Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5009/16 (Z.M.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 215
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-5009/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5009/16, rješavajući apelaciju Z. M., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Z. M.
protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014801 16 Rev od 14. novembra 2016. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014801 15 Gž od 8. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. decembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 014801 16 Rev od 14. novembra 2016. godine i br. S1 3 P 014801 15 Gž od 8. juna 2016. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 014801 14 P od 29. decembra 2014. godine naloženo je tuženoj Bosni i Hercegovini (tužena) da apelantici izvrši isplatu naknade plaće za period od 25. aprila 2007. godine do 30. novembra 2014. godine u iznosu od 58.974,14 KM na način utvrđen dispozitivom prvostepenom presudom. Kako navodi sud, nesporno je da je apelantica bila uposlenica Direkcije civilne avijacije Republike Bosne i Hercegovine. Nesporno je među strankama da je presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-146/99-A od 5. jula 2004. godine utvrđeno da apelantici nije prestao radni odnos niti na jedan od načina utvrđenih zakonom, pa je tužena bila u obavezi da tužiteljicu rasporedi na radno mjesto za koje ispunjava uslove stručne spreme. Nesporno je da je ova presuda pravosnažna od 25. aprila 2007. godine. Nesporno je da je da je rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-1-07- 002441 od 5. jula 2007. godine odobreno predloženo izvršenje, te da tužena nije izvršila svoju obavezu u dijelu da je tužiteljicu rasporedila na dužnost prema rješenju o izvršenju.
3. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 014801 15 Gž od 8. juna 2016. godine žalba tužene je usvojena, prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev opredijeljen na obavezivanje tužene da apelantici na ime naknade plaće za period od 25. aprila 2007. godine do 30. novembra 2014. godine isplati iznos od 58.974,16 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, te uplate utvrđenih doprinosa nadležnom Zavodu za PIO u iznosu od 27.684,54 KM.
4. Presudom Sud BiH broj S1 3 P 014801 16 Rev od 14. novembra 2016. godine revizija apelantice je odbijena. Po ocjeni revizijskog vijeća Suda BiH, razlozi revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani. Drugostepeno vijeće Suda BiH je postupilo u skladu sa zakonom kada je prihvatilo kao pravilne i potpune dokaze koje je tokom postupka izveo prvostepeni sud, kao i njihovu ocjenu, te pravno relevantne činjenice koje su provedenim dokazima utvrđene. Za ovakvu odluku drugostepeno vijeće je dalo valjane razloge koje u cijelosti usvaja i ovo revizijsko vijeće.
5. Naime, presuda na koju se apelantica poziva o obavezi tužene za vraćanje na rad je presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr 146/99 od 5. jula 2004. godine kojom je tužena obavezana da apelanticu rasporedi na radno mjesto za koje ispunjava uslove stručne spreme i isplati određeni novčani iznos i naknadi troškove postupka. Međutim, apelantici je isplaćen samo novčani dio, dok u preostalom dijelu koji se odnosi na raspoređivanje tužiteljice na radno mjesto za koje ispunjava uslove, tužena nije postupila. Kako je pravilno utvrdilo drugostepeno vijeće Suda BiH, obaveza o preuzimanju apelantice od strane tužene nastala je formiranjem tužene na državnom nivou. U to vrijeme prava iz radnog odnosa zaposlenika u institucijama BiH bila su regulisana odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, a čija primjena je prestala stupanjem na snagu Zakona o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“, br.: 26/04, 7/05, 48/05 i 60/10), shodno odredbi člana 105. kojom je propisano da stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list RbiH“ br. 2/92 i 13/94) i Zakon o radnim odnosima („Službeni list SR BiH“ broj 20/90), te svi podzakonski akti doneseni na osnovu navedenih zakona. Dakle, kako je to cijenilo drugostepeno vijeće Suda BiH, prava apelantice odnosno obaveze tužene proizašle iz činjenice da tužena nije apelanticu rasporedila na rad, mogu se cijeniti primjenom odredbi koje su bile na snazi u vrijeme formiranja tužene na državnom nivou. Sva ova prava koja je apelantica mogla da ostvari nastupila su, kao i rokovi u kojima su ta prava propisana, prije donošenja Zakona o radu u institucijama BiH.
6. Pravilno je utvrđeno od strane drugostepenog vijeća Suda BiH da apelantica nema pravnog osnova za potraživanje naknade plate, jer je propustila prekluzivni rok od 30 dana u kojem je mogla zahtijevati da je poslodavac rasporedi na radno mjesto za koje ispunjava uslove stručne spreme, a kako je to propisano odredbom člana 215. Zakona o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“, broj 32/03). Da se radi o prekluzivnom roku propuštanjem kojeg se gubi i samo pravo proizlazi iz tumačenja argumentum a contrario odredbe člana 370. Zakona o obligacionim odnosima, koja propisuje da se pravila o zastari neće primjenjivati u slučajevima kada su u zakonu izričito određeni rokovi u kojima treba podnijeti tužbu ili zahtijevati izvršenje neke radnje pod prijetnjom gubitka prava. U konkretnom slučaju Zakon o izvršnom postupku je odredio poseban rok za ostvarenje nekog prava te se radi o prekluzivnom roku. Kako je zaključilo revizijsko vijeće Suda BiH, na propuštanje prekluzivnog roka sud pazi po službenoj dužnosti, te kako se radi o prekluzivnom zakonskom roku u kojem je apelantica mogla tražiti zaštitu povrijeđenog prava kod poslodavca, apelantica je prekludirana za traženje sudske zaštite.
Apelacioni navodi
7. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Apelantica ukazuje da je revizioni i drugostepeni sud Sud BiH proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa, odnosno da je proizvoljno i pogrešno utvrdio da je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo primjeniti odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog-odnosa čija je primjena prestala stupanjem na snagu Zakona o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05 i 60/10). Naime, u parničnom postupku je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je presudom Općinskog suda broj Pr-146/99-A od 5. jula 2004. godine utvrđeno da apelantici nije prestao radni odnos niti na jedan od načina utvrđenih zakonom, pa je tužena bila u obavezi da apelanticu rasporedi na radno mjesto za koje ispunjava uslove stručne spreine, te da je rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 065-0-1-07-002441 od 5. jula 2007. godine odobreno predloženo izvršenje. Također je utvrđeno da tužena nije izvršila svoju obavezu u skladu sa rješenjem o izvršenju, a da se apelantica više puta obraćala tuženom u cilju povratka na radno mjesto, a sve na osnovu pravosnažne presude i rješenja. Nadalje, kako tuženi nije postupio po pravosnažnom rješenju o izvršenju niti je apelanticu vratio na rad kako je istim određeno, to je apelantica onemogućena da radi i da svoj rad prima plaću i to za period do povratka na rad. Revizijski sud proizvoljno tumači da je apelantica propustila prekluzivni rok od 30 dana iz člana 215. Zakona o izvršnom postupku („Službene novine F BIH“ 32/03) da zahtjeva da je poslodavac rasporedi na radno mjesto za koje ispunjava uslove stručne spreme, jer takvo što ne prizilazi niti iz jednog dokaza, jer postoji rješenje o izvršenju kojim je tuženi obavezan da apelanticu rasporedi na radno mjesto za koje ispunjava uslove školske spreme, što nije učinjeno do danas.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević