Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3902/16 (K. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3902/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3902/16, rješavajući apelaciju Kristijana Karevskog, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kristijana Karevskog podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 001221 16 Kvlz od 29. avgusta 2016. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Kristijan Karevski (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 3. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 001221 16 Kvlz od 29. avgusta 2016. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant je pravosnažnom presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 17. maja 2001. godine, za određena krivična djela, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14. godina. U vremenski odvojenom krivičnom postupku od onog za kojeg je osuđen naprijed navedenom presudom, apelant je presudom Višeg suda u Beogradu od 16. marta 2007. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Nakon toga je Okružni sud svojom presudom od 5. septembra 2011. godine priznao presudu iz Republike Srbije i apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Okružni sud je (u postupku nepravog ponavljanja postupka) donio pravosnažnu presudu od 20. jula 2012. godine, kojom je apelantu, u pogledu odluke o kazni, preinačio presude Okružnog suda iz 2001. godine i 2011. godine, tako što je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20. godina. Nakon toga, Okružni sud je donio presudu od 12. novembra 2013. godine kojom je, povodom molbe apelanta, te po službenoj dužnosti zbog amnestije dijela kazne, preinačio presudu Okružnog suda od 5. septembra 2011. godine isključivo u dijelu odluke o krivičnoj sankciji, pa je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, četiri mjeseca i 15 dana.

Osporene odluke

3. Apelant je 28. septembra 2015. godine podnio prijedlog za nepravo ponavljanje krivičnog postupka. U navedenom prijedlogu apelant je istakao da je Okružni sud donio presudu od 20. jula 2012. godine kojom je izvršeno nepravo ponavljanje postupka i apelantu izrečena jedinstvena kazna u trajanju od 20 godina. Pravosnažnom presudom Okružnog suda od 12. novembra 2013. godine preinačena je presuda od 5. septembra 2011. godine u pogledu odluke o kazni. Shodno tome, imajući u vidu dvije presude koje su ostale na snazi (presuda od 17. maja 2001. godine i presuda od 12. novembra 2013. godine), a nisu za te presude primjenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju, apelant je zamolio da se na osnovu člana 341. ZKP donese jedinstvena presuda.

4. Nakon odluka Okružnog suda od 20. novembra 2015. godine preinačene pravosnažne presude i izrečena jedinstvena kazna u trajanju od 17 godina, četiri mjeseca i 15 dana. Rješavajući o žalbi protiv odluke Okružnog suda od 20. novembra 2015. godine, Vrhovni sud je presudom od 25. decembra 2015. godine preinačio odluku o kazni Okružnog suda i apelanta je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

5. Vrhovni sud je donio presudu broj 13 0 K 001221 16 Kvlz od 29. avgusta 2016. godine, kojom je odlučujući o zahtjevu apelanta za zaštitu zakonitosti, uvažio zahtjev te je preinačio, isključivo u dijelu odluke o kazni, pravosnažnu presudu Vrhovnog suda od 25. decembra 2015. godine i pravosnažnu presudu Okružnog suda od 20. novembra 2015. godine, tako što je za navedena krivična djela nabrojana u presudi, počinjena u sticaju za koja je oglašen krivim, na osnovu člana 43. stav 1. u vezi sa članom 42. Krivičnog zakona (u daljnjem tekstu: KZ), uzimajući kao utvrđene ranije izrečene kazne (kaznu zatvora u trajanju od 14 godine i kazna zatvora u trajanju od šest godina, četiri mjeseca i 15 dana), primjenom odredbi čl. 43. stav 1. i 42. stav 2. tačka 2. KZ, apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 18 godina. U obrazloženju presude Vrhovni sud je utvrdio da su osnovani prigovori iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti, a koji su zasnovani na tvrdnji da je pobijanom pravosnažnom presudom Vrhovnog suda od 25. decembra 2015. godine povrijeđen KZ na štetu apelanta. Pojašnjavajući navedeno Vrhovni sud je ukazao šta proizilazi iz spisa predmeta i uputio na pravosnažne presude koje su donijete protiv apelanta. Vrhovni sud je naveo da proizilazi da je kazna zatvora od devet godina dva puta uzeta u obzir prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 20 godina. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je na štetu apelanta nepravilno primjenjena odredba člana 42. stav 2. KZ u vezi sa članom 43. stav 1. istog zakona. Takvim postupanjem je učinjena povreda krivičnog zakona, iz člana 312. tačka d) ZKP, koja se manifestuje u tome da su, prvostepeni i drugostepeni sud, odlukom o kazni prekoračili zakonska ovlašćenja, radi čega je Vrhovni sud uvažio zahtjev za zaštitu zakonitosti kao osnovan, te je u smislu odredbi člana 356. stav 1. ZKP, preinačio pobijanu pravosnažnu presudu u odluci o kazni, tako što je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 18 godina.

6. Apelant je u apelaciji naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, detaljno navodeći hronologiju događaja, odnosno donijetih presuda, apelant smatra da su u postupku koji je osporio, u kojem je donijeta presuda Vrhovnog suda od 29. avgusta 2016. godine, povrijeđene odredbe KZ i odredbe ZKP što je dovelo do povrede njegovog prava na pravično suđenje, jer kako apelant navodi, apelantu se nije mogla izreći niti jedna druga kazna osim kazne zatvora od 15 godina. Apelant ukazuje da se ovdje postavlja pitanje kolika se najviša kazna apelantu može izreći po osnovu preinačenja dvije pravosnažne presude i koji zakon se primjenjuje prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora, po odredbama o sticaju. Apelant ukazuje na obaveze iz člana 4. KZ koja propisuje da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja djela. Apelant je u nekoliko navrata dopunjavo apelaciju (31. oktobar i 30. decembar 2016. godine, 3. februar i 23. oktobar 2017. godine i 9. avgust 2018. godine) i to lično (u rukopisu, neki dopisi nečitki) te je između ostalog u dopuni od 6. oktobra 2016. godine, naveo i povredu „člana II stav 7. Ustava Bosne i Hercegovine“ zbog pogrešne primjene materijalnog prava, gdje je ukazao na određene elemente u vezi sa preuzimanjem presude inostranog suda, a što je uticalo na pogrešnu primjenu zakona u presudi Okružnog suda od 5. septembra 2011. godine. Dana 9. avgusta 2018. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je na osnovu amnestije oslobođen daljnjeg izdržavanja kazne zatvora.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak, u kojem je donesena osporena odluka, uživa zaštitu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno da li se u tom postupku odlučivalo o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta.

11. U vezi sa navedenim Ustavni sud najprije podsjeća na svoju praksu, a koja je posljedica prakse Evropskog suda, da u suštini ukoliko dođe do ponavljanja postupka, odnosno ukoliko nadležni redovni sud odluči da se postupak ponovi tada se u ponovljenom postupku primjenjuju sve garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, u predmetu Nurmagomedov protiv Rusije (vidi presudu Evropskog suda u, aplikacija broj 30318/02, od 7. septembra 2007. godine) Evropski sud se po aplikaciji aplikanta, koja je pokretala pitanje povrede člana 6. Evropske konvencije bavio pitanjem primjenljivosti ovog člana na postupak usklađivanja ranije dosuđene kazne sa povoljnijim odredbama novog krivičnog zakona. U navedenom predmetu Evropski sud je izrazio mišljenje da činjenica da je sud provodio postupke ne dovodi sama po sebi do zaključka da je došlo do „utvrđivanja krivične optužbe“, već je Evropski sud naveo da mora uzeti u obzir prirodu pitanja o kojem sud domaće države odlučuje u postupku i njegove ovlasti kada je riječ o konačnoj osudi.

12. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi se o „Nepravom ponavljanju krivičnog postupka“ prema odredbama ZKP, te je posljedica navedenog postupka presuda koja je osporena apelacijom. Naime, u skladu sa odredbom člana 341. ZKP redovni sud na zahtjev osuđenog lica, pravosnažnu presudu može preinačiti i bez ponavljanja krivičnog postupka ako je u dvjema presudama ili u više presuda protiv istog osuđenog pravosnažno izrečeno više kazni, a nisu primjenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju. U tom slučaju sud će (novom) presudom preinačiti ranije presude u pogledu odluka o kazni i izreći jedinstvenu kaznu. U suštini, ti slučajevi povlače za sobom izmjenu pravosnažne presude, ali bez suštinskog postupka u njegovom formalnom dijelu koji se tiče npr. utvrđivanja činjenica ili primjene relevantnog prava u odnosu na krivično djelo za koje lice osuđeno. Imajući u vidu navedeno, te okolnosti konkretnog predmeta koji apelant osporava pred Ustavnim sudom, Ustavni sud može da zaključi da apelant osporava postupak koji je proveden po njegovom zahtjevu za nepravo ponavljanje i kao rezultat tog postupka sud je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu u trajanju od 18 godina. Međutim, Ustavni sud ispitujući kakav je sam postupak koji apelant osporava primjećuje da se ne radi o postupku kojim se utvrđuje krivična odgovornost apelanta. Naime, u ovom postupku pitanje krivične odgovornosti ostaje nepromijenjeno, ranije kazne se smatraju utvrđenim, ali se preinačavaju ranije presude u pogledu odluka o kazni i izreče se jedinstvena kazna i to na način koji je za apelanta povoljniji.

13. Osim same prirode postupka, za koju se ne može reći da je obuhvaćena garancijama člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud mora da primjeti da je cijeli postupak kao i osporena odluka Vrhovnog suda od 29. avgusta 2016. godine posljedica najprije pravosnažne presude od 20. jula 2011. godine (o kojoj je po apelaciji apelanta Ustavni sud odlučivao u predmetu AP-4385/12 u kojoj su pokrenuta ista pitanja kao u konkretnom predmetu u vezi sa visinom kazne i primjenom zakona, te je utvrđeno da nije ratione materiae inkompatibilna sa pravom na pravično suđenje), kao i nakon toga zbog amnestije dijela kazne (opet po stranoj odluci i njenom priznanju), a za koju je Ustavni sud slijedom prakse Evropskog suda utvrdio da ne pokreće garancije člana 6. Evropske konvencije (vidi Odluka Ustavnog sud o dopustivosti u predmetu AP-5013/13, u kojem je Ustavni sud odlučivao o navedenoj odluci i apelaciju apelanta proglasio ratione materiae nedopuštenom). Ustavni sud primjećuje da sve navedene okolnosti ukazuju da je osporeni postupak rezultat različitih postupaka koji nisu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i da se na postupak u kojem je donijeta osporena presuda Vrhovnog suda, kao takav, ne mogu primjeniti garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije jer nema odlučivanja o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta.

14. Iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Takođe, imajući u vidu zaključak u pogledu garancija prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra za potrebnim ispitivati ni ostale navode koji su u vezi sa „krivičnom optužbom“, niti ostali navodi mogu pokrenuti bilo kakvo pitanje o kojem bi Ustavni sud trebao da meritorno raspravlja.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3902/16 (K. K.) | Sudska praksa | Aktio