Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2687/18 (S. V., M. O. i M. Š.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2687/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2687/18, rješavajući apelacije Save Vučkovca i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Savo Vučkovac protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 229660 17 Rsž od 20. februara 2018. godine, Milenko Ostojić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Rs 022859 16 Rsž od 6. marta 2018. godine i Muriz Šakambet protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 250301 16 Rsž od 25. aprila 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2687/18

1. Savo Vučkovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnio je 10. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 229660 17 Rsž od 20. februara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom presudom Okružnog suda potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje Rješenja o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme tuženog (T.P. Malptex a.d. Banjaluka) od 5. maja 2015. godine i Odluke tuženog od 12. maja 2015. godine, da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke na kojima je radio prije otkaza ili na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovom obrazovanju, stručnosti i radnom iskustvu, te da mu na ime naknade štete zbog izgubljene zarade po osnovu neisplaćenih plata isplati novčane iznose detaljno navedene u izreci prvostepene presude.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je apelant sa tuženim 19. februara 2015. godine zaključio Ugovor o radu kojim je apelant, kao NK radnik raspoređen na mjesto portira. Tuženi je apelantu 5. maja 2015. godine otkazao Ugovor o radu iz ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga sa utvrđenjem otkaznog roka od 45 dana i prava na otpremninu u iznosu od 2.664,00 KM. Naime, Okružni sud je naveo da je zaključivanju ugovora o radu od 19. februara 2015. godine prethodio postupak izvršenja presuda nadležnih sudova (presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 031100 08 od 30. marta 2012. godine i Okružnog suda broj 71 0 P 031100 1 2 od 12. marta 2013. godine) kojima je tuženom naloženo da apelanta vrati na rad po ranije otkazanom ugovoru o radu. Postupak izvršenja navedenih presuda je obustavljen (rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 01166118 131 od 20. aprila 2015. godine) pošto je tuženi isplatio apelantu potraživanja iz radnog odnosa u iznosu od 23.000,00 KM, a koja su određena navedenim presudama i nakon što je apelanta vratio na rad zaključivanjem Ugovora na neodređeno vrijeme od 19. februara 2015. godini. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi ispoštovao pravosnažne sudske odluke i vratio apelanta na rad ali da za njegovim radom nije postojala stvarna potreba, a niti mogućnost rasporeda na drugo radno mjesto. Naime, u odnosu na raniji vremenski period kada je apelant bio radno angažovan kod tuženog ukinuta je noćna smjena, te nije bilo drugih NK radnika osim apelanta, a apelant tokom postupka nije dokazao da je prije njegovog povratka na rad tuženi imao sistematizovano i upražnjeno radno mjesto portira. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da opravdani razlozi za otkazivanje ugovora o radu radniku postoje u slučaju prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla, kako i propisuje član 126. stav (1) tačka 2) Zakona o radu RS zbog ekonomskih, organizacijskih ili tehnoloških razloga. Dakle, opravdan razlog za otkaz ugovora o radu postoji u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja izvrši reorganizaciju, te iz toga razloga može i ukidati postojeća radna mjesta ili uspostavljati nova. Prije svih organizacijskih promjena poslodavac mora izmijeniti ili donijeti nove akte o radnim mjestima u skladu važećih zakonskih propisima pošto bilo kakva nepravilnost u tom dijelu dovodi do nezakonitosti svih naknadnih postupaka poslodavca, te slijedom toga i nezakonitosti otkaza ugovora o radu zaposlenim. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantu ugovor o radu otkazan zbog ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, a tuženi je dao razloge da je otkaz uslovljen poslovnom orijentacijom, organizacijom i obimom poslova koje tuženi obavlja. Tuženi je tokom postupka pružio dokaze da je usljed promjena ekonomske i organizacijske prirode donio Pravilnik o sistematizaciji u 2014. godini u kojem nije predviđeno niti jedno radno mjesto sa nižom stručnom spremom koju apelant posjeduje.

AP-3074/18

4. Milenko Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ljubiša Dragičević advokat iz Banjaluke, podnio je 31. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 73 0 Rs 022859 16 Rsž od 6. marta 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju osporenom presudom Okružnog suda usvojena je žalba tuženog (JP Gradsko Grijanje, Čelinac) i preinačena u dosuđujućem dijelu Presuda Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 Rs 022859 15 Rs od 1. aprila 2016. godine na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Rješenje tuženog od 22. oktobra 2014. godine i Odluka Nadzornog odbora tuženog od 2. decembra 2014. godine, da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije raskida ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da mu na ime naknade izgubljenih plata za određeni period isplati novčane iznose (detaljno navedene u izreci), uz uplatu doprinosa za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje.

6. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je apelant bio zaposlen kod tuženog na osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. oktobra 2010. godine i raspoređen na radno mjesto, odnosno na poslove servisno-uslužne djelatnosti. Prema podacima iz ugovora o radu apelant je završio srednju metalsku školu i stekao je zvanje mašinski tehničar. Naime, Okružni sud je naveo da Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 29. avgusta 2014. godine nije predviđeno radno mjesto servisno-uslužne djelatnosti. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelantu otkazan ugovor o radu zbog finansijskog gubitka koje je imao tuženi u 2013. godini u iznosu od 32.000,00 KM. Naime, tuženi je u konkretnom slučaju težio uštedama u poslovanju zbog čega je izmijenio sistematizaciju radnih mjesta i ukinuo apelantovo radno mjesto, te je apelantu prestao radni odnos otkazom ugovora o radu a na osnovu člana 126. stav (1) tačka 2) Zakona o radu RS. U navedenom pravilniku sistematizovana su radna mjesta direktora, pomoćnika direktora, tehničkog rukovodioca, referenta za pravne poslove i glavnog knjigovođe (predviđeno je po 1 izvršilac za svako od navedenih radnih mjesta), zatim radno mjesto rukovaoca kotlovskih postrojenja (4 izvršioca), pomoćnika rukovaoca kotlovskih postrojenja (4 izvršioca) te radnika na održavanju kotlovskih postrojenja (2 izvršioca). Za radna mjesta pomoćnika rukovaoca kotlovskih postrojenja i radnika na održavanju kotlovskih postrojenja propisani su između ostalog uslovi KV ili VKV metalske ili elektro struke. Okružni sud je naveo da je tuženi usvajanjem nove sistematizacije ukinuo radno mjesto radnika na obavljanju servisno-uslužnih djelatnosti (a nakon što je prestao sa obavljanjem usluga održavanja toplovodnih postrojenja u vlasništvu korisnika usluge grijanja, a 2013. godine je poslovao uz finansijske gubitke) zbog čega su postojali organizacioni i ekonomski razlozi usljed kojih je utvrđeno da je prestala potreba za radom apelanta na obavljanju servisno - uslužnih poslova. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju tuženi nije imao mogućnost da apelanta rasporedi na drugo odgovarajuće radno mjesto pošto nije postojalo upražnjeno radno mjesto adekvatno njegovim stručnim kvalifikacijama.

AP-5719/18

7. Muriz Šakambet (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Mešić advokat iz Tuzle, podnio je 12. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 250301 17 Rev od 24. jula 2018. godine. Osporenim rješenjem odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 250301 16 Rsž od 25. aprila 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1909/15 od 25. oktobra 2017. godine u okviru koje je razmatrana i apelacija koju je podnio apelant broj AP 2147/17, Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju konačna odluka Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 250301 16 Rsž od 25. aprila 2017. godine.

8. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Kantonalnog suda potvrđena je prvostepene presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi nezakonitost odluke o otkazu Ugovora o radu od 13. jula 2015. godine, da se ista poništi, da se tuženi (Pivara d.d. Tuzla) obaveže da apelanta odmah vrati na radno mjesto na koje je bio raspoređen prije otkazivanja Ugovora o radu, da mu se uspostave sva prava iz radno-pravnog odnosa, te da mu na ime neisplaćenih plata za određene vremenske periode isplati novčane iznose detaljno navedene u izreci prvostepene presude.

9. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tuženi tokom postupka dokazao da je krajem 2012. godine imao manjak u iznosu od 31.448,72 KM, a 2013. godine manjak od 3.606,18 KM, dok u 2014.godine nije bilo niti manjka niti viška. Tuženi je, nakon provedenih radnji popisa i obavljenih inventura od Vijeća uposlenika 10. jula 2015. godine dobio saglasnost na prijedlog otkaza Ugovora o radu apelantu i još četvorici zaposlenih zbog utvrđenog manjka na osnovu popisa od 25. i 26. juna 2015.godine, kao i nakon prevođenja ostalih radnji (uzimanja izjava od drugih zaposlenih). Kantonalni sud je naveo da je tuženi nakon provođenja navedenih radnji pravilno donio odluku o otkazu Ugovora o radu 13. jula 2015.godine, te prestanku radnog odnosa zbog teže povrede radnih obaveza apelantu i drugim zaposlenim. Naime, Kantonalni sud je naveo da je tuženi pri donošenju otkaza Ugovora o radu postupio u svemu kako je to propisano Zakonom o radu F BiH i odredbama svog Pravilnika o radu (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te je odluku o otkazu donio na zakonit način i u okviru zakonskog roka. Naime, u konkretnom slučaju je nesporno utvrđena apelantova odgovornost zbog počinjene teže povrede radnih obaveza propisanih članom 38. Pravilnika i to iz tačke 1. (pribavljanje materijalne koristi za sebe ili drugog, primanje poklona ili drugih pogodnosti u vezi sa poslovima radnog mjesta, zloupotreba položaja ili datog ovlaštenja), tačke 14. i tačke 16. (nesavjesno, nemarno i neblagovremeno obavljanje poslova radnog mjesta) a ove povrede su takve naravi da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da apelant nastavi radni odnos. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, kao i Ugovora o radu zaključenog između apelanta i tuženog pravilno dokazano da je za utvrđene propuste odgovoran apelant (Izvod iz Pravilnika, raspored na radno mjesto apelanta kao rukovodioca, opis poslova njegovog radnog mjesta i ostalo). Nadležna Komisija je o počinjenim propustima i povredama sačinila popis, zapisnik kojim se utvrđuje manjak robe sa tačnim navođenjem novčanih iznosa vrijednosti te robe u tačno navedeno vrijeme. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude naveo da u konkretnom slučaju od strane tuženog nema povrede člana 90. Zakona o radu F BiH (reguliše naknadu štete), a u vezi sa pravom na apelantovu obranu, navodeći koje je sve radnje preduzeo tuženi u vezi sa pozivanjem apelanta i uručivanjem materijalne dokumentacije bilo njemu lično ili njegovoj supruzi kao članu domaćinstva. Apelant tokom postupka nije dokazao na opravdano neodazivanje na poziv tuženog, kao niti na činjenicu da je u svemu bio spriječen radi davanja svoje odbrane i potvrde žalbenih navoda. Kantonalni sud je naveo da je tuženi u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbe materijalnih propisa kada je apelantu otkazao ugovor o radu. Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2687/18.

11. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

12. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se u predmetnim apelacijama apelanti pozvali odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2687/18 (S. V., M. O. i M. Š.) | Sudska praksa | Aktio