Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3643/16 (I. L.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kleveta
  • Naknada štete
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3643/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3643/16, rješavajući apelaciju I. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I. L. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 024761 15 Gž od 23. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 P 024761 12 P od 13. maja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. I. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 024761 15 Gž od 23. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 024761 12 P od 13. maja 2015. godine. Apelantica je 23. januara i 3. maja 2017. godine dostavila Ustavnom sudu dopune apelacije, a 17. septembra 2018. godine Ustavnom sudu je dostavljena punomoć kojom je apelantica ovlastila Adelu Duraković, advokata iz Sarajeva, da kao apelanticin opunomoćenik preuzme odluku Ustavnog suda po apelanticinoj apelaciji. Apelantica je 3. oktobra 2018. godine dostavila podnesak Ustavnom sudu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Mlađena Božovića, tuženog u postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 22. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 1. juna do 25. jula 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je 30. aprila 2012. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu kojom je zatražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te da joj uputi javno izvinjenje u vidu saopćenja za medije u RS i FBiH.

6. Pri tome apelantica je u tužbi, između ostalog, navela da je tuženi (kao direktor Fonda za povratak Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu: Fond) 2. februara 2012. godine uputio saopćenje za javnost medijima u BiH, koje je istog dana objavila Novinska agencija „Srna“, a od koje su ga preuzele i druge medijske kuće, u kojem se „na vrlo tendenciozan i grub način“ iznosi neistina o apelantici i „ ista se optužuje za teška kršenja radne discipline, krivična djela, a ona se predstavlja u krajnje negativnom kontekstu“. Iz tužbe proizlazi da je apelantica kao neistinite navode tuženog date u tom saopćenju za javnost navela sljedeće: “da [apelantica] izjavljuje da u Fondu vladaju kriminal i korupcija i da su sve njene prijave na račun tuženog odbijene“, „da je [apelantica] podnijela prekršajnu prijavu PU Centar Sarajevo, te da je PU na [apelanticino] insistiranje podnijela žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu“, „da [apelantica] lažno optužuje uposlenike Fonda, te da su svi njeni prigovori i prijave odbijeni kao neosnovani“, „da [apelantica] šteti ugledu institucije i neovlašteno otuđuje dokumentaciju“ i „da je obmanula javnost tvrdnjom da je navodno zlostavljanje kojem je izložena u Fondu uzrok njenih zdravstvenih problema, iako je iz medicinske dokumentacije vidljivo da je bolest kod [apelantice] dijagnosticirana još 2001. godine“. Apelantica je u tužbi ukazala da je tuženi „iznošenjem neistine i optužbi na njen račun u vidu najgrublje klevete, u zvaničnom saopćenju državne institucije, grubo povrijedio njenu čast i u znatnoj mjeri narušio njen ugled i dostojanstvo“ i nanio joj teške duševne bolove, te ugrozio egzistenciju. Shodno tome, predložila je da sud usvoji njen tužbeni zahtjev.

7. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica na pripremnom ročištu održanom 17. novembra 2014. godine precizirala tužbeni zahtjev tako što je zatražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove, zbog povrede časti i ugleda, nastale izdavanjem saopćenja za javnost od 2. februara 2012. godine i objavljivanjem teksta u Novinskoj agenciji „Srna" od 2. februara 2012. godine pod naslovom „Direktor Fonda za povratak BiH odbacuje optužbe", isplati novčani iznos od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana donošenja presude do vremena isplate, te da joj nadoknadi troškove postupka, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. Odlučujući povodom tužbe, Osnovni sud je, nakon glavne rasprave održane 13. maja 2015. godine, donio Presudu broj 89 1 P 024761 12 P od 13. maja 2015. godine kojom je odbio u cijelosti kao neosnovan apelanticin precizirani tužbeni zahtjev, a apelanticu je obavezao da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 5.060,00 KM.

9. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da u postupku pred tim sudom nije bilo sporno da je tuženi, kao direktor Fonda, potpisao saopćenje za javnost Fonda od 2. februara 2012. godine (u daljnjem tekstu: saopćenje) i poslao putem faksa na 10-15 novinskih redakcija, a koje je preuzela i istog dana objavila Novinska agencija “Srna“. Također, proizlazi da nije bilo sporno da je apelantica u to vrijeme bila zaposlenica Fonda. Međutim, proizlazi da je sporno bilo to da li je u tom saopćenju tuženi iznio neistinite navode koji su povrijedili apelanticinu čast i ugled, zbog čega je pretrpjela duševne bolove.

10. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao da nije poklonio vjeru apelanticinom iskazu datom u svojstvu parnične stranke u dijelu kojim je tvrdila da je saopćenje u cijelosti neistinito i da je zbog toga pretrpjela duševnu bol, što je umanjilo njen ugled i diskreditiralo je u javnosti. U vezi sa tim, Osnovni sud je ukazao da je saopćenje neistinito u dijelu u kojem je navedeno da je apelantica „pred Sudom BiH vodila i parnični postupak za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 60.000 KM, a da je Sud BiH tužbu odbio krajem 2011. godine“. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je Rješenjem Suda BiH broj S13P 000681 09 P od 9. decembra 2011. godine apelanticina tužba odbačena kao neblagovremena, ali ne i odbijena, kao što je navedeno u saopćenju. Osnovni sud je zaključio da to u procesnopravnoj terminologiji ima dva različita značenja, a što bi, kako je naveo, po ocjeni tog suda, moglo izazvati duševne bolove apelantici. Osnovni sud je, dalje, zaključio da je saopćenje neistinito u dijelu u kojem je navedeno da je apelantica „pokrenula upravni spor kod Suda BiH zbog visine koeficijenta za isplatu plaće i da je Sud BiH odbacio prigovor [apelantice]“. Naime, Osnovni sud je ukazao da navedeni zaključak potvrđuje presuda Suda BiH, precizirani broj od 5. maja 2011. godine, kojom je uvažena apelanticina tužba, poništen zaključak Fonda i predmet je vraćen na ponovno rješavanje, što u procesnopravnoj terminologiji ima dva različita značenja. Osnovni sud je zaključio da bi i taj neistiniti dio saopćenja za javnost mogao izazvati duševne bolove apelantici. Zatim, zaključio je da je predmetno saopćenje neistinito u dijelu u kojem je navedeno „da je iz medicinske dokumentacije vidljivo da je bolest kod [apelantice] dijagnosticirana još 2001. godine“. Osnovni sud je konstatirao da navedeni zaključak potvrđuju ljekarski nalazi i mišljenja, i to: nalaz Zavoda za medicinu rada Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) od 3. aprila 2007. godine, nalaz sudskog vještaka, prof. A. Kučukalića, specijaliste forenzičke psihijatrije (u daljnjem tekstu: vještak A. K.), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka medicinske struke, podoblast interne medicine, prim. dr. Senada Pešte (u daljnjem tekstu: vještak S.P.), nalaz sudskog vještaka od 28. oktobra 2010. godine, prim. dr. Marije Kaučić-Komšić, spec. neuropsihijatrije i forenzičke psihijatrije (u daljnjem tekstu: vještak M.K.K.) iz kojih proizlazi da apelantica 2001. godine nije imala dijagnosticiranu bolest, već da je 3. aprila 2007. godine, kada se javila u Zavod, priložila medicinsku dokumentaciju od 2001. godine, dok prvi simptom bolesti ne znači dijagnosticiranje same bolesti, koje su dijagnosticirane u kasnijem vremenskom periodu, odnosno 7. jula 2008. godine (dg. F43.2 - miješani anksiozno-depresivni poremećaj), zatim (kontrolni pregled) 21. marta 2012. godine (dg. colon iritabile), te 20. decembra 2013. godine (dg. reakcija na stres sinus tachicardia - stenocardia) i 3. oktobra 2013. godine (dg. sy. lumbale Lumboischialgia. sin.). Osnovni sud je zaključio da bi taj neistiniti dio saopćenja mogao izazvati duševne bolove apelantici. Pored toga, Osnovni sud je zaključio da je saopćenje neistinito u dijelu u kojem je navedeno da je apelantica u periodu od 2007. do 2012. godine na bolovanju provela 50% radnog vremena. Osnovni sud je zaključio da bi i taj neistiniti dio saopćenja mogao izazvati duševne bolove apelantici.

11. S druge strane, Osnovni sud je ukazao da nije poklonio vjeru iskazu tuženog datom u svojstvu parnične stranke u dijelu u kojem je tvrdio da je saopćenje u cijelosti istinito i da za sve postoje materijalni dokazi. U vezi sa tim, Osnovni sud je utvrdio da je saopćenje istinito u dijelu u kojem su demantirani apelanticini navodi da u Fondu vladaju kriminal i korupcija. Naime, Osnovni sud je ukazao da na osnovu provedenih dokaza nije utvrđeno da je tuženi „počinio krivično djelo zlostavljanja u službi, zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja ili mobinga“ i da je pravosnažno obavezan na naknadu nematerijalne štete. Dalje, konstatirao je da je saopćenje istinito u dijelu u kojem je navedeno da je apelantica „protiv rukovodioca Fonda podnijela četiri prijave različitim sudskim instancama u Sarajevu“, što proizlazi iz preciziranih materijalnih dokaza, ali da iz materijalnih dokaza u spisu predmeta nije utvrđeno da su sve četiri prijave odbijene. Pri tome Osnovni sud je konstatirao da iz preciziranih dokaza proizlazi da je saopćenje istinito u dijelu u kojem je navedeno da je apelantica podnijela prekršajnu prijavu PU Centar Sarajevo protiv tuženog zbog kršenja javnog reda i mira i da je nakon provedenog postupka prijava odbijena, kao i žalba koju je PU Centar podnijela Kantonalnom sudu u Sarajevu, ali nije utvrđeno da je žalba podnesena na apelanticino insistiranje (kako je to navedeno u saopćenju). Dalje, Osnovni sud je konstatirao da iz preciziranih dokaza proizlazi je saopćenje istinito u dijelu u kojem je navedeno da je apelantica u drugoj polovini 2009. godine podnijela krivičnu prijavu Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo protiv tuženog zbog krivičnog djela zlostavljanje u obavljanju službe i da je istraga kod tog Tužilaštva obustavljena. Također, Osnovni sud je konstatirao da iz preciziranih dokaza proizlazi da je saopćenje istinito u dijelu u kojem je navedeno da je apelantica podnijela krivičnu prijavu protiv tuženog i Tužilaštvu BiH zbog navodne zloupotrebe položaja i da je postupak kod tog Tužilaštva u toku. Osnovni sud je utvrdio da je saopćenje istinito i u dijelu u kojem je navedeno da je apelantica lažno optuživala druge zaposlenike Fonda, podnoseći različite prijave i prigovore Odboru za žalbe državnih službenika i upravnoj inspekciji pri Ministarstvu pravde BiH, te da su svi njeni prigovori i prijave odbijeni kao neosnovani. Osnovni sud je utvrdio da je saopćenje istinito i u dijelu u kojem je navedeno da je apelantica neovlašteno otuđivala dokumentaciju institucije. Osnovni sud je ukazao da navedeno potvrđuju precizirani provedeni materijalni dokazi.

12. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da je na osnovu izjava parničnih stranaka, svjedoka i materijalnih dokaza, među kojima je sporno saopćenje, dovodeći ih u međusobnu vezu, „djelimično (je) utvrđena tačnost a takođe i djelimična netačnost saopćenja za javnost“. Osnovni sud je dalje ukazao da samo po sebi saopćenje može predstavljati valjani pravni osnov za dosuđenje naknade nematerijalne štete, ali u međusobnoj povezanosti sa drugim dokazima i ako je neistinito, te da je tim saopćenjem apelantici nanesena duševna bol „koja je dovela do smanjenja životne aktivnosti“. Osnovni sud je istakao da je članom 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove, zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje, to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu. Također, ukazao je da je članom 5. Zakona o zaštiti od klevete propisano da svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Osnovni sud se dalje pozvao na odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 123 ZPP. Po mišljenju Osnovnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja bilo je potrebno dokazati postojanje uzročne veze između štetne radnje tuženog, odnosno objave saopćenja i nastalih posljedica, tj. nematerijalne štete koju apelantica zahtijeva. Osnovni sud je zaključio da se to nije moglo dokazati bez vještačenja koje je, po mišljenju tog suda, u konkretnom postupku izostalo.

13. Osnovni sud je zaključio da se pročitani nalazi i mišljenja vještaka iz drugih sudskih postupaka i nalazi iz ranijih godina nisu odnosili na predmet tužbenog zahtjeva i da nisu mogli utjecati na drugačiju odluku suda. Naime, Osnovni sud je ukazao da se provedeni dokazi - nalazi i mišljenja vještaka medicinske struke (pet nalaza), koje je taj sud prihvatio kao objektivne sa utvrđenim dijagnozama bolesti apelantice, odnose na zdravstveno stanje apelantice, tj. vremenski period prije saopćenja, odnosno period nakon saopćenja. Pri tome kazao je da se nalazi vještaka A.K. od 30. maja 2014. god. i S.P. od 23. aprila 2014. godine odnose na postupak koji se odvijao kod Suda BiH (br. SI 3 P 000681 12 P 2), koji se odnosio na nefizičko uznemiravanje apelantice na njenom radnom mjestu tokom 2007-2009. godine. Također, ukazao je da iz nalaza vještaka A.K. proizlazi da se apelantica u toku 2008. godine javila prvi put svom psihijatru u Domu zdravlja „Omer Maslić“, a nakon toga redovno se liječila ambulantno i hospitalno u Domu zdravlja i na Psihijatrijskoj klinici. Dalje, ukazano je da je u nalazu i mišljenju vještaka S.P. navedeno da se apelantica 1. februara 2006. godine javila specijalisti opće hirurgije zbog rektalnog krvarenja, što znači da je utvrđeno da je apelantica i prije štetne radnje tuženog - saopćenja za javnost imala potrebu za medicinskim tretmanom i liječenjem, ali i nakon spornog saopćenja za javnost, tj. 21. marta 2012. godine, kada je bio kontrolni pregled apelantice kod ljekara gastroenterologa, nakon operacije rektuma u maju 2007. godine. Osnovni sud je ukazao da je na stranici broj 2 nalaza naveden nalaz ljekara hitne medicinske pomoći od 20. decembra 2013. godine, kada je apelantica pregledana zbog reakcije na stres, sa „dg. reakcija na stres sinus tachicardia, stenocardia“ i da je pregledom u Općoj bolnici 20. decembra 2013. godine, „poslijee stresa na poslu, a poslijee kontinuiranih verbalnih napada nadređenih unazad mjesec dana“, u nalazu konstatirano da je 3. oktobra 2013. godine apelantica došla zbog bolova u kukovima i da je ustanovljena „dg. sy. lumbale. Lumboischialgia. sin“. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da je u nalazu sudskog vještaka M.K.K. od 28. oktobra 2010. godine, koji je rađen u krivičnom predmetu po naredbi Kantonalnog tužilaštva Sarajevo, precizirani broj, navedeno da je iz medicinske dokumentacije za apelanticu utvrđeno da je u JU DZKS Centar za mentalnu rehabilitaciju 7. jula 2008. godine bio prvi pregled apelantice sa dijagnozom „dg. F43.2/miješani anksiozno-depresivni poremećaj“. Zatim, navedeno je da je u nalazu i mišljenju ljekara specijaliste medicine rada Zavoda, precizirani broj, od 3. aprila 2007. godine navedeno da je apelantica priložila medicinsku dokumentaciju od 2001. godine, kada su se pojavili prvi simptomi bolesti, do 2007. godine, te da postoji kontinuitet liječenja i medicinskog tretmana, koji do dana nalaza „nije polučio značajnije poboljšanje, ili izlječenje bolesti“. Također, ukazano je da je iz pročitanog nalaza i mišljenja ljekara specijaliste medicine rada Zavoda, precizirani broj, od 22. marta 2010. godine utvrđeno da je apelantica treći put u toj ustanovi i dostavila na uvid novu medicinsku dokumentaciju (nalaz od 3. aprila 2008. god.) sa zahtjevom za utvrđivanje osnova za korištenje prava na uvećanje godišnjeg odmora po osnovu zdravstvenog stanja. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da niti jedan pročitani nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke ne zaključuje da su apelantici sa dijagnozama bolesti („dg. colon iritabile uzrokovan stresom, dg. reakcija na stres sinus tachicardia. stenocardia, dg. F43.2/miješani anksiozno-depresivni poremećaj, dg. Sy lumbale. Lumbuchialgia“) prouzrokovani duševni bolovi posljedica spornog saopćenja, imajući u vidu vremenski period kada su dijagnosticirane bolesti, i to prije saopćenja za javnost i poslije saopćenja za javnost. Pri tome Osnovni sud je istakao da, što se tiče „dg. colon iritabile“ od 21. marta 2012. godine, iz nalaza vještaka S.P. proizlazi da je riječ o kontrolnom pregledu.

14. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da je odlučujuća činjenica koja je utjecala na odluku suda u konkretnom slučaju ta da nije utvrđeno postojanje uzročno - posljedične veze između štetne radnje tuženog (dio saopćenja za javnost za koji je utvrđeno da je neistinit po apelanticu) i duševne boli apelantice, kao i da je u ovom predmetu izostalo vještačenje, odnosno da apelantica u konkretnom predmetu nije predlagala vještačenje vještaka medicinske struke, koji bi imao zadatak da utvrdi jačinu i trajanje duševne boli kao direktne posljedice saopćenja za javnost, kako bi sud mogao dio saopćenja za koje je utvrđeno da je neistinit dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa duševnim bolovima apelantice zbog narušavanja njenog ugleda i dostojanstva i odlučiti o osnovanosti i visini naknade nematerijalne štete. Osnovni sud je ukazao da pitanje postojanja pravno relevantne uzročno-posljedične veze između štetne radnje tuženog i nastale štete utvrđuje sud na osnovu predloženih dokaza, ali da sud nije sa sigurnošću zaključio postojanje pravno relevantne uzročno-posljedične veze između štetne radnje tuženog, odnosno objave saopćenja i štetnih posljedica koje su nastale po apelanticu u vidu duševne patnje, bolova, grube povrede njene časti i u znatnoj mjeri narušenog ugleda i dostojanstva.

15. Osnovni sud je, odlučujući o troškovima postupka, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici, odlučio primjenom člana 386. stav 1. ZPP. Pri tome Osnovni sud je odlučio o troškovima za rad advokata primjenjujući Tarifu o nagradi i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05, u daljnjem tekstu: Tarifa), konstatirajući da tuženom pripada naknada sljedećih troškova: za sastavljanje odgovora na tužbu 240 bodova x 2,00 KM = 480 KM, pristup na sedam održanih ročišta (14. maja, 2. jula, 20. augusta, 14. oktobra i 17. novembra 2014, te 6. aprila i 13. maja 2015. godine) 240 bodova x 2,00 KM = 480 KM x7 održanih ročišta = 3.360,00 KM, pristup na neodržanim ročištima (29. maja 2013. godine i 7. aprila 2014. godine) 120 bodova x 2,00 KM = 240,00 KM x 2 neodržana ročišta = 480,00 KM, uvećano za nagradu za vrijeme iz Tar. broj 9 (za svaki započeti sat odsustva iz kancelarije radi pristupa ročištu 30 bodova ukupno 16 sati odsustva iz kancelarije radi pristupa na ročištima (16 sati x 60,00 KM = 960,00 KM), naknadu za troškove prevoza za upotrebu vlastitog automobila za pristup na sedam održanih i tri ročišta na relaciji Pale- Sokolac-Pale, tj. 40 km x 30% cijene jednog litra MB 95, tj. 0,65 KM x 10 dolazaka = 260,00 KM, odnosno sve ukupno 5.060,00 KM.

16. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica 1. augusta 2015. godine podnijela žalbu protiv presude Osnovnog suda. Okružni sud je Presudom broj 89 1 P 024761 15 Gž od 23. juna 2016. godine odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

17. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odredaba čl. 198. i 200. stav 1. ZOO, te odredaba čl. 123. i 126. ZPP odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Zaključio je da je prvostepeni sud dao valjane razloge za svoju odluku da odbije tužbeni zahtjev, imajući u vidu provedene dokaze i utvrđene činjenice. Okružni sud je ukazao da te razloge u cijelosti prihvata, a da odluka prvostepenog suda nije dovedena u pitanje ni apelanticinim žalbenim navodima. Pri tome, Okružni sud je istakao da čast i ugled svakog lica predstavljaju njegovu moralnu vrijednost i da su sastavni dio njegove ličnosti, a da se naknada nematerijalne štete traži po istim principima po kojima se dosuđuje naknada za druge vidove nematerijalne štete u smislu odredaba člana 200. ZOO. Okružni sud je ukazao da se postojanje povrede prava ličnosti mora dokazati, kao i da je povreda prouzrokovala posljedicu u vidu duševnih bolova koje opravdavaju isplatu naknade. Također, istakao je da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a sud je ovlašten samo izuzetno da utvrdi činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2. ZPP). Pored toga, ukazao je da, u smislu člana 8. ZPP, sud odlučuje na osnovu slobodne ocjene dokaza. Okružni sud je istakao da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da apelantica nije ponudila dokaze koji bi doveli do drugačije odluke suda u konkretnom slučaju. Ukazao je da teret dokazivanja nosi ona stranka u čijem je interesu da sud izjavu o činjenici uzme kao istinitu, te da, stoga, one činjenice na kojima se određeno pravo zasniva treba dokazati stranka koja se na to pravo poziva. Okružni sud je istakao da apelantica nije izvedenim dokazima u toku prvostepenog postupka dokazala činjenice koje je isticala u toku tog postupka, a koje ponovo ističe i u izjavljenoj žalbi. Ocijenivši da je prvostepena presuda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da u toku postupka nisu učinjene povrede parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, niti povrede postupka na koje se ukazuje žalbom, Okružni sud je na osnovu člana 226. ZPP odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica u apelaciji tvrdi da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Apelantica smatra da je osporenim odlukama proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi sa tim, tvrdi da je proizvoljan zaključak prvostepenog suda da je istinit navod iz predmetnog saopćenja da je apelantica neovlašteno otuđivala dokumentaciju Fonda. Dalje, apelantica tvrdi da je u predmetnom parničnom postupku utvrđeno da je dio saopćenja za javnost od 2. februara 2012. godine u većem dijelu neistinit i da je kao takav mogao prouzrokovati nematerijalnu štetu apelantici, a njen tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti, što je, po njenom mišljenju, suprotno odredbama materijalnog prava i praksi Ustavnog suda. Zatim, apelantica navodi da je tuženog u toku gotovo cijelog prvostepenog postupka neovlašteno bez punomoći zastupao pripravnik opunomoćenika tuženog Srđan Lalović, a koji nedostatak nikada nije uklonio ni drugostepeni sud iako je drugostepeni sud bio dužan da, zbog tog nedostatka, ukine prvostepenu presudu shodno članu 227. stav 3. ZPP. Također, tvrdi da drugostepeni sud nije ocijenio niti jedan njen žalbeni navod. Apelantica, zatim, navodi da se njen opunomoćenik, kojeg je u njeno ime angažiralo Udruženje za besplatnu pravnu pomoć „Vaša prava“, bez obrazloženja nije pojavljivao na zakazanim ročištima, pa je to udruženje preuzelo njeno zastupanje da bi, nakon pojavljivanja na samo jednom ročištu, pravnici tog udruženja bez obrazloženja otkazali apelantici besplatnu pravnu pomoć, zbog čega je bila prinuđena samu sebe zastupati iako nije pravnik, jer nije imala novca da angažira advokata. Apelantica ističe da prvostepeni sud nije reagirao na navedeno, čime smatra da je povrijedio njeno pravo na efektivan pristup sudu. Apelantica tvrdi da je, iako su za zastupnike suprotne strane uredno obračunati troškovi za svaki pristup održanim i neodržanim ročištima, prvostepeni sud dosudio za svaki započeti sat odsustva iz kancelarije radi pristupa ročištima ukupan iznos od 960,00 KM iz čega, po apelanticinom mišljenju, proizlazi da je izvršeno neopravdano dvostruko nagrađivanje po istom osnovu. Tvrdi da joj je odlukom o troškovima postupka povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanica ukazuje da dosuđeni iznos troškova dovodi u pitanje njen finansijski opstanak s obzirom na to da su njena ukupna mjesečna primanja oko 430,00 KM, čime je povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, tvrdeći, između ostalog, da je sud više puta neopravdano odgađao ročišta na zahtjev tuženog. Traži da joj se dosudi naknada nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka u ukupnom iznosu od 1.500 KM. Tvrdi da bi i troškovi predmetnog postupka bili niži da su sudovi bili ažurni.

20. Apelantica u dopuni apelacije od 23. januara 2017. godine, između ostalog, navodi da je sud na ročištu od 17. novembra 2014. godine udaljio opunomoćenika tuženog i tuženog zbog ometanja rada suda, umjesto da ih je novčano kaznio, ne konkretizujući u čemu se sastoji to ometanje. Apelantica smatra da iz toga proizlazi namjera suda da odgodi raspravu i da apelanticu onemogući da bude saslušana kao stranka u postupku. U dopuni apelacije od 4. maja 2017. godine apelantica ponavlja navode iz dopune apelacije od 23. januara 2017. godine. Također, poziva se na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 3222/12, ukazujući da se u konkretnom slučaju radi i o povredi njenog prava na poštivanje privatnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, navodeći da je neprihvatljiv stav redovnih sudova u ovom predmetu da je, iako je ustanovljeno da je sporno saopćenje u većem dijelu sadržavalo neistinite navode o apelantici kao privatnoj osobi, njen tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, jer nije predložila odgovarajućeg vještaka kako bi dokazala visinu nematerijalne štete u konkretnom slučaju.

b) Odgovori na apelaciju

21. Okružni sud ističe da u cijelosti ostaje kod razloga i zaključaka iznesenih u obrazloženju osporene presude tog suda i smatra da su neosnovani apelacioni navodi o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Tvrdi da obrazloženje osporene odluke tog suda sadrži odgovor na apelacione navode, da je apelacija neosnovana i da osporenom odlukom nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine.

22. Osnovni sud ukazuje da su neosnovani apelanticini navodi da je sud neopravdano više puta odgađao ročišta, jer je i sama apelantica svojim radnjama utjecala da je poziv za ročišta „ekspeditovan“ opunomoćeniku apelantice, koji nije pristupio u zakazanim terminima na ročište, a apelantica nije obavijestila sud da je otkazala punomoć dosadašnjem opunomoćeniku. Također, Osnovni sud navodi da je u kasnijem toku postupka apelantica angažirala Udruženje „Vaša prava BiH“ za zastupanje koji su joj otkazali punomoć za zastupanje. Osnovni sud, dalje, navodi da je prvostepena odluka donesena uz neznatno zakašnjenje zbog složenosti predmeta s obzirom na to da je ročište zaključeno 13. maja 2015. godine, a presuda poslana strankama 2. jula 2015. godine. Također, ističe da je apelantica i prije donošenja presude dostavljala e-mailove, što se karakterizira kao pritisak na sud, zloupotrebljavajući, odnosno potpisujući e-mailove kao Uprava Udruženja za borbu protiv korupcije, kriminala i diskriminacije. Osnovni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi da je tuženog neovlašteno zastupao stručni saradnik, te navodi da je apelantica propustila da dokaže tokom postupka pretrpljenu visinu nematerijalne štete (posredstvom vještaka medicinske struke) i da je taj sud, shodno procesnom pravilu o teretu dokazivanja iz člana 123. ZPP, smatrao da su navodi tužbe nedokazani. Osnovni sud ističe da je postupak vođen po pravilima ZPP i da u tom postupku nije bilo povrede apelanticinih ljudskih prava.

23. Tuženi tvrdi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je nepostojanje uzročno-posljedične veze između predmetnog saopćenja za javnost (kao potencijalne štetne radnje tuženog) i (eventualne) apelanticine duševne boli glavni razlog odbijanja tužbenog zahtjeva. Tuženi ukazuje da je pri tome tačno da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude konstatirao da je u konkretnom predmetu izostalo vještačenje (jer ga apelantica nije predložila). Međutim, ističe da je sasvim jasno da prvostepeni sud nije odbio tužbeni zahtjev zbog toga što apelantica nije predložila dokaz za utvrđivanje jačine i trajanja njene navodne duševne boli (u vidu vještačenja), već da je tužbeni zahtjev odbio, prije svega, zato što je ocijenio na osnovu svih izvedenih dokaza da ne postoji uzročno-posljedična veza između predmetnog saopćenja za javnost i eventualne duševne boli apelantice čak i da ta duševna bol postoji i bez obzira na njen intenzitet i trajanje. Tuženi navodi da povodom ovog glavnog razloga za donošenje prvostepene presude apelacione tvrdnje predstavljaju „klasičnu zamjenu teza“ radi prikazivanja takvog stanja stvari kojim se želi stvoriti utisak da je prvostepeni sud tužbeni zahtjev odbio samo zbog toga što nije bilo vještačenja, a takvu odluku je drugostepeni sud potvrdio. Tuženi tvrdi da stanje stvari uopće nije tako, a što se vidi iz obrazloženja osporene presude. Dalje, u vezi sa apelanticinim navodima o nerazumnoj dužini trajanja predmetnog postupka, tuženi ukazuje da je iz spisa predmeta vidljivo da je svaka molba opunomoćenika tuženog za odgađanje ročišta bila potkrijepljena dokazima o već prethodno preuzetim (ustanovljenim) obavezama pred sudovima, pri čemu su one upućivane blagovremeno. Zatim, tuženi tvrdi da su netačni apelanticini navodi da pripravnik opunomoćenika tuženog Srđan Lalović nije imao ovlaštenje da ga zastupa na ročištima, jer se u spisu konkretnog predmeta nalaze punomoći koje dokazuju suprotno. U prilog tim tvrdnjama tuženi je uz odgovor na apelaciju dostavio određenu dokumentaciju (proširenje punomoći i zamjenička punomoć od 15. januara 2014. godine, kao i potvrdu Osnovnog suda od 26. juna 2018. godine). Tuženi tvrdi da su mu troškovi postupka dosuđeni po kriterijima iz važeće Tarife, pri čemu se dio naknade zasniva na tarifnom broju 9 iz člana 2. Tarife i da u konkretnom slučaju, nasuprot apelanticinim tvrdnjama, nema dvostrukog nagrađivanja po istom osnovu. U odnosu na apelanticine tvrdnje iz dopune apelacije od 23. januara 2017. godine, tuženi ističe da je tačno da je apelantica udaljena sa ročišta od 17. novembra 2014. godine i da ju je sud kaznio novčanom kaznom. Međutim, ukazuje da je iz zapisnika sa ročišta vidljivo da je apelantica na tom ročištu imala opunomoćenika i da je saslušana kao stranka, a da je na sljedećem ročištu od 6. aprila 2015. godine nastavljeno njeno saslušanje u svojstvu parnične stranke.

V. Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. […] Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 386. stav 1.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

25. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 198.

(1) Ko drugome povrijedi čast kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuje materijalnu štetu dužan je naknaditi je.

(2) Ali, ne odgovara za prouzrokovanu štetu onaj ko učini neistinito saopštenje o drugome ne znajući da je ono neistinito, ako je on ili onaj kome je saopštenje učinio imao u tome ozbiljnog interesa.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

26. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

[…]

27. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Advokatu pripada nagrada za izvršeni rad:

[…] Tar. br. 2.

[…] Za zastupanje (pristup) na neodržanoj raspravi i ročištu, u svim postupcima, pred sudovima i drugim organima, u procjenjivim stvarima, zavisno od vrijednosti predmeta spora u konkretnom postupku, advokatu pripada 50% nagrade iz stava 1. ovog Tar.br. […] Tar.br. 9 Za svaki započeti čas odsustva iz kancelarije zbog […] prisustva na ročištu, pretresu ili raspravi po 30 bodova.

[…]

VI. Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog broj 89 1 P 024761 15 Gž od 23. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. jula 2016. godine a apelacija je podnesena 5. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelantica pobija presude redovnih sudova, ukazujući da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica smatra da je, zbog dužine trajanja postupka u kojem su donesene osporene presude, povrijeđeno njeno pravo na suđenje u «razumnom roku» kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

33. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati apelanticine navode u vezi sa navodnom povredom prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

36. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantica od tuženog tražila naknadu nematerijalne štete, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A. U odnosu na osporene presude

37. Ustavni sud, dalje, ukazuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili njen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda.

38. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).

39. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne proizlazi osnovanost apelanticinih navoda o proizvoljnoj primjeni procesnog prava u postupku pred prvostepenim sudom u kontekstu neovlaštenog zastupanja tuženog od pripravnika opunomoćenika tuženog Srđana Lalovića. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda, kao konačne odluke u konkretnom predmetu, proizlazi da je taj sud, imajući u vidu činjenično stanje predmeta, ocijenio da se na konkretan spor primjenjuju odredbe materijalnog prava koje ima u vidu ZOO, a ne i odredbe Zakona o zaštiti od klevete (na koje se pozvao prvostepeni sud), i to konkretno odredba člana 200. ZOO u smislu ispitivanja da li u spornom saopćenju ima elemenata uvrede ugleda i časti apelantice i da je povreda prouzrokovala posljedicu u vidu duševnih bolova. Pri tome Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev zbog toga što su zaključili da apelantica izvedenim dokazima, u smislu čl. 123. i 126. ZPP, nije dokazala postojanje uzročno-posljedične veze između štetne radnje tuženog, odnosno objave spornog saopćenja i štetnih posljedica koje su nastale po nju uslijed tog saopćenja u vidu duševne patnje, bolova, grube povrede njene časti i u znatnoj mjeri narušenog ugleda i dostojanstva o čemu su dali dovoljno jasna i precizna obrazloženja. Pri tome, u vezi sa konstatacijom prvostepenog suda u osporenoj prvostepenoj odluci da apelantica u konkretnom predmetu nije predlagala vještačenje vještaka medicinske struke, koji bi imao zadatak da utvrdi jačinu i trajanje duševne boli, kao direktnu posljedicu saopćenja za javnost, Ustavni sud ima u vidu svoju praksu (kod predmeta koji se ticao klevete) u predmetu u kojem je već razmatrao pravno pitanje dokazivanja nematerijalne štete. Tako je Ustavni sud u Odluci broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine naveo: „Nasuprot tvrdnjama apelacije prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredaba ZOO u svakom pojedinačnom slučaju, ne postoji 'lista dokaza' na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili 'intenzitet i trajanje' nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja 'jačine i trajanja duševnih bolova' (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 47). Međutim, bez obzira na navedenu konstataciju Osnovnog suda koja ne korespondira stavu Ustavnog suda iz citirane odluke, Ustavni sud, ipak, ne vidi proizvoljnosti u odluci redovnih sudova da odbiju apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda primjenom člana 200. ZOO u vezi sa čl. 123. i 126. ZPP s obzirom na to da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da apelantica ni ostalim izvedenim dokazima, a prije svega nalazima i mišljenjima vještaka medicinske struke sa utvrđenim dijagnozama bolesti, nije nesporno dokazala da su prouzrokovani duševni bolovi posljedica spornog saopćenja, tj. nije dokazala postojanje uzročno-posljedične veze između štetne radnje tuženog, odnosno objave spornog saopćenja i štete u vidu pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, uzimajući u obzir raspravno načelo koje parničnim strankama nalaže obavezu iznošenja svih činjenica na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvođenje dokaza kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. i 123. stav 1. ZPP), u osporenim presudama, ipak, dali dovoljno jasne i obrazložene razloge za odluku da odbiju apelanticin tužbeni zahtjev iz kojih ne proizlaze elementi proizvoljnosti.

40. Ustavni sud, pored toga, zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom relevantnih propisa tuženom neopravdano dvostruko obračunali troškove parničnog postupka, i to po osnovu pristupa održanim i neodržanim ročištima i po osnovu za nagrade za vrijeme, odnosno za svaki započeti sat odsustva iz kancelarije radi pristupa na ročištu. Međutim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali dovoljno jasne i logične razloge za svoju odluku da tuženom dosude troškove postupka po oba navedena osnova. Dovodeći u vezu obrazloženja osporenih odluka sa odredbama člana 386. stav 1. ZPP i Tar. br. 2. i 9. iz člana 2. Tarife, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u odluci o troškovima postupka.

41. U odnosu na apelanticine navode iz kojih proizlazi da je redovni sud povrijedio njeno pravo na efektivan pristup sudu, jer „nije reagirao“ na činjenicu da joj je udruženje za besplatnu pravnu pomoć otkazalo besplatnu pravnu pomoć, zbog čega je bila prinuđena samu sebe zastupati, iako nije pravnik, jer nije imala novca da angažira advokata, Ustavni sud zapaža da je preduzimanje radnji u parničnom postupku posredstvom opunomoćenika, odnosno angažiranje opunomoćenika isključivo na dispoziciji stranaka, a ne suda, zbog čega su predmetni navodi neosnovani.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. U odnosu na apelanticine tvrdnje iz dopuna apelacije od 23. januara 2017. godine i 4. maja 2017. godine o navodnoj povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud ukazuje da se, u smislu člana 22. stav

3. Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. prethodnih, odnosno iz člana 18. stav (1) važećih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). Imajući u vidu sadržaj predmetnih dopuna apelacije u pogledu navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud smatra da se te dopune apelacije ne odnose na nove pravne okolnosti. Uzimajući u obzir da je apelantica osporenu presudu primila 12. jula 2016. godine, a da je dopune apelacije podnijela 23. januara 2017. godine i 4. maja 2017. godine, Ustavni sud ukazuje da, shodno navedenom, neće ispitivati te apelanticine navode iznesene u dopunama apelacije.

B. Pravo na suđenje u razumnom roku

44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

45. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započet 30. aprila 2012. godine, kada je apelantica podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog, a da je okončan donošenjem Presude Okružnog suda broj 89 1 P 024761 15 Gž od 23. juna 2016. godine. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jesu četiri godine i nešto manje od dva mjeseca. Ustavni sud zapaža da su u tom periodu donesene dvije meritorne odluke na dvije sudske instance. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda, te u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud konstatira da nisu uočeni elementi koji bi ukazivali da se radi o složenom postupku. Ocjenjujući apelanticino ponašanje i ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije i apelacionih navoda proizlazi da je postupak pred prvostepenim sudom trajao nešto više od tri godine, pri čemu je u tom periodu zakazano više ročišta od kojih su neka odgođena, jer se apelanticin tadašnji opunomoćenik nije pojavljivao na tim ročištima. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je i apelantica u određenoj mjeri doprinijela dužini trajanja prvostepenog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je postupak povodom žalbe pred drugostepenim sudom trajao nešto manje od 11 mjeseci, što je primjeren rok za rješavanje povodom žalbe u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedene faktore, odnosno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnih sudova, te značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelanticu, kao i činjenicu da ocjenjuje dužinu postupka u cjelini, Ustavni sud smatra da ukupan period od četiri godine i nešto manje od dva mjeseca u kojemu je na dvije sudske instance okončan predmetni parnični postupak nije prešao granice «razumnog roka» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da je dužina postupka razmjerna okolnostima konkretnog slučaja.

Pitanje naknade nematerijalne štete

46. Apelantica je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, tražila naknadu nematerijalne štete. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje, apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

Pravo na poštivanje privatnog života

47. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na poštivanje privatnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica svoje navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na poštivanje privatnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, odnosno zaključuje da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

Pravo na imovinu

48. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da su apelanticini navodi o kršenju tog prava, u suštini, isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno da se svode na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u vezi sa troškovima postupka, a što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim presudama kojima je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda primjenom člana 200. ZOO u vezi sa čl. 123. i 126. ZPP i određeno da je apelantica dužna tuženom platiti troškove postupka u određenom iznosu nema elemenata koji ukazuju na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog i procesnog prava. Pri tome Ustavni sud smatra da predmetni postupak, koji je na dvije sudske instance trajao oko četiri godine i nešto manje od dva mjeseca, nije prekršio standard donošenja odluke u razumnom roku.

50. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelantica navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu odluke o troškovima postupka, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3643/16 (I. L.) | Sudska praksa | Aktio