Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5510/18 (A. M. i A. B.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5510/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5510/18, rješavajući apelacije Azema Mahmutovića i Almira Bajrića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Azem Mahmutović protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Pr 022210 17 Pžp od 26. februara 2018. godine i Almir Bajrić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 245023 18 Pžp 2 od 16. jula 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-5510/18

1. Azem Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Konstantin Savić, advokat iz Teslića, podnio je 28. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Pr 022210 17 Pžp od 26. februara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelantovog branitelja podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 Pr 022210 16 Pr od 14. septembra 2017. godine, kojim je, pored ostalog, apelant oglašen odgovornim da je u vrijeme, mjestu i način bliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja učinio prekršaj iz člana 12. Zakona o javnom redu i miru, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM.

3. Prvostepeni sud je u obrazloženju prvostepenog rješenja, između ostalog, naveo da je zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka od strane MUP RS, CJB Doboj, PS Teslić od 27. jula 2016. godine apelantu stavljeno na teret izvršenje prekršaja iz dispozitiva rješenja. Nadalje, istaknuto je da se na usmeni pretres, koji je bio zakazan za 14. septembar 2017. godine u 09,00 sati, odazvao predstavnik ovlaštenog organa, dok se nije odazvao apelant iako mu je poziv zajedno sa upozorenjima uručen lično i u skladu sa Zakonom o prekršajima. Također, ukazano je da je na usmeni pretres pristupio i apelantov branitelj koji je predložio da se pretres odloži s obzirom da njegov branjenik ima zakazano ročište 25. septembra 2017. godine na koje planira pristupiti. S obzirom na gore navedeno, te da se u vrijeme određeno za usmeni pretres apelant nije pojavio i da svoj izostanak nije opravdao, a imao je dovoljno vremena od prijema poziva do usmenog pretresa da svoje obaveze prilagodi sudu, prvostepeni sud je istakao da je na osnovu člana 187. Zakona o prekršajima našao da je apelant prihvatio odgovornost za prekršaj propuštanjem, pa je na osnovu navedenog člana donio rješenje kojim je apelanta oglasio odgovornim za prekršaj koji mu se stavlja na teret.

4. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je, pored ostalog, naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi da je prvostepeni sud oglasio apelanta odgovornim za prekršaj koji mu je zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka ovlašteni podnosilac stavio na teret na osnovu člana 187. Zakona o prekršajima jer se nije pojavio na usmenom pretresu, a svoj izostanak nije opravdao. Također, ukazano je da se u žalbi navodi da nisu bili ispunjeni uslovi za donošenje takvog rješenja jer se apelant pismeno obratio sudu i naveo da ne može prisustvovati usmenom pretresu iz razloga poslovne prirode i zbog zdravstvenog stanja i posebno naglasio da želi da se raspravi događaj kada je on bio napadnut. Međutim, Okružni sud je istakao da takvi prigovori ne mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja jer nema dokaza koji potvrđuju navode o spriječenosti apelanta da se pojavi na usmenom pretresu, a dokazi koji su priloženi uz zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka daju dovoljno osnova za zaključak da je učinio prekršaj iz člana 12. Zakona o javnom redu i miru koji mu je stavljen na teret. Naime, navedeno je da prema odredbi člana 187. stav 1. Zakona o prekršajima ako na pretres koji je zakazan na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka ne dođe okrivljeni koji je uredno pozvan i ne opravda izostanak, ili okrivljeni koji je pismenim izjašnjenjem prihvatio odgovornost, sud će, na osnovu dokaza dostavljenih od podnosioca zahtjeva, dokaza i pismenog prijedloga sankcije od okrivljenog, ukoliko su ti dokazi i takav prijedlog podneseni od okrivljenog, donijeti odluku u odsustvu okrivljenog. Stoga je Okružni sud ukazao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je okrivljenog oglasio odgovornim za prekršaj koji mu je stavljen na teret.

AP-5907/18

5. Almir Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 245023 18 Pžp 2 od 16. jula 2018. godine.

6. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelantovog branitelja podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 245023 17 Pr2 VI od 1. decembra 2017. godine, kojim je apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. Osim toga, apelantu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta prekršaja i to putničkog motornog vozila, pobliže preciziranog u dispozitivu rješenja, ili plaćanje protuvrijednosti vozila u iznosu od 6.448,37 KM, uz konstataciju da će tu mjeru izvršiti nadležni organ Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine.

7. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta koji se odnose na izrečenu zaštitnu mjeru oduzimanja predmetnog motornog vozila, odnosno naplate njegove protuvrijednosti u iznosu od 6.448,37 KM. Naime, istaknuto je da se ti apelantovi navodi ogledaju u tome da nije jasno na osnovu kojeg činjeničnog navoda/materijalnog dokaza je prvostepeni sud utvrdio da protuvrijednosti vozila iznosi 6.448,37 KM, kada iz zapisnika o utvrđivanju carinske vrijednosti robe od 8. augusta 2017. godine, koji je prihvaćen kao materijalni dokaz, proizilazi da utvrđena carinska vrijednost vozila iznosi 5.329,57 KM, kao i da prvostepeni sud nije obrazložio izrečenu zaštitnu mjeru. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da je uvidom u spis utvrdio da iz materijalnih dokaza ovlaštenog podnositelja zahtjeva, i to iz carinske deklaracije od 1. septembra 2014. godine, računa od 23. augusta 2014. godine i zapisnika o utvrđivanju carinske vrijednosti od 1. augusta 2014. godine proizilazi da kupoprodajna cijena predmetnog vozila, iznosi 2.500,00 eura, odnosno 4.889,57 KM, te da troškovi isporuke predmetnog vozila od zemlje otpreme do zemlje odredišta iznose 440,00 KM, što ukupno iznosi 5.329,57 KM, a što predstavlja carinsku vrijednost vozila koja je prijavljena carinskoj ispostavi Gradiška prilikom carinjenja istog. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz Obrasca II obračuna carinske vrijednosti od 1. septembra 2014. godine proizilazi da je kataloška vrijednost predmetnog vozila utvrđena u iznosu od 6.448,37 KM. Međutim, Okružni sud je ukazao da kako je naknadnom provjerom računa od 23. augusta 2014. godine od strane Carinske uprave Austrije utvrđeno da je krivotvoren, to se kao carinska vrijednost vozila nije mogla uzeti njegova naznačena kupoprodajna cijena, odnosno iznos od 5.329,57 KM koji je prijavljen carinskim organima Bosne i Hercegovine prilikom carinjenja predmetnog vozila. Naime, istaknuto je da je kao carinska vrijednost istog uzeta kataloška vrijednost koju su carinski organi Bosne i Hercegovine utvrdili u skladu sa Zakonom o carinskoj politici Bosne i Hercegovine (vrijednost novog vozila po katalogu „E1V-SMU“ izdanje 1/2014 godine, strana 583., koja se koriguje u odnosu na starost i pređene kilometre) odnosno iznos od 6.448,37 KM, tako da su žalbeni navodi izneseni u tom pravcu iskazani u potpunosti neosnovanim. Dakle, kako je u konkretnom slučaju apelant oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima, navedeno je da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantu, za predmetni prekršaj, izrekao i zaštitnu mjeru oduzimanja robe koja je predmet prekršaja, odnosno naplaćivanje njene protuvrijednosti u iznosu od 6.448,37 KM, koji predstavlja carinsku vrijednost, a koju mjeru zakon predviđa kao obaveznu za predmetni prekršaj, u skladu sa članom 19. st. 1. i 3. Zakona o carinskim prekršajima. Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5510/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o prekršajima i Zakona o carinskim prekršajima. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na imovinu itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o prekršajima i Zakona o carinskim prekršajima u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5510/18 (A. M. i A. B.) | Sudska praksa | Aktio