Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-819/18 (S. Ć.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-819/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-819/18, rješavajući apelaciju Sulejmana Ćatovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sulejman Ćatović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 P 032723 16 Rev od 9. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sulejman Ćatović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Palameta i Palameta" d.o.o. Mostar, podnio je 9. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 032723 16 Rev od 9. novembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 032723 13 Gž od 4. aprila 2016. godine, kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 P 032723 11 P od 6. decembra 2012. godine. Prvostepenom presudom odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev da mu Privredno društvo „Riba Neretva“ proizvodnja i promet slatkovodne ribe d.d. Konjic (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime Sporazuma od 26. marta 2010. godine isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je apelant sa Agencijom za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona zaključio Ugovor o kupoprodaji većinskog dijela državnog kapitala (67%) preduzeća „Riba Neretva“ d.o.o. Konjic (sada tuženi), da je preuzeo obaveze iz ugovora (zadržavanje na radu određenog broja radnika i prijem novih, investiranje u preduzeće itd.), te da je u periodu od 2001. do 2010. godine, po osnovu preuzete obaveze investiranja iz ugovora, vršio uplate različitih novčanih iznosa (u ukupnom iznosu koji potražuje tužbom). Dalje, Vrhovni sud je naveo da je po tužbi Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona ugovor o kupoprodaji raskinut pravosnažnom presudom Općinskog suda u Mostaru od 19. juna 2009. godine, jer apelant (u tom postupku tuženi) nije u ugovorenom roku ispunio preuzete obaveze iz ugovora. Takođe, u obrazloženju osporene odluke navedeno je da su 26. marta 2010. godine apelant istovremeno u svojstvu direktora tuženog (kao dužnik) i kao druga ugovorna strana (povjerilac), te dva člana Nadzornog odbora tuženog zaključili Sporazum o izmirenju duga tuženog kojeg ima prema apelantu. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev iz razloga što je zaključio da novčanim uplatama apelant nije izvršio pozajmicu tuženom, već je vršio investiciona ulaganja na koja se obavezao ugovorom o kupoprodaji. Takođe, i zbog toga što Sporazum, koji je osnova tužbenog zahtjeva, nije zakonit, jer jedan član Nadzornog odbora nije bio verifikovan od strane Komisije za vrijednosne papire, što je bila zakonska obaveza za punovažnost članstva u Nadzornom odboru, po osnovu odredaba člana 259. stav 4. Zakona o privrednim društvima, pa kao takav Sporazum ne može biti osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je istakao da je Sporazum, koji ima obilježja i karakteristike ugovora, protivan moralu društva jer ga je apelant zaključio istovremeno u svojstvu direktora tuženog (kao dužnik) i kao povjerilac. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke navedeno je da povredu odredaba parničnog postupka apelant nalazi u tvrdnji da drugostepeni sud nije sankcionisao pogrešno postupanje prvostepenog suda vezanim za rokove dostave dokaza od strane tuženog (apelant tvrdi da prvostepeni sud nije mogao ostaviti tuženom rok od 8 dana za dostavu predloženih dokaza). Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da u cijelosti prihvata obrazloženje drugostepenog suda u vezi toga (Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba postupka time što je na pripremnom ročištu od 5. jula 2012. godine ostavio tuženom rok od 8 dana da dostavi dokaze za sud i protivnu stranu, te da tuženi u ostavljenom roku nije postupio po nalogu suda i da je te dokaze apelant zaprimio neposredno prije održavanja glavne rasprave čime su mu povrijeđena procesna prava. Naime, Kantonalni sud je istakao da je nesumnjivo utvrđeno da je postupajući po nalogu suda sa pripremnog ročišta, tuženi istog dana dostavio za sud i protivnu stranku predložene materijalne dokaze (vidljivo iz pismenog podneska tuženog sa priloženim dokazima za sud i protivnu stranku, koji je zaprimljen pred prvostepenim sudom 5. jula 2012. godine), koje dokaze je prvostepeni sud poslao apelantu 17. septembra 2012. godine i koje je apelant zaprimio 26. septembra 2012. godine, odnosno više od mjesec dana prije održavanja glavne rasprave). Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je pogrešan stav sudova da je Sporazum nezakonit budući da nije sklopljen u skladu sa odredbama Zakona o privrednim društvima. Osim toga, apelant ukazuje da je došlo do proizvoljne primjene odredaba Zakona o parničnom postupku, jer je tuženom ostavljen naknadni rok od 8 dana da dostavi dokaze za sud i protivnu stranku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o privrednim društvima. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević