteljima izvršenja Ivanu i Mandi Miloš u izosu od 329.472,00 KM i dug prema tražiteljima izvršenja Petru i Maci Tokić u iznosu od 420.076,80 KM. Kantonalni sud je naveo da u odnosu na isplatu glavnice od 329.472,00 KM i 420.976,80 KM nisu određene zakonske zatezne kamate. U obrazloženju navedene presude stoji da je taj sud ,,izostavio“ traženu isplatu zateznih kamata za potraživanja nastala u razdoblju od 24. septembra 1992. godine do 23. decembra 1996. godine, iz razloga jer se prema Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti („Službene novine FBiH“, broj 43/01) na potraživanja nastala u navedenom razdoblju ne obračunavaju i ne isplaćuju kamate, već taj dio duga povjerilac može tražiti prema Uredbi o načinu i utvrđivanju i realiziranju javnog duga FBiH nastalog za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti („Službene novine FBiH“, br. 17/02 i 32/02).

3. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju 15. februara 2005. godine i odložio provođenje izvršenja i to na temelju Prijedloga za izvršenje u kojemu su tražene zakonske zatezne kamate na iznose glavnica od od 329.472,00 KM i 420.976,80 KM, na koje kamate tražitelji izvršenja prema presudi kao izvršnom naslovu nemaju pravo.

Osporena rješenja

4. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 298257 04 I (stari broj 065-0-I-06-004159) od 7. februara 2014. godine izvršni postupak koji su pokrenuli apelanti radi izvršenja Presude Kantonalnog suda broj P-151/03 od 10. decembra 2003 godine je obustavljen. Istim rješenjem je utvrđeno da Rješenje o izvršenju Općinskog suda broj 065-0-1-06-004159 od 21. decembra 2006. godine u dijelu u kojem je određena naplata zakonskih zateznih kamata na iznos od 329.472,00 KM počev od 14. septembra 2004. godine, pa do isplate i zakonskih zateznih kamata na iznos od 420.076,80 KM počev od 14. septembra 2004. godine, pa do isplate se stavlja van snage. Zahtjev apelanata od 5. septembra 2012. godine za naplatu zakonskih zateznih kamata na glavno potraživanje i zahtjev za namirenje troškova izvršnog postupka u iznosu od 33.696,00 KM je odbijen kao neosnovan.

5. Na prijedlog apelanata od 6. jula 2006. godine, Općinski sud je 21. decembra 2006. godine donio Rješenje o izvršenju broj 065-0-1-06-004159, a na osnovu presude Kantonalnog suda broj P- 151/03 od 10. decembra 2003 godine, a koja je pravomoćna 14. septembra 2004. godine. Podneskom od 24. februara 2012. godine UniCredit banka, kojoj je sud dostavio rješenje o izvršenju radi provođenja, kao poslovnoj banci izvršenika je obavjestila sud da je prema informacijama sa kojima raspolaže došla do saznanja da je na osnovu odluke Vlade FBiH koja se odnosi na isplatu ratnih potraživanja uplatom na račun Hypo Alpe Adria bank dd na ime utvrđenog ratnog potraživanja izmireno potraživanje tražiocu izvršenja određeno navedenom izvršnom ispravom tj. da je potraživanje plaćeno mimo izvršnog postupka.

6. Podneskom od 2. decembra 2013. godine apelanti su precizirali potraživanje na zakonske zatezne kamate na iznose iz izvršne isprave koje nisu dosuđene i troškove postupka. Sud je utvrdio da je odredbom člana 22. Zakona o izvršnom postupku („Službene novine FBiH broj 32/03 od 18. jula 2003; u daljnjem tekstu: ZIP), regulisano da sud određuje i provodi izvršenje na osnovu izvršne i vjerodostojne isprave. Presuda na osnovu koje su tražioci izvršenja predložili izvršenje i sud odredio izvršenje u skladu sa članom 23. stav 1. ZIP-a predstavlja izvršnu ispravu. Navedenom presudom je određeno da je izvršenik dužan isplatiti tražiocima izvršenja na ime naknade za upotrebu građevinskih mašina iznos od 329.472,00 KM i iznos od 420.076,80 KM. U skladu sa odredbom člana 22. ZIP-a , te čl. 36. stav 1. i 39. stav 1. istog zakona, rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi. Shodno navedenom, rješenjem o izvršenju se može odrediti samo da izvršenik prema tražiocu izvršenja izvrši obavezu u pogledu glavnog duga i sporednog potraživanja

- troškova postupka, samo u granicama određenim izvršnom ispravom. Imajući u vidu navedeno, sud pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te cijeneći odredbu člana 22. ZIP-a da se izvršenje određuje na osnovu izvršne isprave, a shodno načelu formalog legitimiteta, odnosno da sud određuje izvršenje samo u granicama izvršne isprave i da se ista ne može mijenjati rješenjem o izvršenju, sud je primjenom odredbi člana 63. i 64. ZIP-a utvrdio da je rješenje o izvršenju u pogledu naplate zakonskih zateznih kamata neodrživo, te je u tom dijelu rješenje o izvršenju stavio van snage i izvršni postupak obustavio.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 298257 16 Gž 3 od 25. oktobra 2016. godine je utvrđeno da se u dijelu odluke kojim se izvršni postupak obustavlja i Rješenje o izvršenju 065-0-1- 06-004159 od 21.decembra 2006. godine stavlja van snage, te u dijelu kojim se zahtjev tražitelja izvršenja za naplatu zakonske zatezne kamate na glavno potraživanje odbija, žalba tražitelja izvršenja se odbija kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjsko rješenje. Dio odluke kojim je odlučeno o troškovima izvršnog postupka tražitelja izvršenja u iznosu od 33.696,00 KM se ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

8. Kantonalni sud je utvrdio da ne postoji nikakva zakonska mogućnost da sud u izvršnom postupku odredi i prizna više prava tražiocima izvršenja kao povjeriteljima od onog priznatog mu u izvršnom naslovu. U slučaju kada se takva situacija, kao ovdje, ipak dogodi, rješenje o izvršenju u dijelu koji glasi na dio koji nije obuhvaćen izvršnom ispravom, neprovodivo je, nije podobno za izvršenje, jer se u biti izvršava samo pravo iz izvršnog naslova. Prvostupanjski sud je stoga pravilno i zakonito postupio kada je donio osporavano rješenje kojim je obustavljen postupak izvršenja nakon što je utvrdio da je tražiteljima izvršenja cio dug iz izvršnog naslova namiren, jer je svrha konkretnog izvršnog postupka ispunjena - ostvareno je pravo iz izvršnog naslova tražitelja izvršenja. Po ocjeni Kantonalnog suda, pravo na zakonske zatezne kamate na glavnice od 329.472,00 KM i 420.976,80 KM nisu pravo tražitelja izvršenja utvrđene u parničnom postupku odlukom parničnog suda, koja odluka je izvršni naslov u ovoj pravnoj stvari, te nema dakle osnova (izvršnog naslova) za izvršenje, tačnije nema se što izvršiti, jer se izvršava samo izvršni naslov i to tako kako glasi. Rješenjem o izvršenju ne mogu se utvrđivati i stvarati nova prava i obveze, izuzev određivanja obveze snošenja troškova samog izvršnog postupka i zakonskih zateznih kamata na troškove pravomoćno utvrđene u drugom postupku (s tim što je ta mogućnost kao izuzetak izričito predviđena u odredbi člana 28 ZIP-a).

Apelacioni navodi

9. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije.

10. Povreda prava na pravično suđenje ogleda se prvenstveno u činjenici da su Općinski i Kantonalni sud, donošenjem svojih rješenja, povrijedili pravila postupka, odnosno donijeli su rješenja suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku (ZPP) i ZIP-a. Naime, apelant ukazuje da je prvostupanjski sud u predmetnom slučaju na vlastitu inicijativu bez ikakvog zakonskog uporišta i zahtjeva stranaka donio neosnovano rješenje kojim je obustavio ovršni postupak odnosno provođenje - realizaciju pravomoćnog i ovršnog rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 065-0-1- 06-004159 od 21. decembra 2006. godine, iako nije bio ispunjen niti jedan zakonom propisani uvjet za obustavu ovršnog postupka. Povreda prava na djelotvoran pravni lijek ogleda se u tome što Kantonalni sud, kao drugostupanjski sud, uopće ne ispituje prvostupanjsko rješenje, niti u granicama razloga navedenih u žalbi, niti pazi na primjenu prava po službenoj dužnosti, čime čini povredu odredbe člana 221. ZPP-a. Povreda prava na zaštitu imovine apelanata ogleda se u činjenici da se pobijanim odlukama, bez ikakvog pravnog osnova, onemogućava istima da naplate novčana potraživanja koja su im priznata pravomoćnim i ovršnim rješenjem o izvršenju broj 065-0-1-06- 004159 od 14. septembra 2004. godine, a na koje rješenje su u zakonskoj proceduri ulagani i prigovor i žalba koji su uredno odbijeni kao neosnovani. Povreda načela zabrane diskriminacije ogleda se u činjenici da se pobijanim odlukama bez razumnog i objektivnog opravdanja (zakonskog uporišta), diskriminiraju apelanti u odnosu na druge tražitelje ovrhe koji su svoja potraživanja naplatili temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o izvršenju koje je doneseno u postupku pred sudom u BIH i sukladno zakonskim propisima važećim u BIH.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na zabranu diskriminacije, te prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević