Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4876/16 (M. G.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4876/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4876/16, rješavajući apelaciju Milana Gavrića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milana Gavrića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 005830 16 Rev od 13. septembra 2016. godine.
Na osnovu člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Milanu Gavriću isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Gavrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 005830 16 Rev od 13. septembra 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milan Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Osječana podnio je 20. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 005830 16 Rev od 13. septembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i DOO „Vodovod Osječani“ (u daljnjem tekstu: prvotuženi) zatraženo je 5. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 10. jula 2018. godine, Okružni sud 13. jula 2018. godine, a Osnovni sud 6. avgusta 2018. godine, dok prvotuženi nije dostavio traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 005830 08 P od 10. aprila 2012. godine utvrđeno je da je apelant u izgradnju vodovodnog objekta d.o.o. „Vodovod Osječani“ iz Osječana (u daljnjem tekstu: prvotuženi) izvršio novčana ulaganja u iznosu od 91.369,18 KM, što je prvotuženi dužan priznati, pa se obavezuje da apelantu vrati novčana ulaganja u iznosu od 91.369,18 KM sa zakonskom kamatom počev od 18. januara 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 32.935,50 KM. Presudom je odbijen preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu preko dosuđenog novčanog iznosa. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelant podnio tužbu tom sudu 18. januara 2005. godine kojom je postavio u prethodnim tačkama ove odluke precizirani tužbeni zahtjev. Navedeno je da je, u vezi s tim, utvrđeno da su apelant, Miloš Stajić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Zoran Simić (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zaključili ugovor o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću pod nazivom prvotuženog i da je taj ugovor ovjeren u Osnovnom sudu, te i registrovan u Registru tog suda (svi brojevi i datumi precizirani u presudi); da je ugovorom o osnivanju, kao i rješenjem o registraciji na osnovu istog ugovora i Statuta utvrđeno da osnivači za osnivanje i početak rada društva obezbjeđuju osnivački ulog u iznosu od 2.100,00 KM, odnosno svaki po 700,00 KM, što predstavlja osnovni kapital društva, te da je po osnovu navedenih ugovora sagrađen vodovod u Osječanima i izvršena su priključivanja domaćinstava na taj vodovod.
6. Nadalje je navedeno da su se tuženi i apelant dogovorili da imaju pravo dodatnih ulaganja u prvotuženog i da će se ta ulaganja smatrati povećanjem kapitala društva. U vezi s tim je navedeno da je prema nalazu vještaka finansijske struke utvrđeno da je u knjigovodstvenoj evidenciji prvotuženog pod brojem 4290 kao dodatni ulog evidentiran iznos od 53.108,25 KM koji je uplatio apelant, a koje ulaganje su tuženi i priznali. Navedeno je i da je taj sud iz iskaza svjedoka, poimenično navedenih u presudi, utvrdio i da je apelant izvršio i plaćanja tim svjedocima za obavljene radove na izgradnji vodovoda u iznosu od 38.260,93 KM, a koji iznos tuženi nisu priznali. U vezi s tim je navedeno da je odredbama člana 377 Zakona o preduzećima propisano da se osnovni kapital društva s ograničenom odgovornošću povećava izmjenom ugovora o osnivanju društva; da je članom 10 istog zakona propisano da se potpisi osnivača preduzeća prilikom donošenja osnivačkog akta, a što podrazumijeva i izmjenu i dopunu osnivačkog akta, ovjeravaju kod nadležnog suda; da je članom 278 istog zakona propisano da se odluka o povećanju osnovnog kapitala upisuje u registar; članom 281 da se iznos povećanog osnovnog kapitala prijavljuje radi upisa u registar u roku od 15 dana od sprovođenja odluke o povećanju kapitala, te se isto objavljuje i u „Službenom glasniku RS“ u roku od 15 dana od dana upisa u registar. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da kako vještak finansijske struke, prilikom izrade svog nalaza i mišljenja, nije pronašao odluku o povećanju kapitala, niti je ona bilo gdje registrovana, to nije mogao ni utvrditi da je takva odluka dostavljena sudu radi prijave povećanja kapitala. Navedeno je i da je nesporno utvrđeno da je prvotuženi pogrešno vršio određena knjiženja precizirana u presudi, te da se apelantova ulaganja ne mogu smatrati dodatnim ulozima, zbog čega taj sud smatra da je prvotuženi stvorio obavezu prema apelantu i da je dužan da navedena sredstva apelantu i vrati. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
7. Osnovni sud je, s obzirom na to da u presudi od 10. aprila 2012. godine nije odlučeno o dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na drugotuženog i trećetuženog, donio i Dopunsku presudu broj 85 0 P 005830 15 P2 od 27. avgusta 2015. godine kojom je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na drugotuženog i trećetuženog, a kojim je traženo da se utvrde iste činjenice kao i u odnosu na prvotuženog. Presudom je obavezan apelant da drugotuženom i trećetuženom naknadi troškove postupka u iznosima preciziranim presudom.
8. Protiv navedene presude prvotuženi i apelant su podnijeli žalbe Okružnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj 85 0 P 005830 15 Gž 2 od 25. januara 2016. godine žalbu prvotuženog odbio (stav 1), apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosio na rješenje o troškovima postupka u dopunskoj presudi uvažio i preinačio dopunsku presudu u tom dijelu na način da je obavezao apelanta da drugotuženom i trećetuženom naknadi troškove postupka u manjim iznosima u odnosu na prvobitno dosuđene (iznosi precizirani u presudi - stav 2), dok su prvostepena presuda i dopunska presuda u preostalom dijelu ostale neizmijenjene (stav 3). U obrazloženju je, između ostalog, u odnosu na troškove postupka navedeno da apelant pravilno ukazuje na pogrešno obračunate troškove postupka, te da taj sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata po tarifnim brojevima preciziranim i detaljno obrazloženim u presudi, te je taj sud donio odluku kao u izreci.
9. Protiv navedene presude prvotuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 85 0 P 005830 16 Rev od 13. septembra 2016. godine reviziju djelimično uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako što se utvrđuje da je apelant u izgradnju vodovodnog objekta prvotuženog izvršio novčana ulaganja u iznosu od 53.108,25 KM, te se obavezuje prvotuženi da apelantu vrati na ime ulaganja uplaćeni iznos od 53.108,25 KM, dok se u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbija. Presudom je obavezan prvotuženi da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 19.105,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 32.935,50 KM. U preostalom dijelu revizija prvotuženog je odbijena, a revizija drugotuženog i trećetuženog odbačena. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da nižestepeni sudovi prihvataju da je iskazima svjedoka utvrđeno da su stranke dogovorile da izvrše dodatna ulaganja u izgradnju vodovoda i da u tu svrhu uplate svoja sredstva, kao i da za obavljanje poslova izgradnje vodovoda angažuju i druga lica, te da je apelant, pored iznosa koji je prvotuženi priznao i evidentirao u knjigovodstvenoj dokumentaciji, uložio i iznos od 38.260,93 KM, odnosno ukupno 91.954,18 KM. Prema ocjeni ovog suda, prvotuženi u reviziji osnovano ukazuje da zaključak nižestepenih sudova u pogledu visine apelantovih uloženih sredstava od 38.260,93 KM nije pravilan.
10. U vezi s tim je navedeno da je prvotuženi upisom u registar Osnovnog suda stekao svojstvo pravnog lica za obavljanje poslova iz registrovane djelatnosti prema odredbama Zakona o preduzećima koji je u to vrijeme bio na snazi. Drugotuženi kao direktor prvotuženog, u okviru ovlašćenja iz odredbe člana 41 Zakona o preduzećima, koja se primjenjuje i na prvotuženog u smislu odredbe člana 99 tog zakona, zastupa preduzeće i odgovoran je za rad i zakonitost rada preduzeća, te po zakonu ovlašćen da zaključuje pravne poslove u ime i za račun prvotuženog, dok su prava i obaveze osnivača regulisani zakonom i ugovorom o osnivanju. Obrazloženo je da je drugotuženi u svom iskazu osporio da je ovlastio apelanta i trećetuženog da dogovaraju poslove oko izgradnje vodovoda s licima koja su dala izjave u ovoj parnici, što je potvrdio i trećetuženi u svom iskazu pa, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi da je apelant ugovaranje poslova za koje je navodno izvršio plaćanje fizičkim licima vršio bez ovlašćenja zakonskog zastupnika prvotuženog koji, u okviru svojih ovlašćenja, može zasnivati obligaciono-pravne odnose u ime i za račun prvotuženog zaključivanjem ugovora iz kojih proističu obaveze prvotuženog. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da prvotuženi ne odgovara za obaveze koje su proistekle iz apelantovih radnji nastalih angažovanjem raznih fizičkih lica, pa nije ni dužan nadoknaditi tužiocu novčana sredstva koja je tim licima isplatio.
11. Iz dokaza koji su izvedeni proizlazi da je drugotuženi pismeno pozivao apelanta 10. decembra 2004. godine, kao i trećetuženog, da dostave dokumentaciju o svojim ulaganjima u investiciju vodovoda i dostavio im karticu „stanja pozajmica“ koje su knjižene, ali da apelant nije po tom pozivu dostavio valjanu dokumentaciju, zbog čega je istom i priznato da je ulaganja izvršio u iznosu od 53.108,25 KM, a u ostalom dijelu je potraživanje osporeno u pogledu valjanosti osnova iz koga je nastalo. Zbog toga je, prema mišljenju tog suda, pravilna primjena materijalnog prava nalagala da se prvotuženi obaveže na plaćanje iznosa od 53.108,25 KM, za koji je dokazano da je apelant uložio u izgradnju vodovoda, a preko tog iznosa apelantov tužbeni zahtjev je valjalo odbiti. Nasuprot navedenom, kako je obrazložio Vrhovni sud, apelant se neosnovano poziva na odredbu člana 343 Zakona preduzećima (vezano za povrat iznosa od 38.260,93 KM) jer je apelant bio dužan da se pismenim zahtjevom obrati prvotuženom za povrat novčanih sredstava i da je tek kada je riješen takav zahtjev imao pravo na sudsku zaštitu, pa i na zakonsku zateznu kamatu. Naime, sredstva koja je uložio apelant, prema mišljenju Vrhovnog suda, nemaju karakter dopunskih uplata koje ima u vidu navedena zakonska odredba jer dopunske uplate članova društva mogu služiti za pokriće osnovnog kapitala u slučaju gubitka društva (član 343 Zakona o preduzećima), a o potrebi ovih uplata i njihovoj visini odlučuje skupština društva (član 341 istog zakona) ako je ugovorom o osnivanju društva to predviđeno.
12. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Vrhovnog suda, ugovorom o osnivanju prvotuženog nije predviđena takva obaveza osnivača, već je članom 9 ugovora predviđeno da osnivači mogu za potrebe rada i razvoja društva naknadno unijeti i druga materijalna i finansijska sredstva, na kojima zadržavaju pravo svojine. Zbog toga se pravila o vraćanju dopunskih uplata iz odredbe člana 343 Zakona o preduzećima ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju. Vrhovni sud je naveo da je iz navedenih razloga odlučeno kao u izreci ove presude na osnovu odredbe člana 250 stav 1 i člana 248 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te kako su nižestepene presude preinačene, što je bilo od uticaja na odluku o troškovima postupka, to je ovaj sud na osnovu svojih ovlašćenja iz člana 397 stav 2 ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka na način naveden u izreci presude. Navedeno je i da, budući da je apelantov zahtjev u pogledu utvrđenja da je uložio sredstva u izgradnju vodovoda i o obavezi vraćanja sredstava usvojen prema prvotuženom, drugotuženi i trećetuženi, prema mišljenju Vrhovnog suda, u smislu odredbe člana 247 stav 2 ZPP nemaju pravni interes za izjavljivanje revizije, slijedom čega je revizija odbačena na osnovu odredbe člana 247 stav 1 ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U opširnoj apelaciji, u kojoj većim dijelom komentariše pravne statuse i ponašanja drugotuženog i trećetuženog, apelant navodi da kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da Vrhovni sud nije na adekvatan način cijenio dokaze, niti pojedinačno niti u njihovoj međusobnoj vezi, jer je nesporno da je apelant dokazao koja sredstva je uložio u prvotuženog i da je iskazima svjedoka nesporno utvrđeno da je izvršio plaćanja i u iznosu od 38.260,93 KM. Navodi da inače radi i živi u Njemačkoj još od 1970. godine i da tamo ima svoju firmu, te da su ga drugotuženi i trećetuženi morali, kao neuku stranku, upozoriti na posljedice nedobijanja računa za izvršene uplate. Takođe navodi i da je prvotuženom iznajmio prostorije u svom objektu i da je tu njegovo sjedište iako ne plaća nikakvu zakupninu. Navodi da mu Vrhovni sud neuvažavanjem njegovih dokaza nije dopustio adekvatan pristup sudu, odnosno da nije bio u istoj poziciji s tuženima u smislu provođenja dokaza i njihovog prihvatanja od strane Vrhovnog suda. Apelant smatra i da je predmetni postupak neopravdano trajao 11 godina.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
15. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana.
16. Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti. V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10 Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
18. U Zakonu o preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03 i 97/04), koji je relevantan propis u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase: Član 10.
(1) Osnivački akt preduzeća je ugovor o osnivanju.
(2) Osnivački akt preduzeća koje osniva jedan osnivač (jednočlano društvo) je odluka o osnivanju.
(3) Osnivački akt preduzeća koje osniva država, odnosno jedinica lokalne samouprave je akt nadležnog organa.
(4) Osnivački akt iz st. 1. i 2. ovog člana sačinjava se u pismenom obliku. (5) Potpisi osnivača preduzeća iz st. 1. i 2. ovog člana overavaju se kod nadležnog suda.
Član 281.
(1) Iznos povećanog osnovnog kapitala prijavljuje se radi upisa u registar u roku od 15 dana od dana sprovođenja odluke o povećanju kapitala.
(2) Upis povećanja osnovnog kapitala objavljuje se u "Službenom glasniku Republike Srpske" u roku od 15 dana od dana upisa u registar.
(3) Povećanje osnovnog kapitala punovažno je od dana upisa u registar.
(4) Na upis povećanja osnovnog kapitala u registar shodno se primenjuju odredbe ovog zakona o upisu u registar osnivanja akcionarskog društva.
Član 343.
(1) Članovima društva s ograničenom odgovornošću mogu se vratiti dopunske uplate koje ne služe za pokriće osnovnog kapitala u slučaju gubitka, ali ne pre isteka roka od 30 dana od dana objavljivanja odluke o vraćanju.
(2) Dopunske uplate izvršene na osnovu ugovora o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću ne mogu se vratiti pre uplate uloga.
(3) Vraćene dopunske uplate smatraju se kao da nisu bile uplaćene.
Član 377.
(1) Osnovni kapital društva s ograničenom odgovornošću povećava se izmenom ugovora o osnivanju društva.
(2) Članovi društva s ograničenom odgovornošću imaju pravo preče uplate, odnosno unošenja novih uloga u roku od 30 dana od dana izmene ugovora o osnivanju društva, srazmerno ranijim udelima.
(3) Na druga pitanja povećanja osnovnog kapitala društva s ograničenom odgovornošću shodno se primenjuju odredbe ovog zakona o povećanju osnovnog kapitala akcionarskog društva.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 005830 16 Rev od 13. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. [...]
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
26. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelantovog prava na povrat uloženih novčanih sredstava u prvotuženog, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane Vrhovnog suda jer je taj sud preinačio nižestepene presude budući da je zaključio da apelant nije dokazao da je u prvotuženog uložio i iznos od 38.260,93 KM. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant, suprotno navodima iz apelacije, imao adekvatan pristup sudu, da je predlagao i provodio dokaze u korist svojih tvrdnji u istoj mjeri kao i tuženi, a da je Vrhovni sud na osnovu tih dokaza, koje su cijenili nižestepeni sudovi, izveo zaključak da apelant nije dokazao osnovanost dijela svog potraživanja u iznosu od 38.260,93 KM. Ustavni sud zapaža da je nesporno utvrđeno da apelant za navedeni iznos nije imao adekvatne fakture, niti druge pismene dokaze da je izvršio navedena plaćanja, a što je bio u obavezi dostaviti kao dokaz s obzirom na to da samo tvrdnje svjedoka o izvršenoj uplati ne predstavljaju dovoljan dokaz da su uplate i izvršene budući da se ne radi o sredstvima uplaćenim radi povećanja osnovnog kapitala društva. Ustavni sud, takođe, zapaža i da je u postupku utvrđeno da apelant nije, shodno odredbama člana 41 Zakona o preduzećima, imao saglasnost drugotuženog kao direktora prvotuženog za zaključivanje dodatnih ugovora vezanih za radove (za čije obavljanje je i vezan sporni iznos od 38.260,93 KM). Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, zbog čega su apelantovi navodi neosnovani.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. U odnosu na dužinu trajanja postupka
31. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka od više od 11 godina prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
a) Relevantni principi
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
33. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 18. januara 2005. godine kada je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 13. septembra 2016. godine, dakle da je trajao 11 godina i osam mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da je predmet postupka bilo utvrđivanje apelantovog prava na povrat uloženih sredstava u prvotuženog, što prema činjeničnom i pravnom stanju ne predstavlja posebno složen postupak, te da predmetni postupak po zakonskoj odredbi nije bio hitan.
35. Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo sedam godina i tri mjeseca da bi donio prvostepenu presudu, te da je u tom periodu, prema podacima iz spisa, taj sud održao samo šest ročišta i da je pri tome propustio da u cijelosti riješi apelantov tužbeni zahtjev, zbog čega je donio i dopunsku presudu, što je produžilo postupak pred tim sudom za još dvije godine, a što se smatra nerazumno dugim trajanjem postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža i da je postupak na ostalim instancama trajao oko dvije godine. Navedenu dužinu trajanja postupka Osnovni sud nije opravdao nikakvim objektivnim argumentima. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka.
36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine kojim je rješavano pitanje dužine trajanja postupaka pred sudovima u Republici Srpskoj, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTSBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
37. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženja iz te odluke (AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine). Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupaka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga i ova se odluka, takođe, dostavlja navedenim subjektima.
38. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine trajanja postupka prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
39. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
40. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija s obzirom na to da se apelant Ustavnom sudu po ovom pitanju obratio tek kada je predmetni postupak okončan, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj odluci Ustavnog suda od 10. maja 2017. godine preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog apelanta tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
41. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je najduže vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
42. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Kršenje navedenog prava apelant vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak pred redovnim sudovima trajao 11 godina i osam mjeseci, od čega pred Osnovnim sudom više od devet godina. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovakvo prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.
44. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je redovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je utvrdio da apelant nije dokazao da je u prvotuženog izvršio i ulaganja u iznosu od 38.260,93 KM, niti da je imao odobrenje drugotuženog kao direktora prvotuženog za navedena ulaganja.
45. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava, a Ustavni sud je utvrdio da taj segment prava na pravično suđenje nije prekršen.
46. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević