Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1116/18 (J. Š.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1116/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1116/18, rješavajući apelaciju Jasmine Šimić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasmina Šimić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 Rs 024094 16 Rev od 14. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmina Šimić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gruda, koju zastupa Ivan Herceg advokat iz Ljubuškog, podnijela je 20. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 Rs 024094 16 Rev od 14. decembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 024094 15 Rsž od 15. marta 2016. godine kojom je odbijena apelantkinjina žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 Rs 024094 14 Rs od 24. marta 2015. godine. Navedenom prvostepenom presudom, između ostalog, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojima je tražila da se poništi kao nezakonito Rješenje o prestanku radnog odnosa tuženog (F BiH, Vlade F BiH, Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata) od 25. jula 2013. godine, da se naloži tuženom da preduzme odgovarajuće upravne radnje kojim će se apelantkinja sa radnog mjesta državnog službenika internim premještajem premjestiti na radno mjesto namještenika na isto ili slično mjesto, da se naloži tuženom da apelantkinju vrati na posao na radno mjesto namještenika, kao i da se naloži tuženom da apelantkinji za period od donošenja nezakonitog rješenja o prestanku radnog odnosa tj. od 25. jula 2013. do 31. decembra 2014. godine isplati određeni novčani iznos na ime mjesečnih plata, kao i novčani iznos na ime neisplaćenih mjesečnih doprinosa.

3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je protiv apelantkinje pokrenut krivični postupak, nakon čega je suspendovana. Nadalje je naveo da je apelantkinja, nakon provedenog krivičnog postupka, oglašena krivično odgovornom zbog počinjenog krivičnog dijela Krivotvorenja isprave iz člana 373. stav (2), u vezi sa stavom (1) KZ FBiH. Dakle, u krivičnom postupku je utvrđeno da je apelantkinja krivotvorila diplomu Pravnog fakulteta u Banjaluci koju je priložila uz prijavu za prijem u državnu službu na radno mjesto državnog službenika, te joj je radni odnos prestao u skladu sa članom 51. stav (1) tačka (k) Zakona o državnoj službi FBiH. Općinski sud je naveo da se apelantkinja ne može vratiti na radno mjesto namještenika jer je prije prestanka radnog odnosa bila državni službenik, a poslove koji obavljaju namještenici i kategorije u okviru radnih mjesta namještenika u organima državne službe kao i kategorije plate uređuju se posebnim zakonom i pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji.

4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelantkinja bila u radnom odnosu kod tuženog i da je raspoređivana na više radnih mjesta sve do suspenzije u aprilu 2011. godine. Utvrđeno je da je Presudom Općinskog suda broj 63 0 K 011760 11 K od 5. novembra 2011. godine apelantkinja oglašena krivom zbog krivotvorenja diplome Pravnog fakulteta u Banjaluci i zasnivanja radnog odnosa na osnovu te diplome. Apelantkinjin radni odnos kod tuženog je prestao rješenjem od 25. jula 2013. godine, koje je postalo konačno 17. oktobra 2013. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da prema odredbi člana 51.stav (1) tačka k) Zakona o državnoj službi u FBiH državnom službeniku prestaje radni odnos u organu državne službe predajom dokumenata ili izjava tokom postupka podnošenja prijave za prijem u državnu službu, za koje se kasnije pokaže da su lažni. Kako je apelantkinjina diploma o završenom Pravnom fakultetu u Banjaluci krivotvorena, pravilno joj je prestao radni odnos sa posljedicama koje iz toga proizilaze. Vrhovni sud je naveo da su za odbijanje apelantkinjinog tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi dali pravilne razloge, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, te da ostali revizioni prigovori nemaju uticaja na drugačije rješenje ove pravne stvari zbog čega ih nije posebno ni obrazlagao.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja u suštini smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantkinja navodi da u konkretnom slučaju nije sporno da je pravosnažnom presudom oglašena krivom za krivično djelo Krivotvorenja isprave (diplome), ali joj je nejasno zašto redovni sudovi osporenim presudama odbijaju njen zahtjev za vraćanje na radno mjesto namještenika, te navodi da u tom dijelu osporene odluke nemaju konkretnog obrazloženja. Apelantkinja navodi da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo vremena (tužba podnesena 22. jula 2014. godine, a presuda Vrhovnog suda donesena 14. decembra 2017. godine), zbog čega traži naknadu nematerijlane štete u iznosu koji odredi Ustavni sud.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantkinja pozvala u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantkinje, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu ukazuje apelantkinja, okončan u roku od tri i po godine, u kojem periodu su donesene tri odluke na tri sudske instance, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1116/18 (J. Š.) | Sudska praksa | Aktio